Bez obzira na osobne simpatije prema pojedinim igračima, svi ljubitelji nogometa složit će se da Davor Vugrinec spada među najveće legende Prve HNL. Uostalom, njegov rekord od 146 golova u 340 ligaških nastupa sasvim sigurno će biti aktualan još dugo vremena, a možda i zauvijek.

Usput, nije na odmet spomenuti da je Vugrinec i najstariji strijelac Prve HNL. Preciznije, zadnji put je zatresao mrežu na utakmici Slaven Belupa i Lokomotive (4:0) 14. ožujka 2015. godine, odnosno samo deset dana prije svog četrdesetog rođendana. Bilo je tu i puno simbolike jer je na isti datum, samo 1993. godine, tada još uvijek maloljetni Vuga debitirao u Prvoj HNL, na utakmici Varteksa i Pazinke (1:0).

U međuvremenu je proveo tri sezone u Trabzonsporu te još pet u Italiji, igrajući za Lecce, Atalantu i Cataniju. Za hrvatsku reprezentaciju je odigrao 28 utakmica, postigavši pritom sedam golova. Danas mu je nogomet, pak, tek lijepa uspomena.

Prošećete li strogim centrom Zagreba, u Radićevoj ulici, na kućnom broju 5, naići ćete na galeriju Vugrinec. Odlučite li ući unutra, dočekat će vas poznato lice legende Prve HNL. Naime, nekada ubojiti strijelac je ponosni vlasnik Kolekcije Vugrinec, koja sadrži brojne kapitalne slike iz razdoblja hrvatske moderne.

– Za umjetnost sam se zainteresirao 1997. godine. Na svadbi smo dobili sliku Mersada Berbera, a u to vrijeme družio sam se s Ninom Horvatom, kolekcionarom slika Miljenka Stančića, i pokojnim Anđelkom Herjavcem, predsjednikom tadašnjeg Varteksa. Oni su me uveli u taj svijet – objašnjava Vugrinec.

Klik s umjetnosti

Pamtite li prvu sliku koju ste kupili?

– Te godine sam napravio transfer u Trabzonspor, a svi su kupovali Stančićeve slike pa sam se i ja odlučio počastiti jednom. Čuo sam da se u Zagrebu prodaje Stančićeva slika s motivom kartaša i krenuo sam po nju. Igrom slučaja, bila je u vlasništvu obitelji Zdenka Mahmeta, čovjeka koji me doveo u Maksimir. Ja sam, naime, bio prvi igrač koji je potpisao za tadašnji HAŠK Građanski. Kada je Anđelko Herjavec jednom došao kod mene u stan i vidio tu sliku, htio ju je kupiti od mene. Nudio mi je više nego što je bila njena tadašnja vrijednost, ali nisam je htio prodati jer sam je tek nabavio. Mogu reći da smo u tom trenutku umjetnost i ja kliknuli. Nakon toga sam nabavio stručnu literaturu i počeo širiti svoje znanje. S klubovima sam bio po karantenama i pripremama i imao sam dosta vremena za čitanje svega što me zanimalo.

Foto Davor Kovacevic

Tada ste se definitivno navukli na umjetnost?

– Kada počneš čitati tu literaturu, ona te jednostavno vuče dalje. Barem je tako bilo kod mene. Sve to me jako zanimalo i vrlo brzo sam uronio u svijet umjetnosti. Kada čitaš o tome, tražiš i nabavljaš djela, razgovaraš s kolekcionarima i povjesničarima umjetnosti, tome više nema kraja. To je kotačić koji se vrti i stalno ideš sve dalje i dalje… Nekad naiđeš na remek-djelo, nekad pogriješiš, ali stalno si u tome. Tako je došlo do toga da danas imam ozbiljnu zbirku od tristotinjak slika.

