Nenad Marjanović

Dr. FRIC: Moja nova knjiga pogađa “u glavu”, “Topnički dnevnici” nemaju skrivenih poruka  

Robert Šimonović

Nenad Marjanović Dr. Fric / Foto: S. DRECHSLER

Nenad Marjanović Dr. Fric / Foto: S. DRECHSLER

Je li naporno natipkati toliki broj riječi koristeći samo mobitel? Nije. Pa što ćeš raditi po cijele dane u ono doba izolacije? Počeo sam tipkati svojevrsni dnevnik prebacujući se s kauča na fotelju, šetajući se do kuhinje i friždera pa nazad do sobe i kreveta. Počeo mi se otvarati mozak, funkcionirati na nekoj drugoj razini



Osjebujan i provokativan, a opet lucidan i karizmatičan, nekadašnji basist kultnih KUD Idijota, pokretač istarskog Regional Expressa, a danas pisac i novinar, urednik i voditelj emisije »Sistematski pregled« – Nenad Marjanović dr. Fric, u petak je u beach baru »Empeduja« predstavio novi uradak, knjigu »Topnički dnevnici – PUNK (Pula nakon korone)«. Knjiga je predstavljena u sklopu programa Kantrida Europski kvart kulture FKK 2020, a kao uvod u peto izdanje Empeduja PUNK festivala. Okupljenoj publici, knjigu je prezentirao pod voditeljskom palicom riječkog novinara i jednog od Fricovih suradnika u stvaralačkoj kreaciji knjige, Ernesta Marinkovića.


Riječ je o svojevrsnom nastavku Marjanovićeve knjige »Život s idi(j)otima«, no za razliku od nje, puno je intimnija i kao takva donosi brojne crtice i kronike Marjanovićeva vlastita života, njegovih strujanja svijesti, unutarnjih monologa, odnosno zapisa nastalih u razdoblju izolacije uzrokovane situacijom koronakrize. Više osobna, knjiga pruža uvid u Fricove strahove i tjeskobe izazvane upravo koronakrizom, kao i autorova razmišljanja o političkim aktualnostima, sportskim i društvenim događanjima, a neizostavne su teme koje se vezuju uz promišljanja povijesti, uloge Crkve, nacionalizma i naravno glazbe. Čitav uradak posvećen je bivšim radnicima propalog brodogradilišta »Uljanik«, a Fric je objasnio zbog čega je posvećen upravo njima:


– Kad shvatiš da se gasi tradicija koja je prisutna još iz doba tvojega djetinjstva, kada se ugasi nešto pored čega si rastao i stasao, a gasi se zbog toga što su političke karte posložene tako kako su posložene, onda ti naprosto bude žao svih tih ljudi ostavljenih na birou rada, bude ti teško takvo što prožvakati i najmanje što sam mogao učiniti je napisati im posvetu, iskreno je priznao Nenad Marjanović.
Knjiga je specifična po tome što je u cijelosti natipkana na mobitelu, a radi se o 250 stranica pisanih u formi dnevnika. Prije službenog predstavljanja knjige porazgovarali smo s autorom, a on nam je otkrio brojne zanimljivosti vezane uz sam proces nastanka knjige i njen sadržaj, kao i neka od svojih razmišljanja o koroni, politici, rastućoj društvenoj apatiji i inertnosti, pa čak i nogometu.


Poput sviranja


Kako je nastala ideja za ime knjige?




– Nadam se da je svima jasno kako je riječ o famoznim topničkim dnevnicima koji su za vrijeme suđenja generalima bili najtraženije štivo kod nas i u široj regiji. Konstantno se pisalo o tome postoje li ili ne postoje ti dnevnici, kao i što se pružao niz različitih interpretacija i perspektiva vezanih za tu temu. Naši su govorili da ti dnevnici ne postoje, Srbi da postoje i onda sam rekao samome sebi – ja ću ih napisati pa će sigurno postojati! Planirao sam ih promovirati u Haagu, ali me ova situacija s koronom spriječila u tome. Jednog dana kada se sve smiri, jedna od promocija će se sigurno održati u Haagu.


Uz naslov »Topnički dnevnici« stoji dodatak »PUNK – Pula nakon korone«. Kako će izgledati Pula nakon korone? Koja je vaša vizija Pule nakon korone i kako vidite ovu cijelu situaciju oko koronakrize?


