U Hrvatskoj je, nažalost, ova debata puno tvrđa, zadrtija i isključivija nego što bi trebala biti
Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima hrvatski premijer Andrej Plenković odlučio je obilježiti odlaskom na Goli otok. Riječ je o malom otočiću u Velebitskom kanalu koji su zaboravili svi. Neki namjerno, neki slučajno. A radi se ovdje o jednoj od najsramnijih epizoda jugoslavenskog komunističkog režima. Za one koji ne znaju – 1948. došlo je do velikog političkog sukoba između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, dotad najbližih saveznika u uvođenju komunističke diktature u zemlje jugoistočne Europe. Suprotno onome što smo godinama morali učiti u školi, sukob nije imao gotovo nikakve ideološke podloge. Titov se komunizam te 1948. nije nimalo razlikovao od Staljinovog. Ista brutalna represija prema političkim protivnicima, iste ludorije s uvođenjem kolhoza i sovhoza. Isto sivilo. Traperice, Trst, samoupravljanje, putovnice i Bijelo dugme došli su puno kasnije.
Sukob je nastao zbog toga jer je Josip Broz shvatio da postoji puno okolnosti koje bi mu mogle pomoći da, za razliku od ostalih komunističkih lidera, izbjegne sudbinu običnog Staljinovog vazala. I on je to iskoristio. Pa je kao prvo i najvažnije spriječio da UDBA, jugoslavenska politička policija, bude tek ogranak sovjetske, a potom i počeo voditi nezavisnu vanjsku politiku u Albaniji i Bugarskoj.
I zbog toga je došlo do raskida 1948. Tito je, da se obrani od učitelja, posegnuo za omiljenom učiteljevom metodom. Za terorom. Iz zbunjene partije, vojske i sigurnosnih službi željeznom su metlom počišćeni svi koji su pokazali i najmanji znak kolebanja. I u najvećem broju smješteni na tada još doslovno goli Goli otok. Što im se tamo događalo, predmet je brojnih sjećanja uobličenih u knjige, dokumentarne filmove i intervjue.
Stoga nije nimalo čudno da oni koji se pozivaju na Tita zaboravljaju na Goli otok. Uz kompleks Bleiburg, to je nacrnja točka njegovog režima. Koji je Goli otok, nakon pomirenja sa Sovjetima, pokušao pretvoriti u klasičan zatvor. U čemu nije do kraja uspio. Zbog prirodnog pejzaža i vremenskih okolnosti – ljeti neljudski vruće, zimi jako hladno zbog bure koja šiba preko Velebitskog kanala – bio je to jedan od najodvratnijih jugoslavenskih zatvora.
Tu su svoje zatvorske dane proveli i brojni zatočenici savjesti. Još sredinom osamdesetih tamo je bio zaglavio tada mladi student prava Dobroslav Paraga koji se sa svojim prijateljem Ernestom Brajderom usudio prikupljati potpise za nekakvu pitomu peticiju za ljudska prava. Mada, Paraga je još dobro prošao. Brajder je pod čudnim okolnostima svoj život završio tijekom istrage, padom u policijsko dvorište. Na Golom otoku završili su i brojni, kolokvijalno rečeno, hrvatski nacionalisti. Ali ta strana političkog spektra ne smatra to mjesto toliko važnim koliko Lepoglavu i Staru Gradišku, gdje je ipak robijala većina takvih oponenata tadašnjeg režima.
Nije bez veze Europski parlament izabrao 23. kolovoza. Tog je dana 1939. potpisan sporazum Molotov – Ribbentrop. I sljedeće skoro dvije godine Staljinov Sovjetski Savez i Hilerova Njemačka bili su saveznici. U političkom smislu bio je to vjerojatno nacrnji dan europske povijesti. Dvije velike totalitarne sile postale su saveznice. I tu je vjerojatno razlog zbog čega ljevica, osim Golog otoka, ne voli ni ovaj spomendan. A tu je još i neugodno pitanje, inače krajnje konfuzne i smušene krajnje desnice – zbog čega je KPJ ustala protiv NDH tek 22. lipnja, a ne recimo već 11. travnja 1941.?
Sve je ovo gore navedeno daleka povijest. Ali koja se nažalost odražava i na današnje stanje u Hrvatskoj. Ali to je neizbježno. Slično je, recimo, i u Španjolskoj, koja je također prije osamdesetak godina prošla kroz brutalni građanski rat i svakojake represije poslije njega. Nije problem da se u takvim društvima ti povijesni repovi ventiliraju. Ali problem definitivno jest u načinu na koji se to radi. U Hrvatskoj je, nažalost, ova debata puno tvrđa, zadrtija i isključivija nego što bi trebala biti. Desni mainstream napravio je iskorake, kako u politici, tako i u medijima. Lijevi, i onaj politički i onaj medijski i onaj intelektualni, je nažalost u najvećem dijelu ostao zarobljenik starih ideoloških rigidnosti.
