Putničko-teretni motorni brod Caldea izgrađen je 1928. godine u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino San Rocco, a torpediran je i potopljen 13. srpnja 1941. Među tri stradala bio je i prvi strojar iz Pule Francesco Robba.

Brodar Compagnia di Navigazione Adriatica utemeljena je 1932. godine u Veneziji, a 17. prosinca 1936. godine postaje Adriatica S.A. di Navigazione temeljnim kapitalom od 150 milijuna ondašnjih lira, spajanjem više manjih brodara – Societa San Marco, S.A. di Navigazione Costiera sa sjedištem u Rijeci, Societa di Navigazione Zaratina sa sjedištem u Zadru, S.A. di Navigazione Nautica sa sjedištem u Rijeci, S.A.I.M. sa sjedištem u Anconi te Puglia iz Barija.

Tako su se dva brodara sa sjedištem u Rijeci našla pod okriljem brodara iz Venecije.

Najdugovječniji brod S.A. di Navigazione Marittima Costiera iz Rijeke bio je Ipparco Bacich (1944. Lorenzo Marcello, 1948. Olbia, 1954. Panarea) koji je izgrađen 1931. godine u Cantieri del Quarnaro u Rijeci kao novogradnja 133. Samopotopljen je od posade na dan kapitulacije Italije 1943. godine u luci La Spezia, izvađen 1946. godine, do 1948. na popravku, a 1966. na mrtvom vezu te izrezan u Savoni.

Tajnovita sudbina

Zanimljivo je da je taj riječki brodar 1921. godine u Njemačkoj kupio tri rashodovana minolovca (FM 37, FM 38 i FM 49) koji su postali Fiumana, Fiumana II i Fiumana III. Prva dva izgrađena su u brodogradilištu Unterweser u Bremerhavenu, a treći u brodogradilištu Jos L. Meyer u Papenburgu.

Njihova sudbina je vrlo tajnovita: sva tri su 1923. ušla u flotu Societa Fiumana di Navigazione, 1939. godine prvi postaje Arco Azzurro, drugi Laurana, a treći Albona. No, dok se za Arco Azzurro zna da je stradao u bombardiranju Genove 23. listopada 1942. godine, za druga dva se navodi da se ne zna njihova sudbina nakon 1939. godine, iako neki izvori navode da je Laurana 1945. postala ponovo Fiumana II, a Albona ponovo Fiumana III.

Societa di Navigazione Zaratina je bilo talijansko društvo utemeljeno privatnim kapitalom sa sjedištem u Zadru. Društvo se isključivo bavilo prijevozom putnika za i iz Zadra prema lukama talijanskog poluotoka.

Brod Assiria izgrađen je zajedno s Caldeom i Cilicijom kao tri broda istih osobina

Uglavnom je koristila dva broda: Giorgio Orsini i Jadera (izgrađen 1928. godine u Stabilimento Tecnico Triestino, San Rocco; u travnju 1940. postaje F88 u službi Regia Marina, od 1943. je u sastavu njemačke Kriegsmarine, a drugog svibnja 1945. postaje jugoslavenski ratni plijen).

Prije Prvog svjetskog rata Societa Anonima austriaca di navigazione a vapore Dalmatia (utemeljena 1908. godine u Trstu) utemeljena je od austrijske vlade spajanjem više društava (Pio Negri & C. Iz Šibenika, Serafino Topic iz Visa, F.lli Rismondo iz Splita) kapitalom od dva milijuna kruna, a pojačana preuzimanjem pet manjih obalnih brodova Zaratine.

Zanimljiva je sudbina broda Giorgio Orsini koji je izgrađen 1931. godine u brodogradilištu Riuniti u Ankoni: brod je početkom Drugog svjetskog rata pretvoren u vojni brod te je kao vodeći brod sudjelovao u operaciji Mercurio (talijanska invazija na Kretu u svibnju 1941. godine). Nakon rata, 1948. postaje Aghios Nicolaos, a 1953. Dodekanisos. Potonuo je 22. ožujka 1958. godine kod Cape Kriosa. Gotovo svi brodovi spomenute venecijanske kompanije stradali su u Drugom svjetskom ratu.

Linija broj 42

No, vratimo se putničko-teretnom brodu Caldea: izvorno je izgrađen za brodara S.A.I.M iz Ancone, matična luka mu je bila Genova. Taj je brod bio jedan od tri (ostala dva Assiria i Cilicia) broda istih osobina. Assiria je 21. travnja 1941. bombardirana u luci Tripoli, a 20. siječnja 1943. je namjerno potopljena, izvađena je nakon rata i izrezana.

Caldea je u početku održavala liniju broj 42 (Venecjia – luke Dalmacije – luke Albanije), a od 1939. godine održavala je liniju broj 59bis (luke Tirenskog mora – luke na Dunavu). Nije bilo nekih posebnih događaja u tim plovidbama sve do 26. kolovoza 1940. godine kada je, dolazeći iz luke Haifa, prema kojoj je brod izvršio jedno izvanredno putovanje, zaustavljen i skrenut na Maltu od savezničkih brodova koji su uspostavili blokadu.

Nakon što je pušten, do petog prosinca 1940. radio je izvanredne plovidbe i, između njih, razdoblja mrtvog veza u Trstu. Dva dana kasnije rekvirirao ga je Regio Marina. Desetog srpnja 1941. isplovljava iz luke Brindizi u 19 sati pod zapovjedništvom kapetana Guida Bellena prema libijskoj luci Bengazi.