Vjerojatno imate neka svoja pravila u svemu tome…

– Slike skupljam sistematski. Uvijek nastojim imati kapitalna djela hrvatskih autora moderne, a već sam dovoljno duboko u tome da znam odrediti koja djela su za moju kolekciju. Nemam problema s čekanjem. Ne kupujem slike samo zato da bih imao neko djelo naših etabliranih autora. Spreman sam čekati koliko god je potrebno na kapitalna djela za moju kolekciju. Ograničio sam si razdoblje umjetnosti koje me zanima, ali tu nikada nema kraja. Maksimalno sam suzio granice i baš sam jako zadovoljan, iako se tu i tamo zna dogoditi da patim za nekom slikom.

Još čekam neke slike​

Za pretpostaviti je da se to čekanje nekada mjeri u godinama…

– Apsolutno da. Neke slike čekam još uvijek, nakon više od dvadeset godina. Kostur kolekcije je napravljen, ali uvijek postoji neko djelo koje je tiha patnja. Strpljen, spašen, to je, na neki način, deviza svih kolekcionara. Ljudi se jako teško odvajaju od takvih slika. Ako ih već moraju prodati, žele da završe kod nekoga tko to voli i zna cijeniti. Važno im je da slike budu dio neke zbirke jer one su ipak dugo vremena bile sasatvni dio njihovih života. Kada sam bio mlađi, nisam mogao shvatiti zbog čega nešto ne mogu odmah kupiti, a imam potrebni novac. Danas sam puno smireniji i iskusniji.

U kojem trenutku ste odlučili da želite skupljati djela hrvatske moderne?

– Na početku sam imao širi interes. Kada mi je Marko Naletilić bio menadžer, Ariedo Braida, tadašnji čelnik Milana, često me zezao i govorio mi da bih trebao kupovati talijanske autore. Međutim, nikada me to nije privlačilo, iako su ta djela u međuvremenu financijski otišla u nebesa. Da sam ih kupovao, to bi bile odlične investicije. No, ja to nisam gledao na taj način. Volim našu zemlju i htio sam skupljati nešto što ima veze s mojom domovinom. U početku sam imao slike nekih stranih slikara, ali to se s vremenom pročistilo i svelo na hrvatske autore. Kolekcija Vugrinec počinje 1880. godine, od Mašića i Bukovca, a završava s krajem Novih tendencija, 1973. godine, s Piceljem i Šutejom. U biti, to je nekako i najbitnije vrijeme za hrvatsko slikarstvo.

Je li vas u nekom trenutku povukla želja da sami napravite neki potez kistom?

– Samo u zezanciji. Takvi pokušaji mogli su završiti samo na apstrakciji, ha, ha, ha… Za taj »sport« nisam baš talentiran.

Novac nije dovoljan

Što osjećate kada nabavite željenu sliku?

– Teško je to opisati. Ljudi misle da je dovoljno imati novac i kupiti sliku, ali to je proces koji traje. Proveo sam godine i godine na telefonu, razgovarajući s ozbiljnim kolekcionarima. Prvo treba ući u taj svijet koji je jako zatvoren. Znači tu su važne preporuke da bi se neka vrata otvorila. Zatim, ljudi se vrlo teško odvajaju od tih umjetničkih djela. Tu su pregovori, tu je neizvjesnost… To je stvarno teško za opisati.

A kakav je osjećaj gledati te slike?

– Ne bih se time bavio da u tome ne uživam. Radi se o osjećaju koji je dosta meditativan i smirujući. Barem za mene. Pažnju vam uijek privuče neki drugi detalj na slici, svaki put uz nešto povežete određeni događaj. Mi, kolekcionari, smo dosta čudne biljke. Zatvorimo se u sobu sa svojim slikama i gledamo ih. Kada to tako kažem, ispada da smo malo čudni, ali čim je čovjek dublje tome, tim više uživa. Svi kolekcionari su vrlo ozbiljni ljudi, a slike su im neka nadogradnja, svojevrsni ispušni ventil i bijeg od problema. Jednostavno, kroz bijeg u ljepotu umjetnosti se nivelira stres. Nekim ljudima za to, na primjer, služi klasična glazba, a ja sam izabrao umjetnost.

