Tijekom posljednje dvije-tri godine u najkvalitetnije i najzanimljivije trenutke hrvatske književne scene svakako treba svrstati Đurđicu Stuhlreiter, osječku književnicu koja je od početa ovog tisućljeća prisutna u hrvatskoj književnosti kao autorica odličnih i nagrađivanih knjiga za djecu u mlade.

A onda je prije malo više od dvije godine šokirala domaću književnu scenu objavom odličnog, ali po sadržaju brutalnog, naturalističkog pa donekle i skandaloznog romana »Bapske priče« s temom raznih vrsta nasilja u obitelji. Ove godine uslijedio je isto tako žestok nastavak romanom »Sonata«, koji obrađuje seksualno nasilje nad djevojčicom uzrasta nižih razreda osnovne škole. Knjige su izazvale pažnju, a razgovr s autoricom počinjemo pitanjem kako to da je, nakon ovih sjajnih romana za odrasle, uopće u književnost ušla pišući za – djecu.

– U književnost sam ušla relativno kasno, u dobi kada bih iza sebe već trebala imati nekoliko naslova. Iako su me tijekom školovanja, a i kasnije, mnogi koji su me poznavali poticali da pišem, ja sam se tome žestoko opirala. Pokušavala sam se ostvariti na nekim drugim područjima i bavila koječim, a danas sam sigurna da je tako moralo biti. Da sam se na pisanje bacila u nekim mlađim godinama možda bih mislila kako sam zbog toga propustila neke bitnije stvari koje se svakome, na ovaj ili onaj način, moraju dogoditi.

U početku sam se obraćala najmlađoj čitateljskoj publici, jer sam autorica slikovnice, onoj nešto starijoj kroz knjige bajki i njima bliskih tema pa sve do tinejdžerske dobi za koju sam napisala zbirku priča o vršnjačkom nasilju. Pisala sam i za odrasle, ali sam na tom području slabije objavljivala, uglavnom pripovijetke i nešto poezije. Ne znam zašto sam počela pisati baš za djecu, osim možda stoga što sam oduvijek voljela bajke. Bilo je to prilično hrabro, jer osjećam svojevrsno strahopoštovanje prema toj književnoj vrsti, no kada su mi u dječjim časopisima objavljeni prvi tekstovi, smatrala sam to golemim uspjehom te poticajem da napišem prvi roman za djecu i mlade. Do danas sam objavila ukupno devet naslova za djecu i mlade.

Dobar prijem

Ostvarili ste sjajne rezultate, često bili i nagrađivani. Zašto ste se, nakon nedvojbenih uspjeha u književnosti za mlade, odlučili okušati i u književnosti za odrasle?

– Doista su moje knjige namijenjene mladima naišle na dobar prijem kod čitateljske publike i kritike. Svi su bili u najužim konkurencijama za nagrade koje se dodjelu na području dječje književnosti, a za dva sam romana i dobila dvije vrijedne nagrade. Ove sam godine pobijedila i na međunarodnom natjecanju za najbolju bajku.

Podjela na književnost za djecu i onu za odrasle itekako je prisutna. Pritom se na pisanje za djecu gleda kao na svojevrsnu šegrtsku školu u kojoj je potrebno ispeći zanat pa ako se u tome uspije, moguće je prionuti na književnost za stariju čitateljsku publiku. Kao autoricu za djecu često su me znali pitati ne bih li se trebala okušati i u »ozbiljnoj« književnosti te isticali kako je vrijeme da nakon tolikih naslova za najmlađe napišem nešto i za odrasle. Mogla bih odgovoriti da sam i ja podlegla takvom razmišljanju pa u jednom trenu odlučila provjeriti jesam li u stanju komunicirati i s odraslim čitateljima. Naravno da ovakav odgovor ne bi bio uvjerljiv, jer književnost nije najbolje mjesto za samodokazivanje, baš kao što i nije prostor za podilaženje publici ili trendovima. Pisati za odrasle počela sam onda kada me privukla problematika na koju sam htjela ukazati, a za što sam sugovornike morala naći među odraslom publikom. Inače ne dijelim književnost na onu za djecu i onu za odrasle, niti smatram da se pisci dijele na one za djecu i one za odrasle. I dalje pišem i za jednu i drugu čitateljsku publiku, a stvar je samo u tome je li temu o kojoj želim pisati pogodnije adresirati na jedne ili druge. Stoga i moje stupanje u svijet književnosti za odrasle nije nikakva odluka o promjeni načina bavljenja književnosti, već samo jedan od svjetova koji je u ovom trenutku izbio u prvi plan.

