Zamijenivši prvotno zamišljen Riječki filmski festival, u Rijeci je održana nova manifestacija Riječki filmski forum nastala u organizaciji Art-kina.

Naime, klasičan tip filmskog festivala koji se trebao održati u ožujku ove godine odgođen je, a koncept je promijenjen, pa tako filmski sadržaj ima forumski oblik – služi kao susret filma i žive riječi te ima odmak od natjecateljskog karaktera. Poticanjem zajedničkih razgovora, rasprava, razmjene mišljenja filmovi se otvaraju gledatelju te dobivaju jednu novu dimenziju, što je svakako prednost ovakve ponude filmskog sadržaja gledateljima.

U vremenskom periodu trajanja manifestacije prikazano je 13 filmskih naslova, mahom europskih, no i svjetskih te većinom premijernih. Na razini filmskoga roda, na festivalu je zastupljena kombinacija igranih i dokumentarnih filmova, stoga izdvajamo kratak osvrt na nekoliko zanimljivih filmskih naslova koji su prikazani na prvom Riječkom filmskom forumu i koje bi valjalo pogledati.

Za Samu

Manifestaciju je otvorila projekcija iranskog filma »Za Samu« u režiji Waade al-Kateab i Edwarda Wattsa, u produkciji britanskog Chanel 4, ITN Productions i Frontline PBS. Film je prikazan u suradnji sa ZagrebDoxom, a inače je dobitnik raznih nagrada – imao je najviše nominacija za britansku nagradu BAFTA, a osvojio je dvije. Od ostalih nagrada, prikupio je i nagradu Zlatno oko u Cannesu, nagradu Al Jazeera filmskog festivala, zatim nagradu na Amsterdam filmskom festivalu dokumentarnog filma te nominaciju za najbolji dokumentarni film na Oscarima 2020. godine.

Za nastajanje ovog dokumentarnog filma zaslužna je Waada al-Kateab koja je izvještavala o ratnome stanju u Siriji, za što je i dobila nagradu Emmy 2016. godine. Koristeći se pseudonimom, Waada odlučuje materijal snimljen jednostavnom digitalnom kamerom iskoristiti za nastajanje dokumentarca koji bez imalo uljepšavanja prikazuje stanje u Siriji. Kako naslovna sintagma filma kaže, film je za Samu, Waadinu kći, novorođenče s kojim pokušava preživjeti ratne uvjete sirijskoga grada Alepa, a svojom kamerom bilježi gotovo sve dnevne aktivnosti, čime radi svojevrsni digitalni dnevnik koji će kasnije iskoristiti za ovaj film. S obzirom na to da Waada kamerom bilježi sve što se zbiva oko nje u ratnim uvjetima, jasno je da kamera koja je u pokretu i koja se često trese, bilježi stalna bombardiranja i stradanja nevinih. Također, izmjenjuju se trenuci vike, panike, plača i tuge, s onim trenucima smijeha i opuštenog razgovora kojim se pokušava barem na trenutke otjerati zlu kob koja Waadu i sugrađane prati.

Negativna strana njihova života su oni trenuci u kojima stradavaju građani Alepa, stariji i mlađi. Trenuci su to u kojima gledatelj svjedoči posljednjim trenucima ozlijeđenih, njihovu plaču i zapomaganjima, no i zapomaganjima njihovih voljenih zbog gubitka. Trenuci ranjenika, pokušaji oživljavanja, no i gotovo naturalističkih prikaza tragova krvi svakako su element uvjerljivosti i element realističnosti bez uljepšavanja što daje neospornu kvalitetu ovome dokumentarnom filmu. Druga polovica filma i sam kraj dirljiv su podsjetnik za koga je zapravo film rađen, pa se tako još jednom prikazuje ranije pokazan videomaterijal, a posebice je dirljiv rastanak Waade i supruga sa svojim domom i gradom. Signali koji upućuju na veliku ljubav prema domovini i gradu su miris djeteta i cvijet, a oboje su začetak nečeg novog, nečeg što još treba »cvasti«, nedje daleko od voljenoga Alepa.

