Multikultura u krizi​

Također, govori se o ideologizaciji EPK u Rijeci, ali u biti sama ta ideja je već ideološka jer se u startu reklo da je cilj Europskog grada kulture, kako se zvao u početku, promicanje europskih integracija. Netko može smatrati da je to dobro, ali ta vrijednost nipošto nije neupitna, primjerice, vidjeli smo nedavno da se većina građana Velike Britanije ne bi složila s time. Druga zanimljiva stvar je vrlo centralizirana odluka o EPK. Kada zemlja dobije tu čast, grad ne bira neko nacionalno tijelo za kulturu, za koje je pretpostaviti da bolje poznaje lokalnu situaciju i strateške interese, kapacitete i potrebe svojih gradova, nego odluku donosi europsko tijelo u kojem europski stručnjaci imaju većinu te donose odluku. Nadalje, u startu gradovi dobiju milijun, milijun i pol eura, no dobar dio toga se potroši na pripremne radionice i savjetovanja. Tako je iscurilo u javnost da su EU stručnjaci imali dnevnice od pet stotina eura. Na koncu taj budžet u Rijeci je nešto preko 30 milijuna eura. Zanimljivo je, dakle, da se s »europske« strane uloži manji dio, no oni donose odluku gdje ćete vi sami uložiti deset puta više, tj. što je najviše u skladu s njihovim smjernicama. Problematična je struktura financiranja u Rijeci jer su osamdeset posto sredstava javna sredstva. Preko deset milijuna uložio je Grad Rijeka, deset milijuna eura država, tri milijuna eura dala je Primorsko-goranska županija, a vrlo malo, samo tri milijuna eura, došlo je iz EU i europskih fondova, te ostalo od sponzora. Ako je osamdeset posto javnih sredstava, postavlja se pitanje jesmo li to mogli sami uložiti u kulturu, bez te pomalo kičaste titule Europske prijestolnice kulture. Ovo su neka preliminarna pitanja, koja ne vidim da je netko drugi potaknuo.

Nino Raspudić / Foto Sergej DRECHSLER

Kako vidite samo otvaranje i »Operu industriale«?

– Riječka ekipa uspjela je pogoditi žicu raspoloženja europske oligarhije, jer je europski projekt multikulture u krizi. Tako da im je »luka različitosti« lijepo zazvučala. Mislim da to nije trebalo ostati na razini »Benetton ideologije« u kojoj je sve multi-kulti površno divno i krasno, nego je tu trebalo propitati probleme koji su doista gorući u Europi, to jest, potražiti gdje je problem s multikulturalnošću i je li baš sve uvijek tako idilično. Po meni bi zadatak kulture i intelektualca trebao biti u toj vrsti propitivanja, a ne u nekom naivnom antropološkom i povijesnom optimizmu i benetonskom guđenju o multikulturalnosti. Osim toga, u teškoj koliziji s »lukom različitosti« je osnovni ideološki ton koji su dali organizatori i riječka gradska vlast – a to je slavljenje titoizma. Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a da na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je vrlo problematično, znamo da su titoisti etnički očistili grad Rijeku, koji je bio većinski talijanski, da su ti ljudi protjerani, da su im oduzeti domovi, tvornice i što se sve događalo dalje. Nikako ne može ići u isti koš neproblematizirana zvijezda petokraka i titoizam, a s druge strane slavljenje tolerancije i različitosti. To je ta temeljna ideološka laž tog projekta. Drugo što vidim kao problematično je provincijalni pankeraj. Oni misle da je silna fora prodavati Europi činjenicu da smo mi vrlo ažurno pratili punk, da smo još 70-ih godina imali punkere. Sve je to bilo jako davno i mislim da to više nikome izvan Rijeke, a vjerojatno ni većini u njoj više nije zanimljivo.

