Jasminka Domaš naša je ugledna spisateljica, profesorica judaizma, scenaristica, novinarka, autorica dokumentarnih filmova, članica hrvatskog PEN-a i jedna od utemeljiteljica židovske vjerske zajednice Bet Israel, čija su djela prevođena i na brojne strane jezike, a svaka njena nova knjiga samo je potvrda visoke razine stvaralačkog umijeća kojim raspolaže i koje začudnom alkemijom svog pisma neprestano pomiče uvjeravajući nas kako za ovu autoricu ne postoje neprekoračive granice. Već duže vremena pratim i komentiram književna djela Jasminke Domaš i moram priznati: prethodno napisane riječi nisu nikakva olako izrečena književna figura, već se naprosto radi o konstataciji lako provjerljivih činjenica; uostalom, dovoljno je samo uzeti u ruke neku od njezinih knjiga i vjerujem kako će se svaki dobronamjerni čitatelj složiti s mojim stavom.

Dakle, kod Jasminke Domaš nema iznenađenja; naprosto sve čega se dotakne, odnosno napiše, odiše kvalitetom, ali ovo njeno najnovije ostvarenje »Kadišl i nebeski punici« (u izdanju već spomenute židovske zajednice Bet Israel i uglednog zagrebačkog Litterisa, izdavačke kuće koju tako znalački vodi naš ugledni književnik Dražen Katunarić) svakako predstavlja krunu njenog dosadašnjeg rada i bez ikakvog pretjerivanja moglo bi se svrstati u same vrhunce novodobne hrvatske proze.

Tegobna svjedočanstva

»Kadišl i nebeski putnici« knjiga je kratkih zapisa i portreta (uglavnom) zagrebačkih Židova tijekom vladavine ustaškog režima, dakle u vrijeme Drugog svjetskog rata, a ono što čini posebnost ovih »književnih kroki komentara«, analiza je duhovnog stanja, reminiscencija na prošlost i straha od (ne)izvjesne budućnosti njenih junaka (u širokoj lepezi likova od dječaka i djevojčica, preko mladića i djevojaka do zrelih ljudi koji su u mnogo čemu predstavljali građanski sloj zagrebačkog društva u najboljem smislu te riječi), pred njihovo uhićenje, a potom i deportacije u nacističke logore smrti, odnosno o njihovu boravka u uzništvu i internaciji.

U nekoliko snažnih rečenica, u pravilu ne dužih od jedne stranice, Domaš nam je opisala »unutrašnju dramu« progonjenih ljudi (a progonjeni su na osnovi zločinačkih rasnih zakona) u mračnim vremenima NDH, koji su svjesni kako su im dani slobode i života odbrojani i da je njihovo uhićenje, odnosno transport u koncentracijske logore samo pitanje vremena, ali bez obzira na svijest da im iz ove nemoguće situacije nema spasa, svaki od ovih zapisa gorko je i tegobno svjedočanstvo, ne samo nadolazeće tragedije, već i nade koja i u najmrklijoj noći svijetli poput žiška. Jedan od junaka ovih priča jasno nam daje do znanja kako i sam zna da je nada jedino još što ima i na što se može osloniti i da je ona zapravo i zaludna i bezrazložna, ali ako ništa drugo, pruža kratkotrajnu utjehu i pomaže da se cijeli život u trenutku sažme u kratki film, da se sumiraju životni rezultati i tako osvijeste trenuci sreće i radosti za koje se vjerovalo kako nikada neće proći.

Ali, igrom zloćudnih, nemjerljivih sila povijesti, politike i (rasne) ideologije, praktički preko noći sve je to nestalo, otvorio se bezdan ništavila, strahota i užasa nepojmljivih normalnom ljudskom (raz)umu. Ljudi o kojima piše Domaš do jučer su imali svoje ime i prezime, zanimanje, živjeli su svoje tuge i radosti, ljubavi i želje, vjeru i nadu, sjećali se svojih najmilijih, roditelja, rodbine i prijatelja, da bi sve to suludom nacifašističkom politikom, pomahnitalim antisemitizmom bilo uništeno, svedeno na ništa, na puki logorski broj osobe osuđene na smrt glađu, teškim, iscrpljujućim fizičkim poslom ili jednostavno pukim smaknućem da bi se u trenu pretvorili u prah i pepeo i nestali u gustom dimu logorskih krematorija.