Imate li planove za svoju kolekciju?

– Doma nemam dovoljno prostora da bih sve slike mogao imati izložene, i zato tu i tamo mijenjam postave. Sada razgovaram s varaždinskim gradonačelnikom Ivanom Čehokom o ideji da ta moja kolekcija bude stalno izložena u Varaždinu. To je ozbiljan projekt i volio bih da ga realiziramo jer je većina mojih slika hrvatsko kulturno dobro i želio bih da ljudi mogu uživati u njima. Moja je obaveza da ta djela budu dostupna javnosti i svima koji vole umjetnost. Već smo potpisali neke sporazume i nadam se da ćemo se ubrzo dogovoriti.

Može li se reći da je Kolekcija Vugrinec vaše životno djelo?

– Mislim da je tako. Bez obzira na moju nogometnu karijeru i rekorde vezane uz Prvu HNL, ovo što radim s umjetnošću je ipak stepenica više. Već sada se u tom krugu ljudi zna što je moja kolekcija. To radim vrlo ozbiljno i otišao sam dosta daleko.

Čitanje u karanteni

Vratimo se malo unatrag. Imali ste 22 godine kada ste počeli skupljati slike, a mlade ljude u toj životnoj dobi obično zanimaju djevojke automobili, provodi… Sve, osim umjetnosti.

– I mene su tada zanimale takve stvari i sve sam to prošao. Međutim, kada čovjek zaroni u svijet umjetnosti na takav način, kada se time zarazi, tek onda može shvatiti što je skupljanje kolekcije slika. Da bi se to moglo razumjeti, čovjek mora barem malo probati taj svijet. Ovako je jako apstraktno pričati o tome. Recimo, ni moji roditelji me na početku nisu mogli shvatiti. Jednostavno, to je strast, koja ponekad može prerasti u bolest, neku vrstu ovisnosti. Bez obzira na veličinu kolekcije, nešto te uvijek vuče nazad. Ne bih htio da me se pogrešno shvati, ali to je financijski vrlo zahtjevno i time se bave ljudi koji su nešto napravili u životu. Bez kapitala je teško napraviti ozbiljnu kolekciju.

Kako ste za vrijeme karijere uspijevali držati ravnotežu između sportskih obaveza i traganja za slikama?

– Uvijek sam nalazio vremena za sebe i umjetnost. U karantenama sam stalno čitao i proširivao svoje znanje. Moram priznati, sada mi to malo nedostaje. Danas ima dosta obaveza i rijetko uhvatim dovoljno vremena za čitanje. U karantenama sam uvijek mogao čitati u miru.

Jesu li se vaši suigrači čudili kada bi saznali za vašu strast prema umjetnosti?

– S vremenom su se naviknuli. Jedne nije zanimalo, a drugi su me znali pitati kako to izgleda. Istina, bilo im je malo apstraktno, ali sve su uglavnom prihvatili. Neki me i dan danas čudno gledaju… Jednostavno, kada je čovjek cijeli u nogometu, onda ima neke druge preokupacije i nema vremena za nešto drugo. Kada je ozbiljan nogomet u pitanju, tako je možda i bolje. Meni je koncentracija znala odlaziti na druge stvari, zbog kojih je možda patila moja karijera. Međutim, ne žalim za ničim. Dapače.

Fokusiran na igru

Jeste li se susretali sa stereotipima o nogometašima kada ste ušli u svijet umjetnosti?

– Na početku je bilo i toga. No, kada sam počeo izlagati svoju kolekciju, ljudi su se čudili i nisu mogli vjerovati da to može napraviti netko tko nije iz tog svijeta. Osim toga, kroz razgovore su mogli vidjeti da sam maksimalno u tome. U nogometu sam bio jako duboko, a u umjetnosti sam otišao još dublje.