Na brodu je 2017 tona hrane i municije. Nakon oko 60 sati plovidbe Caldea stiže na mjesto gdje ga čekaju dva ribarska broda da ga vode sigurnom rutom prema odredištu. Nakon susreta i plovidbe od oko sedam nautičkih milja iza ribarica, u 9.10 na oko 12 nautičkih milja od luke, na desnoj strani broda uočeni su tragovi tri torpeda. Munjevitom reakcijom ta su tri torpeda izbjegnuta, ali četvrti torpedo pogađa je u visini strojarnice. Jaka eksplozija uništila je čamce za spašavanje s te strane i uzrokovala jako nagnuće što je dovelo do potonuća u samo sedam minuta.

Brodski dnevnik

U brodskom dnevniku britanske podmornice H.M.S. Taku ((N38) koja je izvela napad ostalo je zabilježeno: »09:56 ugledan cilj na 7000 yardi. Cilj prate tri ribarice. 10:14 ispaljeno pet torpeda. Prvi promašio, ostala tri pogodila. Brod potonuo. Nije bilo protunapada.«

Ipak, talijanska torpiljarka Generale Carlo Montanari, koja je pratila brod, krenula je u potragu za podmornicom, ali bez rezultata. Zanimljivo je da u knjizi »World War II,Sea War« (autori Donald Bertke, Don Kindell i Gordon Smith) potpuno pogrešno navode da je Caldea bivši Ogaden iste tonaže.

Gotovo cijela posada uspjela se spasiti na ribaricama koje su odmah priskočile u pomoć. Među spašenima je više lakše i teže ranjenih, ali pri prozivci uočeno je da dvojica nedostaju. Kasnije je jedan od brodskih konobara preminuo nakon što mu je amputirana jedna noga.

Zanimljivo je da se rodbina stradalih obratila Cassa Marittima kako bi dobili naknadu zbog stradavanja u ratu, ali, iako su pokrenuli sudski spor, nikada im nisu priznata prava. Iako nigdje nije objavljen popis spašenih i stradalih članova posade, pronašli smo da je među stradalima bio i strojar prvog razreda Francesco Robba (otac Pietro), rođen u Puli. Prema nekim podacima, Robba je posmrtno odlikovan Željeznim križem za vojne zasluge, a iako je brod bio rekviriran, posluživala ga je civilna posada.

H.M.S. Taku (N38)

Naručitelj: Royal Marine
Brodogradilište: Cammell Laird & Co Ltd, Birkenhead
Novogradnja: 1036
Kobilica: 18. 11. 1937.
Porinuće: 20. 5. 1939.
Isporuka: 3. 1. 1940.
Tip: T
Dimenzije: 83,8 (80,9) x 8,08 m
Deplasman: 1.090 t (površina); 1575 t (podvodno)
Pogon: 2 dizelska motora po 2.500 KS; 2 električna motora po 1,450 KS
Brzina: 15,27 čv (površina); 9,00 čv (podvodno)
Max dubina zarona: 91 m
Naoružanje: 6 torpednih cijevi od 533 mm; 1 top 102 mm na palubi
Posada: 59
Sudbina: travanj 1944. naletio na minu; ožujak 1946. izrezan u Llanelly

Caldea

Naručitelj: S.A.I.M., Ancona
Godina 1928.
IMO: 5606584
Brodogradilište: Stabilimento Tecnico Triestino, San Rocco
Kobilica: 10. 6. 1926.
Porinuće: 29. 12. 1926.
Isporuka: 26. 6. 1928.
Novogradnja: 755
Tip: putničko-teretni brod
GRT: 2.703 t
BRT: 3.393
Dimenzije: 88,63×12,7 m
Pogon: B&W
Snaga motora: 1.600 KS
Brzina: 11,5 čv
Potrošnja; 7,6 tona/dan
Putnika: 11
Sudbina: 13. 7. 1941. torpediran od H.M.S. Taku (Lt.CDR E.C.F. Nicolay) 10 nautičkih milja od luke Bengazi u plovidbi Brindizi-Bengazi

Alicantino

Nakon teksta o brodu Alicantino javio nam se Ivan Kolarić iz Martinšćice na Cresu: njegov pradjed Dinko Dume Kučić-Plahuta (rođen 1888.) stradao je na tom brodu kao vođa palube, a mi ga nismo spomenuli, jer nam taj podatak nije bio poznat.

Ipak, naknadnom provjerom podataka, isplivalo je da je vođa palube, noštromo, ipak naveden među žrtvama, ali kao Domenico Cucci (otac pok. Giovanni) iz San Martina. Taj podatak je u knjizi »Albo d’oro della Marina mercantile italiana (1800-1953)«.

Međutim, pronašli smo još neke pomorce istog prezimena koji su tijekom rata stradali na brodovima: Giovanni Cucich (rođen 29. 5. 1921.) koji je stradao na nepoznatom brodu 14. studenoga 1945. godine; Nicolo Kucic (Cucich, rođen 19. 2. 1922.) koji je nestao u Sredozemlju na nepoznatom brodu drugog prosinca 1942. godine i Carlo Cucich (otac Domenico-Dinko, majka Maria Musich, rođen 12. 1. 1913.) koji je stradao 15. veljače 1942. godine na brodu Ariosto.

Bili bismo zahvalni kad bi nam se javili čitatelji koji imaju podatke o stradavanjima naših pomoraca kako bismo popunili sve nastale praznine (kontakt adresa: [email protected]).