– Hoće li uopće završiti korona? Ne znam kako će izgledati Pula nakon korone. Zbunjen sam oko te situacije kao i svi drugi. Prvo sam mislio da se ne radi o ničem ozbiljnom, a onda kada se počela približavati do nekih ljudi koje osobno poznajem, e tada sam si rekao »nije sve to bez vraga«. Ovaj dodatak PUNK sam ubacio više kao svojevrsnu igru riječi. Ljudi su mi često govorili da onako kako sam svirao s Idijotima, takav mi je i stil pisanja – jednostavan, britak, direktan. Nekima je takav stil bezvrijedan ili naivan, ali mislim da je usprkos tome što zaista izgleda kao produžena ruka mojeg sviranja, on ipak jezgrovit, sažet, jasan… Nema nekakvih skrivenih poruka, ono što mislim to je jasno napisano i izneseno »u glavu«, kako bi se reklo.


Ne vjerujem u povijest

U svojoj knjizi Nenad Marjanović dr. Fric progovara i o svojim razmatranjima oko povijesti i Crkve. Prilikom predstavljanja knjige, Fric je s okupljenima podijelio činjenicu da su mu povijest i Crkva svojevrsna opsesija te iskreno i otvoreno priznao da mu se na neki način čak i gade.
– Kod povijesti mi se ne sviđa to što nedavnu povijest dvije osobe mogu tumačiti na sasvim oprečan način. Netko može pričati jednu priču vezanu uz neki povijesni događaj, a meni je ta ista priča potpuna nepoznanica, iako sam i sam sudjelovao u njoj. Povijest se kod nas mijenja kako se pređe granica. Mi imamo jednu povijest, a Srbi drugi. Nije li to dovoljno da imam negativan stav spram povijesti? Ne vjerujem u povijest, čini mi se da je veliki dio te nedavne povijesti izmišljen, a kamoli one davnijeg datuma. Tko takvo što može provjeriti? Evo naprimjer, ljudi govore da je Hrvatska izašla kao pobjednica u 2. svjetskom ratu, a prvog predsjednika je dobila devedesetih. Kako je to moguće? Pitam se gdje je nestao taj vakuum od 45 ili 50 godina, izjavio je Fric.
– Što se Crkve tiče, najviše me smeta licemjerje. Govore jedno, vjeruju u drugo, a ponašaju se na neki treći način, zaključio je Marjanović.

Spomenuli ste da su u kreaciji knjige sudjelovali i vaši prijatelji i suradnici: beogradski novinar Vladimir Stakić, novinar Ognjen Tvrtković koji trenutno boravi u Londonu, beogradski sportski novinar Željko Čačija, kemičar i znanstvenik Nikola Biliškov, riječki novinar Ernest Marinković, kao i filmski redatelj Predrag Ličina. Kako su oni reagirali kada ste im predstavili svoju ideju »Topničkih dnevnika«? Izdvaja li se netko od njih više od ostalih svojim doprinosom i biste li možda nekoga posebno istaknuli?


– Ne bih nikoga posebno isticao, to su sve ljudi koji imaju lucidne i duhovite stavove i misli. Radi se prvenstveno o mojim prijateljima koji su nerijetko aktivni su na facebooku. Čitajući neke od njihovih statusa rekao sam si da bi bio grijeh da takvo što samo isčezne. Htio sam naprosto na neki način zabilježiti njihove poglede na stvari oko sebe i kada sam im prezentirao ideju, reagirali su pozitivno. Evo palo mi je napamet izdvojiti status Dragoljuba Herendića, velikog gitarista, glazbenika i mog prijatelja koji je napisao – »COVID tebe uze Tamara«. To mi se svidjelo pa sam mu ukrao status bez pitanja.


Ništa bez Ptice


Tko je ilustrirao naslovnicu knjige? Ima li u knjizi još ilustracija i fotografija i jeste li vi određivali koje će se u tamo pronaći?


– Cover je radio moj kolega i prijatelj, bivši bubnjar KUD Idijota, Diego Bosusco Ptica. Fotografije i ilustracije su djelo Manuela Angelinija. Ideja je zajednička, ali su oni glavni realizatori cijele priče. Čitava knjiga je objavljena u nakladničkoj kući »UN« (Ujedinjeni nakladnici) mog prijatelja Ptice.


Napisali ste 250 stranica u 60 dana i to na mobitelu! Dakle, oko četiri stranice dnevno u prosjeku. Je li naporno natipkati toliki broj riječi koristeći samo mobitel?