U ekstremno neljudskim uvjetima najviše što se moglo poželjeti bilo je skratiti te fizičke i psihičke patnje i okončati kalvariju tog jezovitog i besmislenog preživljavanja. Taj kratki, intenzivni »sudar« između sjećanja na bolje dane vlastitih života i opore realnosti u kojoj se iščekujući dolazak ustaša živi u stalnom strahu i drhtanju, Jasminka Domaš snažno je i upečatljivo obradila i kratkim, ali iznimno jakim potezima pera ispisala je i ocrtala profile brojnih likova koji se (ne) mire sa sudbinom, ali su i svjesni kako su satjerani u kut, u klopku iz koje nema izlaza. Stoga očajnički žele ostaviti nekakav trag o vlastitom postojanju, (o)poruku najbližim i najmilijim o tomu kako su ih se i u najtežim trenucima sjećali i da su im bili osloncem i potporom u dramatičnom suočavanju sa smrću.

Neuništivost duha

»Kadišl (onaj koji moli kadiš za dušu umrlih) i nebeski putnici« je knjiga koja moli za milost da se ne zaborave sve te silne patnje, svi ti užasi, jer dok je sjećanja, dotle je i života; kada ih se više nitko ne bude sjećao i oni će prestati postojati. Jer, tom morbidnom, destruktivnom zločinačkom naumu nacista, fašista, ustaša i ostalih krvnika, među kojima su se Pavelićevi jurišnici isticali svojom koljačkom samoinicijativnošću, nemilosrdno progonjeni Židovi (ali Domaš ne piše samo o njima, već i o Srbima i svim drugima koje je ustaški režim progonio tretirajući ih kao neprijatelje) mogli su se suprotstaviti samo tako da usprkos suludoj, patološkoj ambiciji zagovornika tisućljetnog Reicha, koji su masovnim pogromima željeli zatrti svaki trag o njihovom postojanju, ne dopuste da se to i stvarno dogodi.

Svaki zapis, svaka i najmanja bilješka koju su ostavili za sobom, a na čijim je tragovima Domaš ispisala ovo svoje sjajno djelo dokaz je o neuništivosti duha židovskog naroda, njegove kulture i tradicija, vjere i običaja bez čijeg bi doprinosa povijest ljudske civilizacije bila bitno osiromašena. To je ujedno i prilog dekonstrukciji teza, tako čestih na ovim »našim« prostorima, da je moguće metodologijom bezdušne ratne politike uništiti dokaze da su neki drugi, navodno različiti i manje vrijedni od nas, također tu prebivali i da imaju pravo kao i svi drugi, smatrati ih svojim. Isključivi, zatvoreni nacionalistički um uvijek je i svuda isti; razlikuje se samo po veličini i količini počinjenih zločina u ime nekakvog etničkog, rasnog, vjerskog ili bilo kojeg drugog ekskluziviteta, a holokaust kao posljedica nacističkog ekskluziviteta nešto je najstrašnije što se dogodilo u svekolikoj povijesti ljudskog roda.

Kad sam razgovarao s Domaš o njenoj knjizi, rekla mi je kako joj se čini da ju je najbolje pročitati u jednom dahu, jer se samo tako može shvatiti težina (be)smisla vremena i prostora u kojem je sveprisutno zlo (o)vladalo svijetom, u kojem se ti nesretni ljudi nisu snašli, naprosto stoga jer nisu mogli shvatiti da je zavladala nova, monstruozna paradigma u kojoj za njih jednostavno nije bilo mjesta. I bila je posvema u pravu; knjigu sam pročitao u jednom dahu (na koncu, tehnički nije bilo teško jer broji manje od 200 stranica) i doista, tako nam se pruža prilika da sagledamo cjelinu tog impresivnog mozaika, velikog kolektivnog stradanja jednog i od Boga (iako izabranog) zaboravljenog naroda, odnosno da pojmimo sliku patnje i tragedije niza pojedinaca u stihiji nevremena u kojem židovski život, ali i brojnih drugih, nikome ništa nije značio.

