Dominacija iranskog filma na bjelosvjetskim festivalima započela je s dječjim temama impregniranim snažnom dozom neorealizma, da bi ih kasnije zamijenili sve odvažniji ženski narativi, s epohalnim komadima poput Panahijeva »Kruga« i Kiarostamijeve »Shirin«.

U sklopu gostovanja Festivala mediteranskog filma Split u riječkom Art-kinu, u nedjelju će biti prikazan i fini komad Masuda Bakšija »Yalda, noć oprosta«, premijerno prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu. Riječ je o još jednoj iznimnoj sondaži perverzne logike iranskog braka promatranog očima žene, što se često povlači iranskim filmom. Prisjetimo se izvrsnog »Nader i Simin se rastaju« u režiji Asghara Farhadija. Iako je riječ o festivalu koji bi trebao pokrivati mediteranske kinematografije, od manje istraženih filmskih zona Magreba do onih razvikanijih poput španjolske, njegovi kuratori nisu tako strogo geografski determinirani, već znadu potegnuti i do nekih drugih mora i obala.

No još je radikalnija odluka kuratora Berlinalea da Bakšijev film uvrste u off program posvećen teensima, poznatiji kao Generation 14plus. Takva odvažna odluka samo dokazuje koliko njegovi programeri poštuju inteligenciju svoje ciljane publike u dobi od 14 godina pa nadalje, kako to uostalom i kazuje njegov naziv.

Inače, riječ je o autoru koji voli prekopavati po obiteljskim interakcijama i njihovim noćnim morama, što je već dokazao u sjajnom političkom trileru »Respektabilna obitelj« kojem se dogodila svjetska premijera 2012. u sklopu kanskog »Quinzainea«. Sada je otišao korak dalje jer u fokusu nije samo denuncijacija jednog propalog braka, već i senzacionalistička uloga iranske reality TV. Poput »Respektabilne obitelji« u kojoj Bakši često koristi dronovske kadrove teheranskih gradilišta luksuznih citadela koje će okupirati lokalni oligarsi i novobogataši, tako i »Yalda« započinje noćnim kadrovima teheranskog Milad Towera, čiji je temeljni kamen postavio iranski Šah, iako je njegova izgradnja započela nakon Islamske revolucije.

Užitak oprosta

Autorova kamera potom ulazi u TV studio. Kamere su upaljene. U studio ulazi i Marijam (Sadaf Asgari) s lisičinama na rukama u pratnji majke. Majka je jako uzbuđena. Voditelj showa obećava mladoj Marijam da će joj tijekom emisije spasiti život. Show se zove »Užitak oprosta« i snima se u noći zimskog solsticija, na farsiju poznatijoj kao Yalda. Marijam je naime optužena za smrt svog puno starijeg imućnog muža Nasera i biva osuđena na smrt vješanjem. Ona je kći njegova šofera, te pod Naserovim pritiskom mora pristati na notornu praksu »privremenog braka«, koja joj ne dopušta trudnoću. No kad ona zatrudni, bračna svađa Marijam i Nasera okončat će muževom smrću. Tijekom emisije koja ide uživo, Marijam mora nagovoriti Naserovu kći Monu, ujedno i nasljednicu njegove reklamne agencije, da joj podari oprost.

U emisiju se aktivno uključuje i publika, sudjelujući u nekoj vrsti bizarne nagradne igre s pitanjem »Zaslužuje li Marijam oprost?«, na koje moraju utipkati 1 za »Da« ili 2 za »Ne«. Kao da sudjeluju u nekom morbidnom linču. Pritom autor rekonstruira zločin gotovo dokumentarnom pedanterijom. A u showu sudjeluje i tužitelj, koji je spreman izmijeniti njenu smrtnu kaznu u onu zatvorsku u trajanju od tri do šest godina. Monin ulazak u studio krajnje je glamurozan, kao da se nalazi na crvenom tepihu, odjevena u crnu opravu koja priziva neku vrstu iranske verzije Angeline Jolie iz »Gospodarice zla«, samo bez vražjih rogova na glavi (glumi je izvrsna Behnaz Džafari koje se prisjećamo iz Panahijeva »3 lica«).

Odbaciti okove

I dok Bakši koristi interijer TV studija da bi nam podario razorni Kammerspiel koji istražuje socijalnu dimenziju jedne intimne drame koja postaje dostupna čitavoj javnosti gladnoj tabloidnih »real life« senzacija, Siamak Etemadi u svom sugestivnom igranofilmskom debiju »Pari«, također prikazanom u sklopu Berlinalea, ali u paralelnoj »Panorami«, odvodi svoju iransku heroinu na vruće atenske ulice na kojima bijesne politički nemiri (Etemadi doduše pripada grčkom autorskom korpusu i živi na atenskoj adresi, iako ima dvojno grčko-iransko državljanstvo). No, što je gušći dim suzavca koji osljepljuje prolaznike i prosvjednike, to je njen pogled na svijet oko sebe čišći i jasniji. Poput Džafarove heroine, u Etemadijevu fokusu je također ženski lik (Pari iz naziva filma) u potrazi za slobodom i emancipacijom, u koje se postupno budi politička svijest, svjesna da nikad nije kasno pronaći skrivenu odvažnost u sebi.

Jer, dok je Marijam u »Yaldi« ta koja očekuje oprost, ali će joj situaciju zakomplicirati nagli neočekivani preokret, Etemadijeva Pari (ekstraordinarna Melika Foroutan) tu je slobodu već osigurala dolaskom na atenski aerodrom, gdje zbog nedolaska njihova odraslog sina koji ju je tamo trebao dočekati, preuzima dominaciju nad starijim i rigidno religioznim mužem, odbacujući tradicionalne bračne okove. Sve to zahvaljujući labavom poznavanju engleskog jezika, dok hrabro prelazi barikade u plamenu, simbolično i doslovno, koje joj stoje na putu, ali i stvara neočekivane alijanse sa strancima u sumporno žutom koloritu atenske noći. Jer, svaki njen novi korak ujedno je i nova demonstracija otkrivene snage i samosvijesti. Ali i šansa za novi život.