Što se tiče same izvedbe »Opere industriale« ostao mi je nejasan osnovni koncept. S jedne strane se govori o uključivanju što više građana, no analizirajući financije vidio sam da su mrvice, sitniš, iz sredstava dane brojnim udrugama, po principu svakom pomalo. Po par tisuća kuna dobivali su vrtići, udruga umirovljenika, udruga starih rokera i drugi čime je stvoren privid šire inkluzivnosti. Golemom većinom sredstava zapravo upravlja desetak ljudi, koji vode projekt, no to samo po sebi ne mora nužno biti loše. Nejasno mi je, zatim, promiču li oni neki elitističko poimanje kulture, na temelju onog što sam vidio na otvaranju, ili se išlo prema popularnijoj kulturi i širem građanstvu. To se dobro vidi iz nastupa finskog zbora vikača. Bio sam šokiran kad je Frano Đurović, koji je ravnao zborom, na televiziji rekao da je mislio da se radi o šali kada je prvi put čuo taj finski zbor. Zbor koji viče, urla, zviždi, sve radi osim što ne pjeva. Ako je on, dirigent, čovjek struke, koji očito prati i avangardne stvari u zborskom pjevanju, mislio da je tu riječ o šali, zašto bi neki običan građanin Rijeke, Hrvatske ili inozemni posjetitelj imao ikakvo drugačije mišljenje kad je čuo taj zbor. Govorimo li tu onda o uskom elitizmu ili programu i sadržaju koji bi se trebao obraćati široj publici?

Nino Raspudić / Foto Sergej DRECHSLER

Antifašizam je fašizam

Što mislite o svečanom otvaranju u HNK Ivana pl. Zajca i prepjevu finala opere »Nikola Šubić Zrinjski«? Umjesto »u boj, u boj« pjevalo se »za mir, za mir«?

– To je tipičan postmoderni postupak u kojem se reinterpretira jedno djelo iz prošlosti i stavlja u drugi kontekst. No, to je učinjeno na jedan infantilan način, kao – mir, mir nitko nije kriv. Potočić i cvijeće i tako dalje, to mi je malo smiješno.

»Bella Ciao« i antifašizam kao dio programa?

– To je jedna popularna melodija koja je nastala u drugačijem radničkom miljeu, od ljudi koji su teško radili na rižinim poljima, a kasnije su je preuzeli talijanski partizani. No, opet mi je nekako to licemjerno. »Bella ciao« znaju zapjevati i lijevo orijentirani talijanski župnici u crkvi. Neš’ ti velike hrabrosti otpjevati »Bella ciao« i propitivati to u gradu u kojem je komunistička vlast neprekinuta već 75 godina. Pojam antifašizam nastao je kao smokvin list, eufemizam, za komunistički totalitarizam. To se na zapadu nigdje ne spominje na takav način; kao postoji veće zlo od nas, to su fašizam i nacizam, a to onda valjda znači da mi nismo zli. Pogotovo je to licemjerno jer znamo da je Komunistička partija Sovjetskog Saveza, koja je kontrolirala i sve druge komunističke partije, bila u paktu s Hitlerom. Dvije su godine komadali Poljsku i tek kad je 1941. Hitler prekršio pakt i napao Sovjetski Savez, tada oni postaju antifašisti. Tada se diže i ustanak na području bivše Jugoslavije, dotad valjda nije bilo problema. Ja ću samo napomenuti da je službeni naziv one strahote od Berlinskog zida koji je podignula Istočna, komunistička, Njemačka, bio Antifašistički zaštitni zid. Mislim da to sve govori. Rekao bih da postoje dvije vrste fašizma – izvorni fašizam i antifašizam.

Nije baš sve tako crno. U projektu ima i dobrih manifestacija: Nepoznati Klimt, Mahler, Bach, Beethoven…

– Još predstoji čitava godina programa i vidim da u programu ima jako dobrih, kvalitetnih, stvari. No, na kraju kad se podvuče crta i zbroji uloženo, bojim se da ono što će ostati neće biti dovoljno da projekt zadovolji. Ali želio bih da budem u krivu i da bude drugačije.

