Hrvatska će iz drugog pokušaja kupiti nove borbene zrakoplove. Politički »mainstream« u Hrvatskoj u suglasju je da zrakoplove treba kupiti. Već više puta remontirane ruske kante, MIG-ovi 21, na izmaku su snaga i ako Hrvatska u sljedećih nekoliko godina ne nabavi njihove zamjene, ostat će bez ratnog zrakoplovstva. Ako bi se to dogodilo, ako bi se zaista stavio ključ u bravu toj grani oružanih snaga, Hrvatska bi se s njom oprostila praktički zauvijek. Eventualno pokretanje ratnog zrakoplovstva nakon što bi ono u jednom trenutku bilo zatvoreno, bilo bi nemoguća misija.

Naravno, legitimno je pitanje trebala li ono Hrvatskoj uopće. Ne bi li bilo bolje definitivno odustati od njega i ići na varijantu da se naše nebo čuva kroz NATO kišobran. O tome bi se moglo dugo raspravljati, ali bi odgovor ipak na kraju bio da bi Hrvatska trebala imati svoje ratne zrakoplove. Super je da je Hrvatska članica NATO-a, ali puno je sigurnija varijanta imati vlastite zrakoplove ako ikada, za nadati se da neće nikada, dođe do situacije u kojoj bi oni bili potrebni. Hrvatska je i članica EU-a, ali je tekuća kriza oko korone epidemije po stoti puta pokazala da se u teškim situacijama svaka zemlja u prvom redu brine sama za sebe. Pa smo bili svjedoci situacija u kojima susjedne zemlje stavljaju prepreke pred svoje građane vezano za dolazak u Hrvatsku, dijelom i s namjerom da ovi svoje eure ipak potroše u domicilnim državama. Donekle slična situacija nastupila je i prilikom svjetske financijske krize 2008. kada su se pod krinkom pomoći Grčkoj spašavale banke velikih europskih zemalja.

Osim toga, stanje u našem jugoistočnom susjedstvu u sigurnosnom je smislu svjetlosnim godinama daleko od idealnog. I nedavni su izbori u Crnoj Gori pokazali kako se stvari mogu promijeniti preko noći. Ako bi novi vladari promijenili vanjskopolitičku orijentaciju ove države, što je vrlo izvjesno iako oni tvrde da neće, to bi promijenilo cijelu sliku jugoistočne Europe. Tu je još i stanje u BiH u kojoj srpski entitet svaki drugi dan prijeti secesijom, a ni Kosovo nije baš tako daleko. Naravno, nabava zrakoplova ni na koji način ne znači da bi se Hrvatska na bilo koji način mogla uplesti u rješavanje ovih problema kao nekakav lokalni važan faktor. Ali činjenica da posjeduje moderno ratno zrakoplovstvo sigurno bi pridonijela stabilnosti u ovom dijelu Europe u kojem se Srbija, vječno sjedeći na dvije stolice, pojačano naoružava. Uostalom, da je 1991. postojala barem minimalna vojna ravnoteža, možda čak ni nacional-boljševički generalštab JNA, kakav god bio, ne bi krenuo suludu avanturu napada na Hrvatsku.

Naravno, postavlja se i pitanje, kad već Hrvatskoj zrakoplovstvo treba, može li si ga ona uopće priuštiti. Državi je proračun ionako početkom proljeća odletio u golem deficit nakon što se Vlada odlučila izravnom intervencijom spašavati radna mjesta i cijelo gospodarstvo zamrznuto u lockdownu zbog naleta korone. A kako virus ne posustaje, nije nimalo nemoguće da Vlada bude već početkom sljedeće godine prisiljena ponovo posegnuti u proračun s još jednom rundom pomoći. Koja bi se naravno financirala zaduživanjem i nužnim povećanjem ionako već znatno povećanog proračunskog deficita. A ako se ni tada ne pojavi nekakvo cjepivo koje bi koronu konačno natjeralo u defanzivu, državne bi financije mogle doći pod dodatno opterećenje. Usto, jučer je i Lazard prodao izvješće Vladi o tome koliko bi državu koštao pokušaj otkupa mađarskog udjela u Ini. Ministar Ćorić nije želio reći o kojim se ciframa tu radi, ali da one, izražene u kunama, sigurno imaju devet znamenki više je nego sigurno. Slične se cifre spominju i kada je u pitanju nabava novih ratnih zrakoplova. Ali opet možda hrvatski strateški saveznik ipak pomogne, a ako se riješimo i korone, ipak bi nabava zrakoplova mogla proći bez velikih potresa za proračun.

Cijela ova priča ima i unutarnju političku dimenziju. Naime, prošli je pokušaj nabave završio debaklom. Izgubljene su dvije godine. Ako bi se to ponovo dogodilo, bilo bi to toksično za Vladu.