Kakav je bio taj prijelaz kad je riječ o samom procesu stvaranja? Pretpostavljam da nije nimalo lako prebaciti se iz naivnosti, nevinosti i poštenja svijeta djece i mladih u puno suroviji svijet odraslih? Kako je bilo potpuno promijeniti stil te koristiti čak i elemente naturalizma u opisima nekih šokantnih scena?

– Ono što sam napisala za djecu, koliko god se sada činilo različito, ima dodirnih točaka s romanima koje sam počela pisati za odrasle. Naime i u jednom i u drugom slučaju zanimaju me likovi koji su određeni sudbinama s kojima se ne bi mogao nositi svatko. U dječjoj je književnosti to, dakako, prikazano na djeci blizak način, ali su mi ipak znali spočitnuti da književnost za djecu ne bi treba pisati o teškim temama. U svojim sam djelima ipak ustrajala u stavu da djetinjstvo ne treba gledati kroz ružičaste naočale, nego sam govorila i o tome kako to doba ljudskog života nije uvijek doba bajki.

Kad pišem za odrasle ne štedim ni sebe ni čitatelje, i to je možda glavna razlika u pristupu. U književnosti za djecu razblažujem težinu crtama humora pa tu ipak bude i smijeha, iako se on ponekad probija kroz suze. U književnosti za odrasle svu tu težinu želim naglasiti krajnjim naturalizmom koji će kod čitatelja možda izazvati svojevrstan šok. Pritom mi nipošto nije namjera samo šokirati, nego pod svaku cijenu zaustaviti čitatelja i ne dopustiti mu da samo prođe kroz knjigu ili da ga ona ostavi ravnodušnim, a naglašavanje tamnih strana nekih situacija služi upravo tom cilju.

Teže probavljive priče

Što je bila inspiracija za vašu prvu knjigu za odrasle, sjajan roman »Bapske priče«?

– Bilo bi dobro da mogu odgovoriti kako je to porast nasilja u društvu, ali bojim se da bi takav odgovor zvučao odveć trendovski i ne bi bio sasvim istinit. Taj je roman nastao davno i bio je jedna od prvih stvari koju sam napisala. Bio je u polufinalu V.B.Z. -ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman, ali nitko nije pokazao interes za njegovo objavljivanje. Da nije bilo Josipa Pandurića i Disputa zacijelo nikad ne bi ni ugledao svjetlo dana. Možda je motiv za njegovo nastajanje bila upravo tematska određenost koju sam razrađivala u većini tekstova koje sam tada napisala. Roman se bavi obiteljskim nasiljem kojeg je bilo i kojeg će biti pa ne mogu reći da postoji nešto konkretno što me je inspiriralo. Po vremenu nastanka bio je to drugi po redu roman za odrasle, dok je prvi bio roman »Sonata«, s kojim sam bila među V.B.Z.-ovim finalistima 2018.

Može li književnost pomoći u borbi obiteljskog nasilja, koje je i u Hrvatskoj rašireno? Je li možda bar dijelom tu ulogu odigrao i taj vaš roman?

– Voljela bih da je tako, ali mi se takav stav čini pretencioznim. Vjerojatno bi motivi na kojima se grade »Bapske priče« bili lakše probavljivi da o njima samo slušamo, jer bi to onda bile obične »bapske priče«. Lakše bi ih probavili i da su dio crne kronike u redovitom medijskom prikazu stvarnosti. No zaodjenuti u ruho književnosti dobit će nešto drukčije epitete, smatrat će ih se teže probavljivim, nepotrebnim ili šokantnim. Upravo iz takvih promišljanja izdvojit će se i pitanje o ulozi i odgovornosti književnog djelovanja u vremenu kada je sve dostupno i sve moguće, kada nas ništa ne može iznenaditi ili čak šokirati. U takvom kontekstu književnost ostaje ono što svjesno preuzima težinu napisanog i baš na taj način ostaje vjerna ulozi koju umjetnost ima u svim vremenima i prostorima. Njezina zadaća da čudi i šokira, pita i ukazuje, upire prstom na ono preko čega olako prelazimo kada se iskaže na drugi način, nudi se i piscu i čitatelju kao mogućnost djelovanja na svakom prihvatljivoj razini. Groteska u koju je zaodjenuto ovo djelo suočit će nas s promišljanjem o čovjeku i njegovim svekolikim pojavnostima, ali i ostaviti prostor za prihvaćanje ili negiranje svega rečenog.