Nino Raspudić / Foto Sergej DRECHSLER

Kako komentirate da je, prema podacima dostupnim na službenim stranicama Grada Rijeke,ukupno potrošeno više od 160 tisuća kuna za projekte »Spomenik crvenoj Rijeci« i »Zajednički Manifest komunističke partije ujedinjenog građanstva Rijeke«?

– Ja bih volio da se spomene ime Angelo Adam kad se već autori EPK vole sakrivati iza riječi antifašizam. Angelo Adam je bio značajan predratni riječki antifašist, Židov, po nacionalnom osjećaju Talijan. Antifašist i sindikalist, koji je to bio i stradavao pod Mussolinijevim režimom. Kad su Nijemci okupirali Rijeku odveden je u Dachau, koji je preživio, i s logoraškim se brojem vratio u Rijeku, očekujući da će kao stari antifašist i sindikalist tu konačno biti svoj na svome. No, pojeo ga je mrak: OZNA i nove vlasti eliminirale su njega i njegovu ženu Ernestu, a sedamnaestogodišnju kćer Zulemu, koja je ih sutradan došla tražiti, također je pojeo mrak. Meni je to strašno. Strašno je kako je iz memorije grada Rijeke, pogotovo dičnih antifašista izbrisan taj predratni antifašist. Nestao je, ubijen je, samo zato što je smetao uspostavi jugoslavenske komunističke vlasti, kao netko tko je osjećajem bio Talijan, a dokazano veći antifašist od njih. Tragična sudbina te obitelji je nešto što bi trebalo propitivati u Rijeci. Volio bih recimo da je Frljić o tome napravio predstavu.

Transponirani čovjek

​

Nakon povijesti, što je s današnjicom? Ranije ste se dotakli postmodernizma i postmoderne, je li to i dalje prevladavajuće stanje duha u svijetu?

– Definitivno je došlo do velike promjene počevši od 1960-ih na zapadu, a onda i globalno. Različiti teoretičari postmoderne objašnjavali su taj pojam na različite načine, govoreći o istim stvarima. Neki su isticali da je postmoderna kulturna logika kasnog kapitalizma, a neki su to povezali s informacijskom tehnologijom, koja je sveprožimajuća. To je i era dominacije televizije, a kasnije i interneta. Vrijeme je kraja velikih ideologija, vrijeme dekolonizacije, kada se pokazuje da ona jedinstvena slika svijeta te da jedinstvene vrijednosti u svemu, pa i u kulturi, nisu univerzalne nego je to partikularna slika europskog bijelog čovjeka koju je on nametao kao općeljudsku. Svijet se istovremeno globalizira, ali se i naglašava lokalno te različito. Dolazi do fenomena estradizacije politike. Treba samo pogledati političko oglašavanje, od one slavne debate Nixon-Kennedy, gdje je vanjski izgled postao važniji od ideja i sadržaja. Dolazi do spektakularizacije politike, a politička se roba prodaje na tržištu, kao i svaka druga. Miješa se visoko i nisko u umjetnosti, dolazi do pomičnosti identiteta, te se kombiniraju i prožimaju različiti stilovi. To je vrijeme u kojem danas živimo, vrijeme u kojem je vrlo teško odrediti jasne moralne, estetske i političke kriterije. No, uvjeren sam da će se s vremenom prašina slegnuti te početi razlučivati žito od kukolja na svim navedenim razinama. Sa silnim razvojem tehnike i tehnologije došli smo do toga da generacija ljudi koji danas imaju sedamdeset, osamdeset, godina živi u svijetu koji je potpuno drugačiji od svijeta njihove mladosti. Pogotovo je tako u zemljama u kojima je kasnije došlo do urbanizacije i industrijalizacije. Svijet kakav je bio u djetinjstvu tih ljudi bio je bliži kamenom dobu, nego što je današnje vrijeme svijetu njihovog djetinjstva. To su strašne i velike promjene pa ljudi nemaju orijentira. Ne možemo reći da treba živjeti onako kako su živjeli naši stari kada mi živimo u sasvim drugačijim životnim, tehnološkim, komunikacijskim i drugim okvirima. Pripadamo generaciji koja se mora u potpuno novom svijetu sama snalaziti i orijentirati što nije sasvim lako. To dovodi do općeg osjećaja nestalnosti, nestabilnosti i konfuzije u postmodernom svijetu, ali ponavljam, mislim da je vrijeme najbolji sudac i da će ono pomoći da se razluči bitno od nebitnog.