Babilonska biblioteka zla

Tekst Jasminke Domaš, usprkos tomu što piše o mučnim, mračnim vremenima, prepunim krvi i zla, zrači magnetskom privlačnošću, zarobi vas dramaturgijom svog izričaja, jer istina koju autentično iznosi, toliko je strašna da vas plaši što će se to naći na sljedećoj stranici, a znatiželjni da to saznamo, uporno listamo knjigu sve do njenog posljednjeg lista. Dugo već u rukama nisam imao sličnu knjigu koja me natjerala da čitajući zaboravim na vrijeme; istodobno bio sam i tužan, jer teme holokausta uvijek su teške i opterećujuće, ali i sretan što sam je imao priliku pročitati, zapravo što je netko napisao tako moćan i autentičan tekst. O zlu, iako su ispisane na stotine tisuća stranica, usprkos svemu ništa nismo naučili, ali ne znam jesmo li svjesni, je li naša kultura osvijestila tu činjenicu kako u Hrvatskoj postoji pisac, u ovom slučaju spisateljica Jasminka Domaš koja se hrabro uhvatila u koštac s vječnom temom zla i koja cijelim bićem ovu temu osjeća kao svoju; ne samo kao pripadnica židovskog naroda, već i kao suptilna i kultivirana osoba koja je gotovo cijeli svoj stvaralački opus posvetila istraživanju izvora, uzroka, razloga i posljedica fenomenologije holokausta i semitizma.

Svojedobno, genijalni austrijski filozof židovskih korijena Ludwig Wittgenstein je napisao: »Ono o čemu se ne može govoriti, o tomu treba šutjeti«; ali, kada mislimo na holokaust, nije bio u pravu. O tomu, unatoč svemu ne treba šutjeti (iako se ne može razumjeti), već uporno govoriti i ponavljati, sve dok bude i jedne osobe koja negira ili sumnja u strašne nacifašističke zločine. Iako je Wittgenstein želio reći kako jezik ne trpi neistine, opire im se i u samoj svojoj materiji razotkriva laž, pred »zidom plača« židovskog naroda ova genijalna rečenica počinje nam se činiti kao fraza. Misliti istinu, pisati i govoriti istinu nije samo tehnički, već prije svega moralni čin; misao ima svoju moralnu, humanističku dimenziju i (ne) postoji izvan ili mimo nje; položena je u sam njen izvor i »dovoljan je razlog« (u leibnizovskom smislu riječi) i osnova njenog nastanka. Svoj moralni sadržaj, (s)misao ne dobiva naknadno i kako je to sjajno zapazio Mihail Bahtin, naglašavajući kako se po formi i po sadržaju, to jest po mjestu nastanka i načinima formiranja povezuje nastanak ljudske misli, tako da su konkretni odnosi među ljudima izvor svakog morala.

I stoga, iako su o holokaustu, kolektivnim pogromima Židova, Roma, u našim prilikama Srba i ostalih nepodobnih etničkih, vjerskih i političkih grupa, masovnim istrebljenjima u konclogorima smrti (gdje zapravo možemo govoriti o svojevrsnoj industrijalizaciji smrti), antisemitizmu, psihopatologiji ljudske destruktivnosti ispisani tomovi knjiga, toj nikada do kraja shvaćenoj misteriji zla, toj kolektivnoj tragediji čovječanstva, ta se velika Babilonska biblioteka zla, nažalost još uvijek puni i proširuje.

Tragedija holokausta

Zapravo, teško je izustiti ijednu suvislu rečenicu nakon svega što su Židovi proživjeli, stoljećima stiješnjeni između malja Scile i nakovnja Haribde. Naravno, bilo je ingenioznih istraživača holokausta i uopće fenomena antisemitizma raznih profila, ali čini se, punu sliku o tragediji holokausta možemo dobiti tek i samo zahvaljujući književnosti (zapravo umjetnosti kao takve); ona je na svoj način katalogizirala ovu tragediju, ali joj je dodala glas, boju i sliku, zapravo sukus patnje, posebice onih segmenata tjeskobe tijekom koje Židovi neopozivo postaju svjesni da će se Damoklov mač koji stoljećima zloslutno visi nad njihovim glavama, definitivno spustiti na njihova pleća i vrat, i u krvavom piru im poskidati glave.

U pravilu, samo iznimno talentirani književnici (od kojih su neki i sami čudom preživjeli nacistička divljanja) uspjeli su zahvatiti taj totalitet osjećaja, straha, drhtanja i zla, a Jasminka Domaš upravo je jedna od tih rijetkih osoba, spisateljica koje su o tomu na pravi način i s mjerom zahvatile taj već spomenuti totalitet zla i svekoliko monstruozno licemjerje koje se oko toga ispreplelo.