Tereza 37

Jedan od filmova na koji se zaista čekalo hrvatski je film redatelja Danila Šerbedžije u produkciji Focus Medije. Scenarij potpisuje prvakinja zagrebačkog HNK-a Lana Barić, koja je ujedno i glavna glumica, a ostalu renomiranu glumačku ekipu čine Leon Lučev, Marija Škaričić, Arijana Čulina i drugi. U središtu je Tereza, 37-godišnja Splićanka udana za pomorca koja uslijed nemogućnosti začeća počne preispitivati vlastiti brak. Kobna spoznaja da je vjerojatno genetska nekompatibilnost uzrok stalnih pobačaja, odvodi ju na put iskušenja, no i spoznaje. Arijana Čulina u manjoj, no besprijekorno odrađenoj ulozi liječnice, priopćuje joj takvu vijest, nakon koje sjedi zamišljeno u centru grada. Simbolička scena naranče koja se dokotrljala do nje iz torbe starice koja se srušila u središtu grada, svojevrsni je »input« ili znak na koji ona skreće sa svojeg dotadašnjeg puta.

Tereza je tipična žena zrelih godina iz susjedstva, ona koju možda srećemo svaki dan, no, eto, ne znamo ništa o njoj. Takva je i 37-godišnja Tereza, na prvu povučena, samozatajna, pomalo suzdržana i stidljiva, ona koja se ne osjeća zadovoljno u braku ustajale svakodnevice i rutine. Saznavši da je pretrpjela četvrti spontani pobačaj, nešto se u Terezi prelomilo. Nerazumijevajući svoj organizam, odnosno mehanizme vlastitog tijela koje joj ne dozvoljava začeće, odlučuje »upoznati« vlastito tijelo kroz seksualne egzibicije sa strancima. Tereza je prikazana kao muževa suprotnost, no i kao suprotnost ostalim ženskim likovima. U odnosu s mužem, po svemu sudeći, ne odgovara joj ustajala svakodnevica i njihova neaktivnost – muž nije zainteresiran za bilo kakve aktivnosti izvan njihova stana. U odnosu s prijateljicama jasno je kako je jedino ona suzdržana, dok ostale nisu. Isto tako, jedino se ona doima nesretna u braku i nesretna vlastitim životom, dok ostale poznanice odlaze na druženja, večere i putovanja o kojima ona može samo sanjati.

Mjesto radnje su većinom ulice dijela Split 3, grada Splita koji je prepoznatljiv zbog socijalističko-modernog stila arhitekture. Na gradskim ulicama, no i ostalim mjestima gdje se radnja odvija, često svjedočimo raznim implikacijama sociološko-kulturoloških obrazaca toga podneblja, stoga je jasno da film postaje društvena kritika ili opisnica. Simbolika naranče te simbolika predstave »Pinocchio« simbolični su dodatak filmu, kao i sama karaoke emotivna scena na kraju filma u kojoj protagonistica pjeva o toliko željenoj sreći. Upravo korištenjem tih trenutaka karaoke scena u kojima svira talijanska »Felicità«, zaokružila se cjelina i jedinstvo filma koji je dobio onu potrebnu notu izvrsnosti.
»Tereza 37« psihološka je drama koja svojom tematikom i problematikom, kulturološko-sociološkom nadogradnjom, izvrsnim glumačkim ostvarenjima te ponekom simbolikom daje slojevito, bogato i istaknuto ostvarenje novije hrvatske kinematografije koje će zasigurno, s vremenom, (p)ostati svojevrsni klasik.

