Međuljudska povezanost dobila potpuno novi oblik u doba Covid-19. Viđamo se manje s prijateljima i susjedima te se držimo fizičke distance kada to čine. Ranije uobičajene geste upoznavanja nisu dostupne. Zatim, naravno, tu je problem u komunikaciji kada nam je pola lica prekriveno. Teško je osigurati da nas iza tih maski u potpunosti razumiju i da u potpunosti razumijemo druge, piše Vogue.

Izraz lica je pola komunikacije

Izrazi lica važan su način komunikacije i igraju ključnu ulogu u interakciji. Metakomunikaciju putem izraza lica možemo propustiti zbog nošenja maski. Ton glasa postaje važniji. Kao i govor tijela.

Dobra vijest je da su oči zaista prozori duše, a na njih još uvijek možemo računati. Oči nam se stisnu kad smo sretni, zasuze kad smo tužni. Kolutamo očima da pokažemo prezir.

Sužavamo ih kako bismo pokazali sumnju i širimo kako bismo pokazali zabrinutost. Svakako, gubimo neke informacije time što ne možemo vidjeti puna lica ljudi, ali glavnina onoga što moramo znati o tome kako se netko osjeća dolazi iz njegovih očiju.

Maske su, međutim, u potpunosti eliminirale sposobnost oslanjanja na usta, nešto što mnogi od nas čine, čak i nesvjesno, kako bi popunili prazna mjesta u razgovoru. Može biti teže čuti nečiji glas iza maske ili voditi razgovor s osobom bez da gledate izravno u nju.

Razgovor i pažnja

Razgovor s nekim sada zahtijeva našu punu pažnju. Gledajući osobu dok razgovara olakšava je njezino razumijevanje, a istovremeno pruža dodatne vizualne pokazatelje o tome kako se osjeća, primjerice kako sjedi ili stoji.

Na primjer, ako pojedinac sjedi prekriženih ruku ili nogu, to može pružiti otpor otvaranju prema onome što se govori. Ili ako pojedinac A sjedi u suprotnom smjeru od pojedinca B, a oni su u razgovoru, to može značiti da je pojedinac A nezainteresiran ili mu je neugodno. Ako u međuvremenu osoba pretjerano koristi ruke tijekom razgovora, možda osjeća tjeskobu.

Stvari dodatno komplicira činjenica da više nas komunicira digitalno, što može biti prepreka istinskom razumijevanju čak i kad maske nisu u upotrebi.

Da bi to nadoknadili, geste se moraju izvoditi na izraženiji i očitiji način jer se ne možemo uvijek osloniti na kontakt očima s kašnjenjem u videopozivima.

Predlaže eksperimentiranje Zoomom, proširivanje i zatezanje okvira kamere. Tipično, šire snimke na kojima se vidi više tijela omogućit će bolju komunikaciju, čak i ako tada postane teže uspostaviti kontakt očima. Umjesto samo dijela slike, sada shvaćamo cijelu stvar.

Zbog svih tih razloga, važnije je nego ikad ljudima verbalno prenijeti način na koji se uistinu osjećamo. Razlozi za to idu daleko dalje od razumijevanja nekoga u ovom trenutku.

Depresija, anksioznost i zlouporaba supstanci mogu proizaći iz mnogih čimbenika, iako jedan od njih može biti nesposobnost da izrazi osjećaje i osjećaje, pa ih zato puni. Razgovor će u ovo doba biti važna metoda reparacije, koja će se dugoročno pokazati korisnom, jer su se mnogi ljudi borili s rješavanjem sukoba i izražavanjem osjećaja kroz razgovor.

U međuvremenu, veće oslanjanje na kontakt očima također će nam dobro poslužiti i nakon Covida.