Uvjerljiva pobjeda Andreja Plenkovića nad Mirom Kovačem najbolja je vijest koju smo čuli od izbijanja epidemije koronavirusa u Hrvatskoj.

Naime, sada će se predsjednik Vlade konačno moći u potpunosti posvetiti najvećoj krizi koja je pogodila Hrvatsku nakon ratnih devedesetih umjesto da on i njegovi ministri gube vrijeme putujući zemljom, družeći se s istomišljenicima bez rukovanja ili u potpuno besmislenim TV sučeljavanjima, poput onog na RTL-u.

Što se tiče politike HDZ-a, ona će ostati ista, barem do parlamentarnih izbora na kojima jedino katastrofalni poraz Plenkovića i njegovog tima može dovesti u pitanje njegovu poziciju na čelu stranke u sljedeće četiri godine.

Iako se očekivala znatno veća izlaznost članstva, s obzirom na to da se prvi put pravilom »jedan član, jedan glas« biralo između dvojice kandidata, očigledno je CROVID-19 učinio svoje, Plenković i »Odvažno za Hrvatsku« dobili su plebiscitarnu podršku članstva.

A time i mandat da konačno dokažu tu svoju odvažnost i provedu sve te reforme, političke, demokratske, gospodarske i zapadnocivilizacijske u koje se kunu, u potpunosti i do kraja.

Plenkoviću sada više ništa ne stoji na putu, više ne mora balansirati i podilaziti oponentima, njihova ponuda za promjene glatko je odbijena, njihov navodni utjecaj i moć među članstvom »na terenu«, pokazala se praznom puškom koju više ne moraju niti objesiti na klin već slobodno mogu baciti u trnje.

Članstvo HDZ-a dalo je podršku smirenosti, pouzdanosti i umjerenosti u odnosu na histeričnost, ishitrenost i razuzdanost u vođenju politike. Tradicionalni kakvi jesu, stali su na stranu onoga koji im je vlast donio, a ne onoga koji ih pokušava razvlastiti uvjeravajući ih da Plenković nije nikakav HDZ-ovac već neki »lijevi«!

Miro Kovač sada može analizirati u čemu je to pogriješio u svojoj kampanji, je li bio prežestok ili preblag u kritici Plenkovića i njegove politike, je li trebao na sučeljavanje donijeti njegovu maturantsku knjižicu u kojoj citira Kardelja ili ipak iskopati neki dokaz za teške optužbe o navodnoj korupciji o kojoj je progovorio tek sada, u predizbornoj kampanji, kada ga je pokušao svrgnuti s vlasti.

Niski udarci o »Plenkoviću ljevičaru«, izdaji domoljubnih interesa i Tuđmanove politike nisu zabilježeni niti u parlamentarnoj kampanji kada je Zoran Milanović kao predsjednik SDP-a »častio« Plenkovića »mamom lekarkom«. I izgubio izbore.

Može sada Miro Kovač tražiti crnog labuda u svojim redovima, i ima ga, on se zove Davor Ivo Stier, koji je jedini mogao parirati Plenkoviću kao protukandidat, politički, intelektualno, verbalno, i čija je popularnost među članstvom daleko veća.

Poruke koje je u kampanji slao Stier bile su uravnotežene, rekli bismo bliže »Odvažnim za Hrvatsku« nego »Opciji za promjene«, te za njega jedinog ima političke budućnosti na istaknutijim pozicijama u Plenkovićevom HDZ-u.

Uostalom, na njegovoj političkoj platformi Plenković je i napravio korak prema preuzimanju HDZ-a od Karamarka i do danas ništa suštinski, osim HNS-a kao koalicijske zamjene za destruktivni Most, nije ni promijenio.

Zato se Miro Kovač ne treba opterećivati analizama ovog poraza, jedina greška »Opcije za promjene« je on sam. Precijenio je fanatičnost svojih stranačkih drugova da se riješe Plenkovića kao stranog tijela HDZ-a i podcijenio njihovu genetsku matricu da pod svaku cijenu moraju biti na vlasti.

Tako će HDZ nastaviti svojim dosadašnjim, utabanim putem. S manjinama kao koalicijskim partnerima, bez oživotvorenja manjinskih prava. S deklarativnim antifašizmom ali prigodno dozvoljenim ZDS pozdravom. Čemu promjene kad može oboje?

Tako je to u politici. U njoj je svatko kovač svoje sreće.