Bez brige, HIR3 je u redu, nismo zaorali kobilicom po dnu niti nasukali brod na obalu, ali boravak na Madeiri oduljio se preko svake mjere.
Pri dolasku smo utvrdili da imamo ozbiljnih problema s kopčom motora i prva stvar koju smo učinili odmah u ponedjeljak jest da smo skinuli kopču i našli mehaničara da ju popravi.

Nakon nekoliko dana javio je dijagnozu – može ju popraviti i vjerojatno će raditi, ali treba naručiti jedan dio koji se čeka 2-3 tjedna, da bi bilo 100 posto OK. Rekosmo da popravi kako može, jer ne možemo čekati još 3 tjedna, a on reče da će kopča biti spremna u ponedjeljak.

U četvrtak smo dobili kopču i Saša je proveo ostatak dana sastavljajući motor, te je u petak testirao kako radi. Ja sam skinula posteljinu i pripremila vreću s rubljem za pranje prije polaska, te napravila popis za kupovinu. Na pauzi za ručak primjećujem da Saša nije dobre volje, a oko 14.30 dolazi s lošim vijestima – motor radi, ali kopča ne, ne može ukopčati pogon ni naprijed ni u rikverc. Hm. Inače to ne bi bila tolika tragedija, ta jedrilica smo i motor gotovo uopće ne koristimo, no pred nama je najprometniji dio Mediterana, Gibraltarski tjesnac.

Kroz Gibraltar brzaju veliki trgovački brodovi, a mi kao mali brod moramo se moći ukloniti s puta za što nam je motor nužan, osobito ako je jaka struja ili nepovoljan vjetar. Da ne spominjemo da moramo nekako i iz ove marine izaći. Saša je potišten zbog neuspjelog popravka, no ja imam ideju.

Zovem Josu u Entradi, distributera za motore Lombardini, da provjerim imaju li u Hrvatskoj kopču za naš motor, zovem i Josipa u dostavnoj službi Mail Boxes Etc. da provjerim za koliko vremena i novaca možemo dobiti paket iz Hrvatske. Petak je poslijepodne, dan prije Velike Gospe, u Hrvatskoj je već 15.30 i šanse da se netko javi su minimalne. Pa ipak, i Josip i Joso javljaju se na moj poziv – obojica s godišnjeg odmora, ali prepoznaju broj i znaju da ih ne zovem bez veze. Za čas nas povezuju s kolegama koji su još na poslu i u roku 90 minuta mi imamo informaciju da u Entradi postoji kopča koja nam odgovara i da nam paket od 10 kilograma MBE može dostaviti na Madeiru u roku 2-3 dana od preuzimanja. Nažalost, u petak u 17 sati prekasno je za slanje paketa.

U ponedjeljak nam već u 7 sati zvone telefoni – u Hrvatskoj je počeo radni dan i ekipa se angažirala da nam dostavi kopču. Nešto prije podneva dobivamo informaciju da je paket preuzet u Šušnjevici kraj Rijeke i da bi trebao biti isporučen na Madeiru u srijedu do kraja dana. Sumnjivo nam je to, nekako se čini prebrzo i tješimo se unaprijed da će biti dobro ako stigne i do kraja tjedna, jer bi dijelove iz Portugala morali čekati 2-3 tjedna. Svaki dan pratimo na mobitelu kretanje paketa i strepimo hoće li negdje zapeti, hoće li biti zastoja u dostavi – zbog korone se događa da cijela skladišta zatvore… No u srijedu oko 18 sati mornar dolazi javiti da nas na recepciji čeka paket za HIR 3. Da nam je netko poslao 10 kg čokolade ne bismo se toliko veselili kao tom paketu s 10 kg željezarije!

Saša odmah otvara i proučava novu kopču, sjajnu crno lakiranu beštijicu i bočice s uljem koje su pažljivo omotali i priredili za nas. U četvrtak je opet radna akcija oko motora – instalira se nova kopča, nalijeva se ulje, testira… radi! Sreća najveća, iako je Saša uvijek oprezan s veseljem i optimizmom kad je Lombardini u pitanju. Ipak, možemo krenuti doma!

U petak su velike pripreme pred polazak – odlazimo u supermarket u nabavku, nosim golemu IKEA vreću rublja na pranje i sušenje u automatsku praonicu dok Saša riba palubu i kokpit. Na kraju dana, potpuno iscrpljeni, uz bocu lokalnog vina poslije večere gledamo turiste kako se vraćaju s izleta katamaranom – skiper nam maše, znamo se već jer svaki dan čak tri puta izlaze na ture promatranja kitova i dupina.

Ovdje je to golemi biznis, ako je suditi po broju agencija i plovila. Tri velika katamarana i čak desetak brzih gumenjaka namijenjeni su za »dolphin watching«, a izlaze ujutro, poslijepodne i pred zalazak sunca. Naravno, zbog korone nisu svi brodovi u pogonu, sli ovo koji jesu, rade punom parom. Uz više jedrilica i jedrenjaka koji rade klasične poludnevne vožnje, jako je popularan i »big game« ribolov, pa nekoliko brodica svakodnevno izlazi u lov na tune i sabljarke. Tuna smo vidjeli nekoliko, a čini se da bude i sabljarki, jer u svim restoranima prominentno mjesto na meniju ima lokalni specijalitet: sabljarka s bananom. Sabljarka nas nije zaintrigirala, ali lokalno voće na tržnici Mercado dos Lavradores itekako jest. Mala tržnica na dvije etaže djeluje blijedo u odnosu na bogate tržnice Brazila, no malobrojni štandovi turistima nude ono najatraktivnije: egzotično voće, cvijeće i začine, te suvenire od pluta. Meni je štand s voćem bio najzanimljiviji. Uz lokalno uzgojene kratke banane »platanas«, nalazi se više vrsta marakuje, ananasa, ružičasta i žuta pitaja, goleme nešpule veličine jabuke… neko voće i ne prepoznajem, pa se raspitujem. Goleme zelene šišarke plodovi su biljke monstera deliciosa – kod nas poznate kao filodendron. Već smo u šetnji otokom otkrili da na Madeiri filodendroni bujaju u divljini i puze uz stabla eukaliptusa, te sam oduševljeno primijetila da imaju cvijet s velikim duguljastim tučkom. Ispostavilo se da je taj zeleni valjak zapravo jestivi plod, pa sam to, naravno, morala kušati. Moja mama mi često prigovara da, kao majmun, baš sve moram probati. Ja ne vidim ništa loše u tome.

Plod monstere deliciose otrovan je dok nije potpuno zreo. Srećom, sam plod pokaže kad je spreman za konzumaciju – zelene ljuskice odignu se i otpadnu, te otkriju mirisno bijelo meso ploda. Miriši božanstveno, na voćnu salatu, a takav mu je okus, kombinacija ananasa, banane i jagode. Nažalost, uživanje je vrlo ograničeno, jer plod postupno dozrijeva pa je odjednom moguće pojesti tek 2-3 cm, odnosno 2-3 žličice ovog ukusnog voća. Čini se idealno za ponijeti na pučinu. Nakon puna tri tjedna na Madeiri, iz Funchala isplovljavamo tijekom vikenda. Sljedeća luka: Gibraltar, ako nas prime.