Nije valjda došlo do toga da u ponedjeljak ne znate s kim igrate iduću utakmicu…

– Skoro da je. Međutim, uvijek sam bio maksimalno profesionalan. Ako me već netko plaćao za igranje nogometa, nastojao sam davati svoj maksimum. Znalo mi se dogoditi da na početku tjedna nisam bio siguran tko nam je suparnik idućeg vikenda. Uvijek sam korektno odrađivao obaveze prema klubu, ali nikada nisam volio analize. Bio sam fokusiran na svoju igru i ono što mogu pružiti na terenu.

To potvrđuje i vaš nogometni učinak…

– Nogomet sam obožavao. Otkad znam za sebe, htio sam biti nogometaš. Dan danas mi bude drago pogledati dobru utakmicu, ali nisam opterećen time. Ne gledam statistike niti analiziram. Volim gledati svoj Varaždin, kao i nastupe svog sina. Kada gledam nogomet, želim se opustiti i uživati u lijepoj igri.

Znači, niste od ljudi koji će nakon nekog prijenosa odmah uzeti daljinski upravljač i tražiti drugu utakmicu?

– To nisam radio niti za vrijeme karijere. Nikada nisam volio analize i statistike, takve stvari su me opterećivale, iako mi je bilo jasno da je to potrebno za ozbiljno bavljenje nogometom. Uvijek sam se koncentrirao na sebe i svoje taktičke zadatke. To je nekad bilo dovoljno, a nekada nije. No, tako sam izabrao.

Jeste li se ikada našli u situaciji da vam se otvori prilika za kupovanje neke slike, a vi baš u to doba imate utakmicu?

– Bilo je i toga, ali te situacije mi nisu stvarale probleme. Kada kupuješ sliku, najčešće poznaješ čovjeka koji ju prodaje. Rijetko se dogodi da je to netko nepoznat. Zato sam se u tim situacijama, kada nisam mogao biti negdje zbog nogometnih obaveza, uvijek dogovorio i došao ranije.

Poput mašinerije

Kada smo kod nogometa, i vaš sin voli loptu. Kako on nosi teret slavnog prezimena?

– Noa ima osamnaest godina i trenutno se oporavlja od ozljede. Iza njega su tri mjeseca pauze, a nadamo se da će se za koji tjedan vratiti na trening. Dobar je, fino napreduje. Bitno je da voli nogomet i želi trenirati. Što se tiče tereta prezimena, to nikome nije lako nositi. Možda će imati problema s velikim očekivanjima zbog toga. Noa želi biti nogometaš i jako je predan svojim nogometnim obavezama. Ja se tu držim sa strane. Nikada nisam volio da se moj tata miješa u to, a Noa to također ne voli. Naravno, razgovaramo o nogometu, ali ne previše. Nisam ga previše gledao jer sam upozoren da mu to ne paše. Vidio sam da ima potencijala, a sada je na njemu da se probije i dokaže.

Igrali ste u nekadašnjem Varteksu, koji bio vrlo bitan čimbenik u hrvatskom nogometu, a sada ste dopredsjednik kluba. Za pretpostaviti je da ste uživali u rezultatima Varaždina u završnici prošle sezone.

– Apsolutno. Koliko znam, samo su Lokomotiva i Osijek osvojili više bodova od nas u zadnjih deset kola. Moj nekadašnji suigrač Samir Toplak stvarno je napravio odličan posao. Igrali smo dobar nogomet, sa svima smo se nadigravali. Dugo smo bili na dnu tablice i znali smo igrati zatvoreno, a to nije nogomet kakav volim. U tih zadnjih deset kola smo igrali napadački i rezultat nas je nagradio.

U seniorskom nogometu ste debitirali 1993. godine, na pragu punoljetnosti. Možete li usporediti tadašnju kvalitetu Prve HNL s ovim što imamo danas?