No ipak nije sve tako jednostavno. Dok čitamo ovaj roman, naizgled se čini da znamo na čiju stranu treba stati i koja je od ove tri junakinje izvukla najlošije karte u životnoj podjeli, ali kao autorica više nisam sigurna u to. Sva tri primjera žena uredno egzistiraju u stvarnom životu i lako su prepoznatljive, ali ne bih rekla da su tipične pojavnosti. Situacija sa ženama u suvremenom društvu (a i s muškarcima!) daleko je složenija. Kad razmišljam o tome često mi se učini da mnogo toga funkcionira po principu »car je gol«. Svjesne smo mnogih stvari koje ne bi trebale biti takve kakve jesu, ali se ne usuđujemo priznati da ne bismo bile proglašene onima koje ne razumiju bit stvari. Ostaje stoga pitanje koliko je pisana riječ snažno oružje u borbi protiv nasilja.

Pasivnost »junakinja«

Žene su prečesto žrtve nasilja, ponajprije obiteljskog. No neke od protagonistica vaših romana ništa ne čine da bi promijenile stanje. Strah me da je to vrlo realan prikaz stanja. Što činiti da ih se probudi, da ih se motivira na otpor, na traženje i borbu za njihova prava.

– Ljerka, glavna junakinja »Bapskih priča«, na prvu se zbilja može doimati kao osoba koja ništa ne čini da promijeni stanje u kojem stanje u kojem se nalazi. Ali upoznajući se s njom, ljuteći se na pasivnost i iritantno strpljenje s kojim živi svoj život, možda ćemo se suočiti sa situacijama kada i sami reagiramo na sličan način. Pobuniti se protiv nečega što osjećamo nedopustivim, bila to sasvim mala nepravda ili situacija koja vrijeđa ljudsko dostojanstvo, čini se tako lako kada motrimo nekog drugog koji je izložen neprihvatljivim oblicima ponašanjima. No kada se sjetimo koliko smo puta i sami u sličnim situacijama radije izabirali kompromis ili odustajanje, nećemo tako lako osuditi Ljerku. Njezino mirenje sa sudbinom zapravo je specifični oblik pobune protiv svega što joj se događa. Svesti vlastiti život na mirenje i odustajanje u njezinu se slučaju čini jedinim mogućim rješenjem, jer je svjesna da bi vapaj za pomoć bio tek glas vapijućeg u pustinji.
Svojom pasivnošću Ljerka pokazuje da već zna odgovor na pitanje može li se nasilju doskočiti i kako se riješiti nasilnika. Ona kao da promatra vlastiti život iz druge perspektive iz koje se i ono najmučnije ponekad čini smiješnim. Njezin se odnos prema mužu nasilniku može sagledati kroz prizmu još jednog važnog pitanja koji se problematizira u ovoj knjizi. Naime pitanje ljudske samoće i straha od mogućnosti da ostanemo sami ponekad je toliko snažna da marginalizira sva ostala pitanja, tjerajući nas da se panično bježimo od svakog rješenja koje bi njome rezultirala. I upravo se tu krije i sva besmislenost Ljerkina trpljenja, jer je samoća konstantna – i u odnosu na vlastitu obitelj, ali i okružje koje slučajeve poput njenih smatraju običnim bapskim pričama.

Ipak, ako povežemo Ljerkinu priču s ostalim likovima, ponudit će nam se odgovor na pitanje je li nasilje moguće pobijediti, smanjiti ili prekinuti. Ne znam možemo li moje ženske likove (koje, usput rečeno, nose cvjetna imena) nazvati junakinjama, ali sam sigurna da će svaka od njih kroz svoju priču dati djelić odgovora na to pitanje. Odabir kako će njihove male doprinose složiti u suvisao i probavljiv odgovor ostavljam čitateljima.

Teška je i tamna i tema vašeg drugog romana za odrasle – seksualno iskorištavanje djece. Što vas je nagnalo na obradu te teme?