Piše Zlatko Crnčec
Goli otok će i dalje biti samo običan kamen
Zlatko Crnčec
24. kolovoz 2020 14:09
Foto Vedran Karuza
U Hrvatskoj je, nažalost, ova debata puno tvrđa, zadrtija i isključivija nego što bi trebala biti
Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autoritarnih režima hrvatski premijer Andrej Plenković odlučio je obilježiti odlaskom na Goli otok. Riječ je o malom otočiću u Velebitskom kanalu koji su zaboravili svi. Neki namjerno, neki slučajno. A radi se ovdje o jednoj od najsramnijih epizoda jugoslavenskog komunističkog režima. Za one koji ne znaju – 1948. došlo je do velikog političkog sukoba između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, dotad najbližih saveznika u uvođenju komunističke diktature u zemlje jugoistočne Europe. Suprotno onome što smo godinama morali učiti u školi, sukob nije imao gotovo nikakve ideološke podloge. Titov se komunizam te 1948. nije nimalo razlikovao od Staljinovog. Ista brutalna represija prema političkim protivnicima, iste ludorije s uvođenjem kolhoza i sovhoza. Isto sivilo. Traperice, Trst, samoupravljanje, putovnice i Bijelo dugme došli su puno kasnije.
Sukob je nastao zbog toga jer je Josip Broz shvatio da postoji puno okolnosti koje bi mu mogle pomoći da, za razliku od ostalih komunističkih lidera, izbjegne sudbinu običnog Staljinovog vazala. I on je to iskoristio. Pa je kao prvo i najvažnije spriječio da UDBA, jugoslavenska politička policija, bude tek ogranak sovjetske, a potom i počeo voditi nezavisnu vanjsku politiku u Albaniji i Bugarskoj.
I zbog toga je došlo do raskida 1948. Tito je, da se obrani od učitelja, posegnuo za omiljenom učiteljevom metodom. Za terorom. Iz zbunjene partije, vojske i sigurnosnih službi željeznom su metlom počišćeni svi koji su pokazali i najmanji znak kolebanja. I u najvećem broju smješteni na tada još doslovno goli Goli otok. Što im se tamo događalo, predmet je brojnih sjećanja uobličenih u knjige, dokumentarne filmove i intervjue.
Stoga nije nimalo čudno da oni koji se pozivaju na Tita zaboravljaju na Goli otok. Uz kompleks Bleiburg, to je nacrnja točka njegovog režima. Koji je Goli otok, nakon pomirenja sa Sovjetima, pokušao pretvoriti u klasičan zatvor. U čemu nije do kraja uspio. Zbog prirodnog pejzaža i vremenskih okolnosti – ljeti neljudski vruće, zimi jako hladno zbog bure koja šiba preko Velebitskog kanala – bio je to jedan od najodvratnijih jugoslavenskih zatvora.
Tu su svoje zatvorske dane proveli i brojni zatočenici savjesti. Još sredinom osamdesetih tamo je bio zaglavio tada mladi student prava Dobroslav Paraga koji se sa svojim prijateljem Ernestom Brajderom usudio prikupljati potpise za nekakvu pitomu peticiju za ljudska prava. Mada, Paraga je još dobro prošao. Brajder je pod čudnim okolnostima svoj život završio tijekom istrage, padom u policijsko dvorište. Na Golom otoku završili su i brojni, kolokvijalno rečeno, hrvatski nacionalisti. Ali ta strana političkog spektra ne smatra to mjesto toliko važnim koliko Lepoglavu i Staru Gradišku, gdje je ipak robijala većina takvih oponenata tadašnjeg režima.
Nije bez veze Europski parlament izabrao 23. kolovoza. Tog je dana 1939. potpisan sporazum Molotov – Ribbentrop. I sljedeće skoro dvije godine Staljinov Sovjetski Savez i Hilerova Njemačka bili su saveznici. U političkom smislu bio je to vjerojatno nacrnji dan europske povijesti. Dvije velike totalitarne sile postale su saveznice. I tu je vjerojatno razlog zbog čega ljevica, osim Golog otoka, ne voli ni ovaj spomendan. A tu je još i neugodno pitanje, inače krajnje konfuzne i smušene krajnje desnice – zbog čega je KPJ ustala protiv NDH tek 22. lipnja, a ne recimo već 11. travnja 1941.?
Sve je ovo gore navedeno daleka povijest. Ali koja se nažalost odražava i na današnje stanje u Hrvatskoj. Ali to je neizbježno. Slično je, recimo, i u Španjolskoj, koja je također prije osamdesetak godina prošla kroz brutalni građanski rat i svakojake represije poslije njega. Nije problem da se u takvim društvima ti povijesni repovi ventiliraju. Ali problem definitivno jest u načinu na koji se to radi. U Hrvatskoj je, nažalost, ova debata puno tvrđa, zadrtija i isključivija nego što bi trebala biti. Desni mainstream napravio je iskorake, kako u politici, tako i u medijima. Lijevi, i onaj politički i onaj medijski i onaj intelektualni, je nažalost u najvećem dijelu ostao zarobljenik starih ideoloških rigidnosti.