Cleo

Eva Cools belgijska je redateljica, scenaristica i producentica. Nakon četiri kratkometražna filma (»De puta madre«, »El camino del deseo«, »Las Meninas«, »Everything Comes Back«) odlučuje se na dugometražni prvijenac pod naslovom »Cleo«, u produkciji Lunanime. Film je osvojio nagradu za najbolji scenarij na Ghent Film festivalu te tri nagrade na Alice Nella Città u Rimu, uključujući Rising Star Award za glavnu glumicu, nagradu za najbolji dugometražni film i TimVision VOD nagradu. U glavnim su ulogama Anna Franziska Jäger, Roy Arneouts i Yolande Moreau.

U svojem dugometražnom prvijencu, Cools, koja je ujedno i scenaristica, donosi priču o sedamnaestogodišnjoj djevojci Cleo koja je izgubila roditelje u tragičnoj automobilskoj nesreći, nakon čega ostaje sama s mlađim bratom. Nakon nesreće Cleo se iz luksuznog modernističkog doma seli u gradsku kuću bake koja se bezuspješno trudi unucima olakšati situaciju. Cleo, koja još uvijek pati zbog gubitka roditelja, svojim buntovnim ponašanjem nikako ne pomaže 70-godišnjoj baki koja ne zna kako bi svoju unuku dovela u red. Cleo često izbiva iz škole, a utjehu pronalazi u klasičnoj glazbi, opetovanoj želji za sviranjem klavira te u druženju s misterioznim Leonom kojeg upoznaje u jednom noćnom klubu kad ju spašava od nasilnika koji ju želi udariti.

Radnja prati život tinejdžerice, stoga se radi o unutarnjoj fokalizaciji i svijetu koji vidimo kroz oči mlade Cleo. Pratimo razvijanje traume zbog gubitka roditelja i nesreće u kojoj je i sama sudjelovala. Takva trauma ostavlja jasan trag koji se nazire u stalnome strahu od automobila te vraćanju na bolno iskustvo s nesrećom. Linearna naracija biva ponekad isprekidana analepsama u formi asocijativnih veza kojima gledatelj odlazi u prošlost, ne bi li saznao kako se nesreća dogodila. Motiv vode i motiv automobila služe kao svojevrsna simbolična asocijativna veza koja se javlja na više mjesta. Sjedanje u automobil traumatsko je iskustvo za Cleo, a voda ju također podsjeća na zadnje trenutke kad je pod vodom gledala lica svojih roditelja. Uz to, mogli bismo reći kako je simbolična i sama glazba, u ovome slučaju klasična glazba Rahmanjinova koja djeluje iscjeliteljski i terapeutski na mladu Cleo.

U odnosu Cleo i Leon jasno je da je Cleo zaljubljena u Leona, dok on moguće isto gaji osjećaje prema njoj, no ne pokazuje ih ili ih potiskuje zbog tajne koju krije. Upravo tajna koja je predugo čekala svoje razotkrivanje onaj je faktor koji je izazvao razočaranje i prekinuo dotadašnje povjerenje koje je Cleo imala prema Leonu. Zanimljivo je istaknuti jezični kôd samoga filma, jer se većinom koristi flamanski, manji dijelovi su na francuskome, a mogu se primijetiti i česti anglizmi, odnosno fraze koje su dio razgovornog jezika u Belgiji danas, no i ostatku Europe, posebice u mlađih osoba. »Cleo« je solidno dramsko ostvarenje, ono koje će montažom, fotografijom i dobrom scenarističkom podlogom ostaviti zadovoljna gledatelja. Poniranjem u psihu protagonistice te akcentiranjem njezine traume u kombinaciji s fotografijom, stvorena je atmosfera tame, sivila i određene težine u kojoj se Anna Franziska Jäger u glavnoj ulozi izvrsno snalazi. Iako prvi dugometražni film, redateljica Eva Cools i dalje vrlo dobro obrađuje »tešku« tematiku, te pametno i minuciozno povezuje osobna iskustva i precrtava ih na unutarnji svijet glavnih likova.