Lubenice koje je Živi zid istovario iz kamiona ispred ulaza u Banske dvore skrenule su pozornost na nevolje ne samo njihovih proizvođača, nego i ostalih hrvatskih poljoprivrednika. O tome se u prvi mah nije progovorilo, jer se taj živopisni slučaj – koji je jednoj stranci s narušenom vjerodostojnošću kod birača poslužio i za ubiranje političkih bodova – pretvorio u sigurnosno pitanje, ponukavši Vladu da zatraži pojačanje sigurnosnih mjera za pristup vozila Banskim dvorima.

Ipak, vodstvo Živog zida pogodilo je puls poljoprivrednika koji se već godinama pitaju zašto njihove lubenice, jabuke ili rajčice često propadaju, dok se u trgovačkim centrima masovno prodaju istovrsni uvozni proizvodi. Teško je reći je li ove godine povećan uvoz lubenica, jer detaljni statistički podaci još nisu dostupni, osim općenitih koji ukazuju na pad hrvatskog uvoza i izvoza u prvih šest mjeseci. Zna se da je lani uvezeno čak 15 tisuća tona lubenica, iako je domaća proizvodnja iznosila 28 tisuća tona. Međutim, i ovog proljeća potrošači su vidjeli prodavaonice pune uvoznih lubenica, koje »dozrijevaju« prije hrvatskih. Nevolje domaćih proizvođača pogoršane su smanjenjem broja turista. Uz stare probleme, ostali su i bez dijela kupaca.

Taj »višak« lubenica proizvedenih u Hrvatskoj ukazuje na izazove s kojima će se susresti Vlada, koja je – poučena podizanjem trgovinskih prepreka među državama tijekom pandemije – najavila povećanje poljoprivredne proizvodnje za 30 posto do kraja mandata, kao i veću nacionalnu samodostatnost u hrani.

Pitanje je, naravno, kako će Vlada povećati poljoprivrednu proizvodnju i preokrenuti trend njezina propadanja, što traje desetljećima. Da bi uzdigle domaću proizvodnju, države oduvijek poduzimaju brojne mjere, ali hrvatske vlasti mnoge od njih ne mogu provesti, ili se ustručavaju. Primjerice, zaštitne carine u korist domaće proizvodnje više ne možemo uvesti, jer smo ušli u Europsku uniju i na jedinstveno tržište, gdje su zabranjene. Kredita s niskim kamatama za poljoprivrednike nema dovoljno, niti postoji posebna poljoprivredna banka.
Naša zemlja, također, ne može cjenovnu konkurentnost svojih proizvoda povećati uz pomoć tečajne politike, jer Hrvatska narodna banka desetljećima izbjegava sustavnu deprecijaciju nacionalne valute kojom bi domaća roba razmjerno pojeftinila prema onoj iz inozemstva. Vlasti ne mogu obvezati trgovačke lance da 50 posto robe na njihovim policama bude hrvatskoga porijekla, jer i to sprečavaju propisi EU-a. Za zaštitu domaćih proizvoda na raspolaganju su samo pravilnici o kvaliteti proizvoda i druge parcijalne mjere.

Ukratko, čini se da Vlada u ostvarenju svog poljoprivrednog cilja ima u startu vezane ruke, a da ministrica poljoprivrede Marija Vučković ima nezahvalnu ulogu napraviti haljinu, iako u rukama nema ni škare, niti platno. U Vladi nade polažu ponajprije u europske fondove s 4,9 milijarde eura namijenjenih za poticanje hrvatske poljoprivrede u idućih sedam godina. Subvencije su jako važne, ali nije u njima sve. Prema podacima Ekonomskog instituta, hrvatske su vlasti od 2004. do 2015. poljoprivrednicima isplatile 36 milijardi kuna poticaja, ali je poljoprivredna proizvodnja unatoč tome pala 27 posto. Trend se nije preokrenuo ni u posljednjih četiri-pet godina – što pokazuje da Hrvatskoj nedostaju odgovarajuća ekonomska politika i promišljene mjere za sustavno poticanje proizvodnje. O tim mjerama malo se govori.

Međutim, čak i da Vlada na neki način uspije uzdići poljoprivredu, pitanje je kakva će biti sudbina povećane proizvodnje. Na to ukazuju i lubenice istovarene na Markovu trgu. Ako vlasti ne mogu regulirati tržište i osigurati veću prodaju domaće proizvodnje u domaćim prodavaonicama, ako uvoznici i trgovački lanci mogu svjesno, u svakom trenutku, uvesti i istovariti u Hrvatsku tisuće tona strane robe te ugroziti strateški važnu proizvodnju hrane u zemlji, od napretka hrvatske poljoprivrede ne može biti puno koristi.