Nino Raspudić / Foto Sergej DRECHSLER

Gdje onda naći oslonac u današnjem svijetu? Može li ga se naći u duhovnoj dimenziji ili negdje drugdje?

– Sretni su ljudi koji ga mogu naći u vjeri, ali može ga se naći i u kulturi, u spoznaji samog sebe kao čovjeka svoga vremena. Mislim da nam klasici mogu biti dobar orijentir. Sve te promjene, tehnika i tehnologija, sve je to transponirani čovjek. Koliko god se brzo stvari mijenjale tehnološki, mi se antropološki vrlo sporo mijenjamo, za to je potrebno stotine tisuća ili milijuni godina. Mislim da bi na jedan novi način trebali osluhnuti ono što možemo naučiti iz tradicije. Osloniti se na iskustva i znanja prethodnih generacija koje su, istina, živjele u drugačijim materijalnim i tehničkim uvjetima, ali su ipak bili ljudi poput nas i iskristalizirali su neka iskustva i pouke. Možda je to pomalo paradoksalno, ali danas više nego ikad se treba okrenuti tradiciji i klasicima.

Demokratski deficit​

Što kazati o politici danas? Uskoro slijede unutarstranački izbori u HDZ-u?

– U manje od godinu dana nagurali su se predsjednički, parlamentarni te izbori u najvećoj stranci. Naizgled paradoksalno, najvažniji su izbori u HDZ-u jer su odnosi ondje umnogome odredili i ishod predsjedničkih izbora. Došlo je do raskoljavanja biračkog tijela koje je nekada okupljao HDZ i to je odlučilo predsjedničke izbore. Ishod unutarstranačkih izbora u HDZ-u definitivno će utjecati na rasplet parlamentarnih izbora. Moguće je da će za njihov ishod biti presudna odluka Milijana Brkića kao najjačeg čovjeka na terenu, da se pridruži trojci Kovač, Penava i Stier. Iskustvo nas poučava da je u takvim organizacijama važno tko broji glasove, to je još Staljin rekao. Unutar miljea kao što je HDZ, Milijan Brkić mi puno više izgleda kao netko tko je blizu kutija na terenu, nego Plenkovićeva briselska svita. Zato mislim da bi njegova potpora ovoj trojci mogla biti odlučujuća, ali sačekat ćemo pa vidjeti.

Slijedi nam i inauguracija novog predsjednika. Iz vaših javnih nastupa mogao se steći dojam da ste, nakon što je Miroslav Škoro ispao u prvom krugu, više navijali za Milanovića?

– Pa nisam. Da sam imao jasnu preferenciju, bio bih to javno rekao. Unatoč tome što je Zoran Milanović bio predsjednik stranke koja pripada dijelu političkog spektra koji meni nije blizak, i što sam neke njegove odluke kritizirao, ja sam neke i pohvalio. Prije svega promjenu politike prema BiH i potpori tamošnjim Hrvatima, koju je dao u vrlo dramatičnom trenutku. Mislim da je korektno, i ljudski i intelektualno, pri komentiranju političke scene prema djelima i kuditi i hvaliti. Ja sam iskreno najsretniji kada mogu pohvaliti. Bio sam sretan što sam mogao pohvaliti Zorana Milanovića za potporu Hrvatima u BiH, ali kao što sam rekao, bilo je i puno drugih stvari u kojima se s njim nisam slagao. Kao izabrani predsjednik, koji još nije stupio na dužnost, mislim da do sad ni u čemu nije pogriješio. Decentan je, ne nameće se u javnosti, svjestan je ovlasti predsjednika Republike i mislim da je donio dobru odluku o skromnijoj inauguraciji. Time je izbjegao startne probleme. Pisati o tome koga hoće ili neće pozvati na inauguraciju sada je postalo deplasirano. Izbjegao je početne zamke i vidi se da je kroz desetljeća u politici naučio neke stvari.

