RIJEKA Riječka nogometna struka 2020. godinu pamtit će po velikim uspjesima. Dragan Skočić je preuzeo reprezentaciju Irana, Fausto Budicin odveo Orijent 1919 na prag Prve HNL, Danilo Butorović sa Slavenom Bilićem izborio plasman u Premier ligu, a Stjepan Ostojić u stožeru Ivana Jurića odveo Veronu do iznenađujućeg devetog mjesta u Serie A.

Koliko su u Veroni zadovoljni s radom stožera koji predvode Hrvati, najboljeg dokazuje činjenica da su istekom prošle sezone Ivan Jurić i Stjepan Ostojić dobili i potpisali nove trogodišnjeg ugovore. Veliko priznanje za sve dobro što su napravili prošle sezone.

– Apsolutno priznanje! Imali smo još nekih ponuda i varijanti, ali Ivan je izabrao ostanak u Veroni – govori Ostojić, koji se od naporne sezone u Serie A odmara u rodnome gradu. – Stvarno smo zadovoljni i privatno i poslovno. Nastavljamo jednu dobru priču.

Uspjeli ste napraviti ono što je najteže u nogometu, rezultat iznad očekivanja, prepoznatljivu igru i pritom ste stvorili neke nove igrače od čije prodaje će klub dobro zaraditi?

– Uoči prošle sezone svi su nas notirali kao autsajdere i nekoga tko će ispasti iz Serie A jer je Verona ušla u viši rang kao peta u kvalifikacijama. Stalno se govorilo da se traže još dva kluba pored Verone koja će ispasti u Serie B. I mi smo na početku bili skeptični, nismo bili baš entuzijastični, ali rekli smo si: »’Ajmo probati napraviti što možemo pa ćemo vidjeti gdje će nas to odvesti«.

I onda se dogodio spoj dobrog rada, dobre atmosfere, stvorila se dobra klima unutar momčadi, doveli smo pritom i dva dobra pojačanja. Poklopilo se dosta toga. Ivan je pritom uspio nametnuti svoj stil i na kraju je sve ispalo super.

Imate dosta trenerskog staža u Italiji pa Vas s te strane nije moglo puno toga iznenaditi?

– Meni je ovo peta godina u Serie A, osma godina u Italiji… Ivan je, što kao igrač, što kao pomoćni, a što kao glavni trener u Italiji već 20 godina. Radio je dugo na toj razini. Upitnika u principu nemaš, ali kada god dobiješ novu ekipu to sa sobom donosi neke upitnike.

Suigrači i suradnici

S Ivanom Jurićem se poznajete još iz vremena kada ste zajedno igrali u mladoj reprezentaciji Hrvatske devedesetih godina?

– Ivan je igrao u Hajduku, a ja u Rijeci… Susretali smo se u mladoj reprezentaciji Hrvatske. Tu smo se upoznali i ostali u kontaktu. Kako je Ivan postao trener, a u međuvremenu sam i ja krenuo u tom smjeru, javila se obostrana želja za suradnjom.

Puno puta smo pričali o nogometu i shvatili smo da imamo dosta dodirnih točaka. Njemu se otvorila prilika u Serie C (Mantova op.a), pozvao me, a ja sam prihvatio poziv. Ovo nam je sada već šesta godina da radimo zajedno.

Jurić je učio od Gian Piera Gasperinija s kojim je surađivao u Palermu i Interu te je izjavio da je dio trenerske filozofije preuzeo od aktualnog trenera Atalante?

– Bio je kod Gasperinija sedam godina i kao igrač te je u Ivanu vidio produženu ruku na terenu. Jurić je bio vrlo inteligentan vezni igrač koji je brzo lovio taktičke zamisli i u tom taktičkim smislu bio je ispred drugih. U tom igračkom periodu je pohvatao Gaspernijev način razmišljanja i njegove metode rada. I sam kaže da je dosta toga ukrao od njega, a naravno da je svemu tome dao neki svoj karakter i štih. Ajmo reći, dalmatinski štih. Međutim, osnovna ideja i vizija je Gasperinijeva.