– Tema romana »Sonata« doista može potaknuti čitatelja da se zamisli. Riječ je o problemu o kojem se također dosta govori, jer se često i događa. Romanom sam željela potaknuti čitatelje da na temu ne gledaju kao na nešto što se događa drugima, ali i probuditi empatiju prema žrtvama takvog nasilja. Stoga sam postupkom u kojem se isprepliću sličice naizgled običnih scena kojima svakodnevno svjedočimo s onim malo neobičnijim o kojima će izvještavati mediji, nastojala pridobiti čitatelja da ukaže povjerenje knjizi i uroni u njezin svijet. Ne znam hoće li mu za to trebati hrabrosti, no sigurna sam da će mu trebati povjerenje u pisca, ali i u samog sebe i vlastite svjetove koje tako često štitimo nevidljivim granicama od onog što ne želimo vidjeti.

U četiri zida

Na koji ste način stvarali sadržaje tih romana? Je li sve fikcija i mašta, ili ste istraživali, razgovarali sa žrtvama nasilja…

– U današnjim životnim uvjetima zbilja nije teško pronaći uporišta za moje romane. Najjednostavnije bi bilo reći da sam riječima ukrotila priče koje su se zbilja dogodile i uokvirila izmišljenim prikazima likova i događaja. Ni jedan lik nije stvaran niti znam točne sudionike ijednog događaja koji sam opisala, ali opet – sve je od navedenog moguće i teško da bi se išta od napisanog moglo smatrati izmišljenim. U svakodnevnim životnim situacijama i volonterskom djelovanju, radeći s djecom i mladima, privlačile su me situacije u kojima se neki pojedinci, nakon traumatičnih doživljaja, na začuđujuće hrabar način nose s onim što im se dogodilo. Upravo takve pokušavam staviti u središte mojih romana, jer način na koji nose s onim što ih je snašlo jest najsnažnija poruka protiv nasilja. Nažalost, vrlo često sve se doista vrti u krugu u kojem je granica između uloge žrtve i uloge nasilnika vrlo krhka. I brojni statistički podaci govore tome u prilog, jer se svakodnevno bilježi porast nasilja. Posebice je zabrinjavajući porast nasilja među mladim ljudima koje u suvremenim uvjetima života neprestano dobiva nove i sve strašnije oblike. Suočeno s tim problemom društvo nije uvijek spremno odgovoriti na najbolji mogući način, a institucije ostaju nemoćne u mnogim slučajevima pa već vidim kako bi i to mogla biti tema nekog od mojih budućih romana.

No dok će se u slučaju nasilja koje se događa pred našim očima još i reagirati, najopasnije ostaje ono koje se odvija između četiri zida i gdje bismo se trebali osjećati najsigurnijima. Tamo mnogi poput moje Ljerke iz romana »Bapske priče« postaju pasivni promatrači vlastitog života, smatrajući svaki znak pobune osobnom sramotom i izdajom onog što se ne smije izdavati. Takvo je nasilje i najopasnije, jer ostavlja najteže posljedice na one koji ga trpe. Iako ne treba zaboraviti da bi se sve koji sudjeluju u tom začaranom krugu neprihvatljivih odnosa zapravo moglo nazvati žrtvama, jer je i sam nasilnik veliki gubitnik. Njemu bi se također trebalo pomoći na odgovarajući način, baš ako i žrtvi.

Knjiga se mijenja

Brojni podaci govore da se danas malo čita i da knjiga nije prvi izbor u mnogim situacijama. Koliko u takvim uvjetima ima prostora za društveno angažiranu književnost?

– Često se ističe misao da se danas malo čita te upravo time potkrepljuje stav o sudbini književnosti kojoj budućnost ne plete vijence. Mislim da nije uvijek tako, jer se na tu činjenicu treba gledati u različitim kontekstima. Današnji čitatelji traže drukčije forme i teme, pristup koji će više biti prilagođen vremenu u kojem živimo i upravo stoga od književnosti traže veću osjetljivost za trenutak u kojem djelo nastaje. Možda u ponuđenim djelima čitatelji ne prepoznaju ono što od književnosti očekuju, a nemaju strpljenja beskonačno iščitavati i tražiti odgovore koje bi željeli naći. Pred piscima je zato ozbiljna zadaća da pokušaju ići u korak sa suvremenim čitateljima, ma koliki bio njihov broj. Dovoljna je i jedan jedini čitatelj da opravda postojanje napisanog jer se samo tako jamči život knjige.