Reuters

– Teško je to uspoređivati jer svako vrijeme nosi svoje. Tada igrači nisu odlazili u inozemstvo tako rano, nakon dvije-tri dobre utakmice. Rekao bih da je danas novac dosta toga pokvario. Nekada su se dobri igrači u Prvoj HNL morali dokazivati kroz dvije-tri sezone, a sada jako brzo oduvan. Danas mi sve izgleda nekako robotski, kao mašinerija. Mladi igrači rano odlaze u inozemstvo, a to donosi pritisak koji nije jednostavno nositi. Smatram da bi oni ipak trebali sazrijeti u Prvoj HNL. Kada odeš van, drugačije te gledaju i nema tolerirancije i razumijevanja koje bi imao kod kuće. Nogomet svake godine postaje sve veći i veći posao. Tako je bilo i u moje vrijeme, ali danas je sve postalo vrlo materijalno. Cijene igrače odlaze u nebo, a sve je manje i manje pravih klasa.

Nisam rob svoje kolekcije

Mala djeca obično vole »crtati« po svemu što im se nađe pri ruci. Jeste li i vi u obitelji imali problema takve vrste? Na primjer, da vaša djeca pokušaju napraviti neku »umjetničku intervenciju« na slikama ili skulpturama?

– Pazili smo na te stvari i objasnili smo im da po slikama ne smiju šarati. Nisam rob svoje kolekcije, a djecu smo od početka odgajali da znaju što je to. Na primjer, morali smo ih upozoriti da se slike nisu za igru i da se na njih ne baca lopta. Vjerujem na isti način postupaju svi ljudi koji imaju takve slike i kolekcije.

Gol kao pozdrav za djeda

Internet uz vaše ime uvijek veže 12. studenoga 2000. godine, kada ste zabili gol za prvu, zadnju i jedinu pobjedu Leccea nad Interom na San Siru. Pamtite li tu utakmicu?

– Za mene je to bio vrlo emotivan trenutak. Dan prije te utakmice je umro moj djed s kojim sam bio jako povezan. Kada sam bio klinac, roditelji su radili, pa su me uvijek čuvali baka i djed. U glavi uopće nisam bio spreman za tu utakmicu s Interom. Ljudi iz kluba su me pitali želim li igrati, a na kraju sam ipak odlučio izaći na teren. Taj gol je bio moj posljednji pozdrav za djeda.

Trenerski posao nije za mene

Je li vas ikada privlačio trenerski posao?

– Od prvog dana sam znao da je to nešto što ne bih mogao raditi. Jednostavno, nisam toliko duboko u nogometu, a trener konstantno mora biti sto posto unutra. Na primjer, iz reprezentacije pamtim koliko je Niko Kovač bio predan svim tim detaljima vezanim uz nogomet. Tu se odmah vidjelo da će on biti trener nakon igračke karijere. Ja ne bih mogao biti toliko duboko u svemu tome i znam da trenerski posao nije za mene. Jednostavno, volim dobre i lijepe stvari, i to mi je dovoljno. Recimo, kada gledam utakmicu, nađem si dva igrača čije poteze pratim.

Rijeka evocira samo prekrasne uspomene

Rekorder ste Prve HNL, sa 146 golova, postignutih u 340 nastupa. Petnaest komada ste zabili u sezoni 2005./06. koju ste odigrali u dresu Rijeke. Po čemu pamtite to razdoblje na Kvarneru?

– Ta sezona je bila jedna od ljepših u mojoj karijeri. Igrali smo dobar nogomet i osvojili smo Hrvatski nogometni kup. To je bio prvi trofej u mojoj karijeri. U prvenstvu smo na kraju smo bili drugi, iza Dinama, koji je tada krenuo u svoju trofejnu seriju. Osim finala Kupa, posebno pamtim gostovanje kod Hajduka, u nekadašnjoj Ligi za prvaka. Na Poljudu smo ih pobijedili 4:0, a ja sam zabio hat-trick. Tih godinu dana u Rijeci kod mene evocira samo prekrasne uspomene.