– Nije naporno. Pa što ćeš raditi po cijele dane u ono doba izolacije? Počeo sam tipkati svojevrsni dnevnik prebacujući se s kauča na fotelju, šetajući se do kuhinje i friždera pa nazad do sobe i kreveta. Počeo mi se otvarati mozak, funkcionirati na nekoj drugoj razini. Otvorio se ventil, odnosno neki dijelovi i pretinci u mozgu za koje nisam ni znao da postoje. Odjednom se sjetiš što si radio točno na taj i taj dan prije nekoliko godina dok nisi bio zarobljen.


Iako knjiga nije toliko vezana uz glazbu kao primjerice ranija knjiga »Moj život s Idi(j)otima«, ipak jedno koliko toliko glazbeno pitanje. Što mislite je li punk danas mrtav, odnosno zbog čega se ljudi danas ne bune kao nekada, zbog čega su indiferentni i inertni? Je li apatija postala prevelika da bismo nešto uopće promijenili?


– Nije ni moja generacija ne znam što promijenila. Samo smo iz gorega otišli u gore. Punk nije umro, ali je promijenio oblik, postao je mali glazbeni pretinac. A što se bunta i kritike tiče, danas smo svjedoci svakojakih budalaština na društvenim mrežama. Da su devedesetih postojale društvene mreže, danas bi rat još trajao. Svaka budala danas ima prostor za svoj stav i kritike. Dakle postoji bunt, samo nije dovoljno dobro artikuliran. No dobro, možda nije ni punk bio u potpunosti.


Jednom prilikom ste izjavili da je HDZ na vlasti gotovo jednako koliko i komunisti, pa čak i da su svojevrsni produžetak tih istih komunista. No nije li situacija tim tužnija što danas barem nominalno postoji demokratki parlamentarizam, odnosno imamo pravo glasa. Dakle u teoriji možemo promijeniti trenutnu situaciju, a opet svjedočimo tome da oko 50 posto ljudi ostaje sjediti kući za vrijeme izbora, umjesto da ispune svoju građansku dužnost. Možemo li se onda uopće žaliti na situaciju koju treutno imamo? Možemo li izvesti zaključak da ljudima u Hrvatskoj ustvari i nije toliko loše živjeti?


– U pravu ste, nema se nitko pravo žaliti na išta, iskreno. Ljudi su brutalno nezainteresirani za razne stvari, ne samo politiku. Imamo ono što imamo, imamo ono što biramo, ništa bolje nismo niti zaslužili. Ja participiram u glasačkom procesu, drugi ne smatraju da bi trebali i to je to. Zaista se čini da je ljudima u Hrvatskoj sasvim dobro živjeti.


Nenad Marjanović Dr. Fric / Foto: S. DRECHSLER

RNenad Marjanović Dr. Fric / Foto: S. DRECHSLER


Nogometni fanatik


Čuo sam da pratite nogomet, pretpostavljam da navijate za NK Istru 1961… Što mislite zbog čega jedna bogata hrvatska regija kao što to Istra definitivno je, ne ulaže više novaca u sport? Do kada će za NK Istru biti rezervirano začelje tablice?


– Ja uistinu jesam veliki ljubitelj nogometa i veliki nogometni fanatik. Sve ustvari počinje ligom koju organiziramo moj sin Luka i ja u našem domu. Svatko od nas izvlači po pet prvoligaša kojih će predstavljati i onda kada moj sin izvuče »Istru«, odmah znam da će »Istra« napokon postati prvak države, ako ništa barem u našem stanu. Moj sin je jednostavno nepobijediv. Pada, valja se, vrišti, izmišlja produžetke, sve samo kako bi on na kraju pobijedio. Što se NK Istre 1961 tiče, ona je privatni klub i ti privatni vlasnici su uspjeli napraviti financijski stabilan klub, ali sportski vrlo loše raspoređen. Politika kluba je bez ideje, bez vizije, vlada zbunjenost i ošamućenost, a Istra kao regija u tome također ne pomaže. Sportska kultura u Istri gotovo da i ne postoji. Postoji par izdvojenih pojedinaca kao što je to bio Mate Parlov ili vaterpolist Damir Burić koji je igrao za vaše »Primorje«, no sustavno se ne ulaže u razvoj sporta. Istra nije regija koja investira u sport, draža su nam vina, rakije, seoski turizam i zbog toga je sport tu di je.