No ni pesimistične misli kako se malo čita, ako govorimo o općoj populaciji, nisu sasvim točne. Knjiga kao prvi masovni medij gubi bitku s novim i suvremenijim oblicima masovnog komuniciranja, ali to ne treba shvaćati na krivi način. Ona se mijenja i nastavlja komunicirati s možda manjim brojem čitatelja, ali zato ne gubi na važnosti i utjecaju. Oni koji je i dalje konzumiraju doživljavaju je sveobuhvatnije i ozbiljnije pa je u tom smislu njezin utjecaj možda još i veći. Nalazeći svoje mjesto u pomalo elitističkim krugovima istinskih čitatelja, književnost se nastavlja ostvarivati na svim razinama na kojima umjetničko djelo i inače egzistira. Stoga i dalje može biti itekako društveno angažirana i još se više koristiti pravom da upire prstom u ono na što smatra da treba upozoriti. I nije tu riječ samo o broju onih do kojih će ta poruka stići, jer za društveni je angažman dovoljan i pojedinac koji će za početak, promišljajući o problemu na koji knjiga ukazuje, promijeniti sebe. A upravo tako i počinje svaka promjena.

Moje knjige upravo na to i računaju. Predmnijevam da će se oni koji ih pročitaju ponajprije zamisliti sami nad sobom. U njima će možda u početku oživjeti tek puki promatrač koji misli kako bi radije gledao ljepše životne pojavnosti i čitao o laganijim temama. No možda pri takvom stavu odnekud izroni i ona Hugoova misao u kojoj kaže da je samo jedna strana lijepog, a da ružnoća ima tisuću naličja. Stoga je često i nemoguće doći do te ljepše strane, ako se uporno odvraća lice od ružnog. A upravo je to i poruka koju nastojim prenijeti svojim knjigama.

Nasilje u obitelji kao tema

Govoreći o temi nasilja u obitelji kao literarnoj temi, Stuhlreieter kaže da brojni pokazatelji govore da mjesta najvećih strahota često znaju biti upravo ona koja bi nam trebala pružiti najveću zaštitu.

– Ne osjećam se dovoljno kompetentnom da odgovorim zašto je tako, ali me muče pitanja koja otvaraju te činjenice. Primjerice, tko bi nas trebao učiti da se zašitimo od onih koji su nam najbliži? Gdje potražiti sigurnu luku ako naš dom to prestane biti? Kojem strancu dati priliku da zauzme mjesto na kojem bi trebao biti naši najmiliji? Sama sebi sada zvučim kao da stvaram skicu za novi roman, ali čini se da je na takva pitanja lakše odgovoriti kroz književnost. U njoj se uvijek može izvući umjetničkim slobodama, opravdati maštom ili nastojanjima ove ili one vrste. No u životu ništa od toga nije moguće. I ne znam je li gore govoriti o nasilju, prepričavati ga uz prizvuke olakšanja jer se to ne događa nama ili se praviti da ništa od toga ne primjećujemo, prepuštajući mučno egzistiranje između četiri onima koji jednostavno nisu imali sreće. Možda je baš to bila inspiracija – svijest da pisac mora uprijeti prstom u sve ono loše, neprihvatljivo ili bolesno što zamjećuje oko sebe.

Zaposlena pisanjem

Odgovarajući na pitanje što trenutačno radi, Đurđica Stuhklereiter kaže da su njeni spisateljski interesi i dalje vezani i za književnost za mlade, ali i za starije čitatelje.

– Pišem roman za najmlađe čitatelje gdje sam si dala oduška zaodijevajući aktualnu tematiku nastave na daljinu u bajkovito ozračje. Upravo sam dovršila i roman za koji sam ove godine dobila književnu stipendiju, a u njemu se bavim temom demencije. Ove mi je godine trebala izići i prva zbirka pjesama na što sam bila posebno ponosna. No iz Društva hrvatskih književnika koji su trebali objaviti knjigu, objasnili su mi da, iako smo potpisali ugovor, to ne znači da će knjiga biti i objavljena. Ali nadam se da ću uskoro u moju bibliografiju moći uvrstiti i navedenu zbirku pjesama, u ovom slučaju znakovitog naslova – »Razgovor s tišinom«.