Ili, kako je to u pogovoru sjajno zapisala Lada Žigo Španić: »Jasminka Domaš uspijeva satkati uravnotežen tekst bez stilskih turbulencija, tekst koji se lako čita, a veoma suptilno proživljava. Autorica ne opisuje direktno nacistički harač, nego »odraz« zbilje u psihama likova koji se pojavljuju i nestaju poput sekvenci u crno-bijelom filmu, a njihove mračne sudbine nalik su crno-bijelim osvjetljenjima, osjenčavanjima i zatamnjenjima. Iako se život likova prije rata prikazuje veoma slikovito…sve te boje života gasnu pred crnom kugom koja različite živote sjedinjuje u koloni smrti… J. Domaš posvetila je ovu knjigu anonimnim žrtvama, oživjela je sve stvarne i nestvarne živote i sudbine dok su one postajale samo broj za transport…nigdje nema praznog mjesta, nijedna rečenica nije suvišna, nijedna riječ, nijedna gesta, ni grimasa, čak ni mig oka… Jasminka Domaš napisala je kratku, ali sadržajno bogatu knjigu u koju je stalo sve što se o holokaustu, o Zlu i dobrim ljudima moglo reći«.

Kako je već rečeno, knjiga je prepuna potresnih slika i rečenica, a jedna od najsnažnijih je ona u kojoj zatočena Židovka kaže: »Postojim i ne postojim. Ja više nisam ja…ako i preživim ma gdje bila, svjesna sam da ću vječno ostati zatočena u tom logoru. Plašit ću se usnuti, jer znam da će se noću duša svega sjećati«. A, upravo o tom strahu koji nikada nije moguće pripitomiti piše J. Domaš; to je Levijatan gori od biblijskog potopa, jer za Židove na vidiku nema arke koja bi ih mogla spasiti. Istodobno, to je potresna priča i o djeci nasilno rastavljenoj od roditelja, gladi koja izbezumljuje i lomi čovjeka, smrtonosnim boleštinama koje haraju logorom i ne na koncu, o ravnodušnosti svijeta kojem dim iz nacističkih logora smrti, iz krematorija zamamljuje pogled na stravične patnje milijuna nedužnih ljudi.

Kadiš za duše umrlih

Stoga, jedino još preostaje izmoliti kadiš za duše umrlih, da barem one nađu smiraj i zaborave pakao u kojem su živjele. U slučaju Domaš, ona je taj kadiš izmolila svojom literaturom. I na kraju, ovu svoju opsegom malu, ali sadržajno veliku i potresnu knjigu Jasminka Domaš završava parafrazom slike iz uspomena jednog od malobrojnih Židova preživjelih u Varšavskom ustanku: »Možda sam ja jedini preživjeli Židov na cijeloj zemlji. Za sve mrtve izmolit ću kadiš. Moji nebeski putnici, vi sada znate tko sam. Vaš kadišl…Počeo je sipiti snijeg pomiješan s još vrelim pepelom vaših spaljenih kostiju. Hoće li od toga u mesijanskoj zori probuđenja nastati roda iz koje će mrtvi uskrsnuti? Snijeg i dalje pada. Ne čuje se nijedan glas na Zemlji. Ni zvuk. Dim iz krematorija sve je prekrio. Zemlja je zavijena u crno. I ova je tišina neizreciva. Meni, koji sam nekim čudom preživio, još samo preostaje da vas povežem u nisku života i smrti s naraštajima koji su bili i koji će biti. I kao što je nekoć davno sav Izrael plakao za Aronom, tako i ja plačem za vama. Ipak, znajte, odvest ću vas u Kuću živih. Jer živi ste po vječnom sjećanju«.

Time su granice zaborava izbrisane, a granice pamćenja i sjećanja pomaknute; Domaš je na sebe preuzela krajnje nezahvalnu i mukotrpnu ulogu: svojom knjigom izmoliti kadiš za sve umrle i tako sačuvati uspomenu na milijune »nebeskih putnika« koji su ni dužni, a još manje krivi morali platiti cijenom svog života danak vjekovnoj mržnji (ne) ljudima koji su jedino tako, činjenjem besprimjernih zločina i zala vidjeli put i način da ispune očajnu prazninu vlastitih duša. Iako teme smrti, patnje i stradanja određuju sadržaj i ritam ove knjige, u njoj nema (očekivane) gorčine, već samo beskrajne tuge što se tom zlu nije znalo stati na kraj i što se ti zločini i danas tako žestoko i primitivno manipuliraju. Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali sve dok je onih koji to pamte, te rane ne mogu i ne smiju izblijediti; ne zbog toga da bi se nekome (o)svetili, već jednostavno stoga kako ne bi zaboravili i dopustili ponavljanje tih strašnih i zloćudnih slika prošlosti.