RIJEKA Što je zajedničko Ivanu Lepinjici, Danielu Štefulju, Ivanu Nevistiću, Milanu Ristovskom, Filipu Brautu, Niki Galešiću, Filipu Zriliću i Adrianu Liberu? Riječ je o Rijekinim mladim reprezentativcima koji u ovoj fazi nogometnog odrastanja prolaze put koji je prije nekoliko godina prolazio i Ivan Močinić. Danas 27-godišnji veznjak prošao je cijelu piramidu klupskog i reprezentativnog nogometa, dogurao do kapetanske trake u Rijeci i mjesta u reprezentaciji Hrvatske zbog čega je njegov pogled na mlade igrače itekako relevantan.

Imao je Močinić kroz karijeru pozitivnih i negativnih iskustava, borio se za ostanak i trofeje, ali i pobjeđivao velike suparnike na europskoj pozornici. Trenutačno je slobodan igrač nakon što je istekom prošle sezone zaključio epizodu u Istri 1961.

– Ugovor mi je istekao sa zadnjom utakmicom i sada treniram samostalno kako ne bih bio nespreman kada se ukaže neka prilika. Hvala Opatiji na čijem igralištu treniram, otac i prijatelji mi pomažu u tome, a povremeno pitam za savjet i nekog od trenera. Nije idealno raditi sam, ali već imam dovoljno iskustva da znam što mi treba i što mi može pomoći – kaže Ivan Močinić iza kojeg je epizoda u Istri koja je završila ostankom u ligi tek nakon dodatnih kvalifikacija.

– Bila je muka živa cijelu godinu. Igrali smo i dobre utakmice, ali bilo je i pehova, puno smo golova primali u zadnjim minutama… Sve je završilo s Orijentom, koji je bio silno motiviran, a mi smo bili skroz prazni i samo smo čekali kraj. Sreća da smo u prvoj utakmici sve riješili u našu korist i ostali u Prvoj HNL.

Borba za ostanak

Močinić je prvi put iskustvo borbe za ostanak iskusio kao mlad igrač u dresu Rijeke.

– S Rijekom je bilo drugačije jer je veća odgovornost bila na starijim igračima, dok se od nas mladih nije puno očekivalo, ali nije sigurno bilo lako s obzirom na činjenicu da je to bila jedna od najlošijih sezona Rijeke u zadnjih 20 godina. Sada je nas nekoliko starijih imalo veću odgovornost i s te strane psihički je bilo stvarno zahtjevno.

Za Močinića osobno sezona u Istri je bila dobra zbog činjenice da se nakon duže stanke i kalvarije s ozljedom vratio nogometu.

– Dugačko je to razdoblje i mora se osjetiti kada ne igraš ozbiljan nogomet, pogotovo nakon teške ozljede kakvu sam imao. Srećom, Ivan Prelec me zvao u Istru, vratio me u život, dao mi priliku za igrati i što je najvažnije – vratio vjeru u nogomet. Bilo je boljih i lošijih utakmica, ali dao sam najviše što sam mogao u datom trenutku i rezultatski je moglo bolje. S moje strane zadovoljan sam što sam odigrao dvadeset prvoligaških utakmica i siguran sam da će mi pomoći za dalje.

A gdje će biti taj »dalje« ni sam Močinić ne zna u ovom trenutku.

– Želja mi je klub koji će biti stabilan i u kojem ću imati dobre uvjete za trenirati, da mogu razmišljati o nogometu. Još sam na putu povratka u što bolju formu i nadam se da ću pronaći sredinu u kojoj ću to moći i ostvariti.

Osvrnuo se i na početak sezone svojih bivših klubova, Rijeke i Istre.

– Nezgodno je zbog kratke stanke između dvaju prvenstava, u HNL-u se svi još traže i tek će se s vremenom to stabilizirati pa će se pokazati snaga momčadi. Mislim da Rijeka ima kvalitetu kao i uvijek i da će im forma rasti. Sve najbolje želim i Istri, da nakon prošle sezone dočeka kraj prvenstva u puno mirnijem ozračju jer Pula kao grad i Istra kao klub to zaslužuju.

Mladi igrači

Današnja Rijeka ima i puno mladih igrača što se posljednji put dogodilo kada su se Močinićevoj generaciji otvorila vrata prve momčadi.

– Je li mladom igraču bilo lakše tada ili sada? Uvjeti za rad danas su puno bolji nego što su bili, u svemu što Rijeka danas ima u kampu na Rujevici mladi se igrač može puno bolje razvijati. A škola nogometa uvijek je radila dobar posao, vidi se da Rijeka sada svakih šest mjeseci izbacuje dva, tri nova imena. Po meni je to dobar pokazatelj za igrače koji vide da će, ako su pravi, ako su dovoljno strpljivi, dobiti priliku. Ti mladi danas imaju i veću odgovornost, očekuju se bolji rezultati, pobjeda je cilj u svakoj utakmici i normalno je istrpiti njihove oscilacije kako bi došli na razinu više. Kada je bolja momčad, svaki igrač izgleda 20-30 posto bolje. U takvoj se sredini lakše iskazati, kada svaki dan učiš od nekog kvalitetnog, od nekoga tko je neke stvari prošao kroz karijeru, i sam možeš puno više napredovati.

Zanimljivo, Ivor Pandur prošli je tjedan završio svoj transfer u Veronu, što je prvi izlazni transfer jednog igrača škole nogometa koji je »bijelima« donio financijsku korist još od Močinićevog odlaska u Rapid.

– Dobro je branio i stvarno je zaslužio transfer. Otišao je u pravi klub, u pravu ligu, kod dobrog trenera i sada je samo na njemu da to iskoristi. Ja mu želim svu sreću i da nastavi kako je radio u Rijeci.

Močinić se slaže da je to put kojim Rijeka mora ići.

– Rekao bih da je to put za svaki klub koji mora funkcionirati na takav način. Idealno je kada svake sezone iz škole nogometa izađe nekoliko igrača koji će svojim sazrijevanjem donijeti rezultat pa i novac kod izlaznog transfera. Kada se spoje rezultati i izlazni transferi, onda je sreća još i veća – zaključio je Ivan Močinić.