Atalanta i Gaspernijiev nogomet su svojevrstan hit ne samo na »čizmi«, već i u Europi?

– Pratim sve što se događa u talijanskom nogometu, ali i sve europske lige. Atalanta igra dosta drugačiji nogomet od onoga što se igra u većem dijelu Europe. Igra se dosta »čovjek na čovjeka« s puno agresije. Treninzi su dosta drugačiji, više u svemu tome inteziteta. Nama se to svidjelo i mogu reći da baš uživam u svakom treningu.

Jurićev način rada zahtijeva puno energije u pripremi samog treninga i utakmice. Zbog toga moraš složiti ekipu ljudi koja će ti u tom dijelu pomoći i u konačnici slijediti tvoje ideje. Kada gledaš Gasperinijevu, našu ili Conteovu ekipu onda ipak vidiš neku prepoznatljivost.

Samostalna karijera

Verona i Genoa su veliki klubovi u Italiji, ali priželjkujete li ipak iskorak na klupu nekog europskog velikana?

– Uopće ne razmišljamo o tome. Radimo i ako netko prepozna taj rad sigurno će doći do nečega. Guštamo u svakom treningu, ulazimo u svaku sezonu kao da je zadnja. Potrošimo se maksimalno, a onda na kraju podvučemo crtu i vidimo što smo napravili.

Naravno da uvijek nešto želiš unaprijediti i biti bolji. I u konačnici, sve je u nogometu jako jednostavno, odradiš sve maksimalno kroz treninge i utakmice i u većini slučajeva rezultat ne izostane. Ponekad sreća okrene leđa pa rezultat izostane. Treba u svemu tome imati i dozu sreće.

Prije 12 godina ste samostalno vodili Rijeku u samo jednoj utakmici, doduše, u ulozi v. d. trenera nakon odlaska »šefa« Mladena Ivančića?

– I tu jednu utakmicu sam izgubio od Šibenika!

Krije li se još u Vama ambicija da samostalno krenete u trenerske vode?

– Kako mi je život krenuo, uopće o tome ne razmišljam. Zadovoljan sam s kim radim, gdje radim i kako radim. Trenutno uopće ne razmišljam o samostalnoj karijeri, iako imam UEFA Pro licencu i kondicijski sam trener. Koncentriran sam isključivo na to kako ostati dio Jurićeva stožera.

Vaš uspjeh na klupi Verone, pa i uspjeh Danila Butorovića, koji je dio stožera Slavena Bilića u WBA-u, velika su stvar za riječku nogometnu struku koja se godinama podcjenjuje?

– Drago mi je da je Danilo dobio priliku raditi uz stručnjaka kao što je Slaven. To je maksimalno iskoristio. Ponekad ljudi pričaju o nekome otprilike »on je otišao tamo….« Prvo, nije lako nigdje otići, a drugo, nije lako opstati i zadržati se na takvoj razini. Drago mi je da se Danilo zadržao na toj razini, to je potvrda njemu, kao i meni u Italiji, da kvalitetno radimo svoj posao.

U inozemstvu te nitko ne bi trpio da nemaš kvalitetu jer i u tim zemljama ima puno kvalitetnih trenera. Što se riječke i hrvatske struke tiče, teško je raditi negdje gdje nema puno klubova. Ove sezone se kvaliteta trenera u Prvoj HNL podigla jer vidim da su utakmice dosta kvalitetnije u odnosu na prijašnje godine. Ova godina u HNL-u me dosta ugodno iznenadila, razina nogometa u Hrvatskoj se stvarno podigla. To je, naravno, dobra stvar. Mislim da u Hrvatskoj ima dobrih trenera, samo im treba dati šansu da pokažu svoje sposobnosti.