Nino Raspudić / Foto Sergej DRECHSLER

Može li postojati treći put ili treća opcija u politici? Jesu li slabije treće opcije samo činjenica Hrvatske ili i svijeta?

– Ljudi su u potrazi za novim opcijama. U SAD-u je Trump bio neka vrsta trećeg puta, on je bio suprotstavljen establišmentu Republikanske stranke. Nametnuo se protiv volje stranke i uspio pobijediti na izborima. U Europi se pak događaju tektonske promjene. Brexit je kod nas potpuno krivo interpretiran. Naši mediji kopipejstaju globalističke vijesti i uvjeravaju nas da su Englezi iz nekog čudnog razloga valjda poludili i izvršili političko samoubojstvo pa će sada biti gladni, strmoglavit će se funta i otići će svi investitori iz Britanije. Naravno da se to neće dogoditi. To je zemlja duge demokratske tradicije i jakih institucija te su građani Velike Britanije po meni donijeli vrlo racionalnu odluku. Oni su vidjeli u kojem smjeru ide otuđena nesposobna briselska oligarhija i ne žele da im takvi ljudi kroje sudibnu, uključujući i Dubravku Šuicu. Umjesto da se postavi pitanje zašto EU ide u krivom smjeru i što se može popraviti, mediji su umjesto toga ponižavajuće govorili o građanima Velike Britanije i o Borisu Johnosnu koji je poslije dobio potvrdu da je dominantna linija. Europska unija u velikoj je krizi. Problem je nastao u trenutku kada se od ekonomske zajednice, što je bila dobra ideja koja je dobro funkcionrala, nasilno i na brzinu željelo prijeći na političku zajednicu. Smatram da je tu nastao problem i ako se doista ozbiljno ne počne razgovarati o tim stvarima te tražiti puteve i rješenja, pa makar i uz korak unatrag prema europskoj ekonomskoj zajednici, mislim da će se proces dezintegracije EU nastaviti.

Idemo li možda globalno k jednoj vrsti distopije, Huxleyjeve ili Orwellove?

– Vidim jedan veliki problem, globalno, a posebno se dobro vidi unutar EU – demokratski deficit. Sve više odluka o našim životima donose tijela koja nitko nije izabrao i koja nikome izravno ne odgovaraju. Počevši od Europske komisije pa do raznoraznih globalnih agencija, konvencija ili nekih figura poput Grete Thunberg ili Jelene Veljače, kod nas, koje bi krojile politike. Izađite na izbore, dobijte potporu građana pa s tim legitimitetom utječite na politiku. Taj rastući demokratski deficit vidim kao najveću prijetnju demokraciji i slobodi.

Ako narod bude želio…

Vi se angažirate javnim radom. Kako se još danas intelektualac može angažirati kako bi pridonio poboljšanju društva?

– Mislim da smo svi kao slobodni ljudi u demokratskoj zajednici pozvani da se bavimo javnim stvarima. Da u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima sukreiramo svijet u kojem živimo. Smatram da bi se ljudi trebali više uključiti, kroz nevladine udruge, političke stranke, volontiranje ili javno oglašavanje. Danas svi imamo priliku na ovaj ili onaj način reći što imamo i to predstaviti, ali velik je naš problem pasivnost građana, što se vidi na izborima. Bio sam šokiran koliko je u Rijeci bila mala izlaznost na lokalnim izborima i koliko je malo Vojko Obersnel dobio glasova. On je pošteno dobio lokalne izbore u Rijeci, no to je smiješan postotak glasova Riječana s kojim on vlada, a zato što su ljudi pasivizirani i ne izlaze na izbore.

Hoćete li se jednog dana angažirati u politici?

– Kao što bi rekao dr. Miroslav Škoro: »Ako moj narod od mene to bude tražio…«