Virtualna forma

Međunarodna plesna mreža Aerowaves, inicijativa Springback Magazine i Hrvatski kulturni dom na Sušaku kao suorganizatori ponudili su tako svojoj publici – plesnim stručnjacima, izvođačima, koreografima, kustosima, plesnim kritičarima te svakoj za plesnu umjetnost i suvremenu scenu zainteresiranoj osobi, besplatno prikazivanje snimljenih izvedbi. Jedini su uvjet bili pristup internetskoj vezi, po mogućnosti stabilnoj, te prethodna jednostavna registracija.

Kao i svake godine, uz odabranih 20 predstava mladih i perspektivnih europskih autora, prikazuje se i predstava iz jedne od azijskih partnerskih zemalja. Ove je godine to bila »A Complementary Set – Disappearing with an Impact« skupine CHOI*GANG iz Republike Koreje, koja se bavi odnosom izvedbe i pogleda kamere, odnosno istraživanjem rascjepa između viđenog i onoga gledatelju nevidljivog i skrivenog. Igrajući se alteracijom vremena s ambicijom mijenjanja uma gledatelja i priznavajući kameri moć kontrole (odabirom kadra, povećanjem slike i slično) predstava ponire u distorziju prostora i percepcije kombinirajući izvedbu i medij videa.

Ovaj je koncept posebno zanimljiv upravo kroz prizmu sagledavanja cjelokupnog festivala u ovakvoj, virtualnoj formi. Za uživanje u plesnoj izvedbi u slučaju u kojemu je cijeli svijet zatečen širenjem virusa i pozvan da ostane kod kuće, uvjet je prvenstveno postojanje videodokumentacije selektiranih radova, a doživljaj uvelike ovisi o kvaliteti iste. Naime, iskustvo sudjelovanja u online festivalu dvojake je prirode i ostavlja istovremeno uzbuđenje zbog mogućnosti koju pruža internetski prijenos i tugu lišenosti fizičkog kontakta, oduzimanja neposrednog ‘živog’ iz žive izvedbe koje na neki način narušava kazališni ritual te slabi energiju kojom izvedba emanira. Iako je festival pratilo više od 1.300 gledatelja iz 63 zemlje, što uvelike premašuje kapacitet konvencionalnog festivalskog izdanja, snimka ne može biti zamjena za izvedbu. Organizatori su itekako svjesni te problematike te su i u najavi napomenuli da »Show must go on-line!« nije zamjena za festival, a u tom duhu potrudili su se ipak, uz prijenose snimki, upotpuniti online sadržaj.

Tako su na samom početku »uživo« pozdravili predstavnici organizatora, među kojima i osnivač Aerowavesa John Ashford, između prikazivanja snimki vrtjeli su se dinamično namontirani videođinglovi s isječcima predstava, a predstave je najavljivao voditelj Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku Edvin Liverić simpatičnim skečevima u kojima pleše i pjeva, s originalnih lokacija predviđenih za izvođenje u Rijeci i Opatiji, dok je Jelena Tondini u pozadini svirala ukulele sa zaštitnom maskom na licu.

U ovom je osvježavajućem, luckastom tonu, organizacijski tim osmislio i pop-up ankete u kojima gledatelj odgovara na pitanja kojem od ponuđenih jela najviše nalikuje festival ili kojega bi plesnog izvođača najradije gledao kao novog James Bondovog zločinca, a povremeno se vrte snimke jedne od organizatorica koja poziva na izvođenje jednostavnih vježbi istezanja i opuštanja ramena uslijed višesatnog sjedenja pred ekranom. Za kraj je organizirana i online zabava uz prijenos glazbe Dubioze Kolektiva na kojoj su gledatelji pozvani pred svoje kamere pojaviti se u party-izdanju s čašom vina, kako bi doživljaj barem donekle bio festivalski.

Različite teme i poetike

Jedan od bitnih aspekata ovakvog višednevnog plesnog događaja svakako su i razgovori, povezivanje, umrežavanje, pa je za to ponuđena posebna opcija virtualnog voajera gdje sudionici mogu započinjati »chat« jedan-na-jedan, a najzanimljiviji su ipak razgovori s autorima i izvođačima predstava koji prethode izvedbama i koje vode pojedini mladi pisci plesnih kritika odabrani za Springback Academy edukacijski program u sklopu konvencionalnog festivala. Tako je gledatelj za svaku od 22 predstave, selektirane među preko njih 600, imao jedinstvenu priliku ne samo čuti više o konceptu, posebnostima i procesu iza kreativnog rada, već i sam postavljati pitanja, što je također prednost ovakog festivalskog formata.

Nakon nedavnog gostovanja belgijske kazališne grupe Needcompany u riječkom HNK-u, Spring Forward je također u EPK godini riječkoj publici trebao donijeti najbolje od europskog suvremenog plesa. Neke su se predstave zaista izdvojile svojom vrsnom tehničkom razinom izvedbe, jakom konceptualnom idejom i autentičnošću, no ipak se radi o mladim autorima koje izdaje nedovoljno profesionalnog plesačkog iskustva. Svejedno je festival svojim gledateljima pokazao pregršt svjetova, potpuno različitih tema i poetika, raznih polazišta istraživanja i inspiracije.

Uloga publike i prostora

Roza Moshtangi je uz glazbenika Lykourgosa Porfyrisa uspostavila plesnu instalaciju u kojoj dvije izvođačice za cijelo trajanje izvedbe skaču na trampolinu, dok je perspektiva gledanja potpuno izokrenuta (gledamo je odozdo umjesto frontalno). Predstava »Bouncing Narratives« se, prema riječima autorice, bavi narativom traume i traumatskim doživljajima koje u pokret prevodi kroz neizvjesnost trenutka u kojem se tijelo nalazi u skoku, a zvuk skokova na trampolinskoj mreži ugrađuje u meditativno-repetitivnu glazbu inspiriranu tjelesnim zvukovima i tekućinama.

Mate Meszaros u svom radu »Mechanics of Distance« istražuje ulogu publike i prostora, odnos blizine i udaljenosti u izvedbi, a Alessandro Carboni u »Angular distance of a celestial body« na puno originalniji način polazi od prostora kao temelja i transformira ga u apstraktni proces, u kartografiranje kompleksnosti koje podsjeća na Baudrillardovu filozofsku relaciju o mapi i teritoriju, dok izvođačko tijelo pretvara u alat za oblikovanje. Minimalizmu i strogoj geometriji scenografije i pokreta kontrastiraju živopisni kostimi dviju izvođačica, šarenih boja i raznih uzoraka inspiriranih karnevalskom estetikom, koji simboliziraju posebnost i neponovljivost svakog tijela.

Na festivalu je bilo prilike gledati radove koji stvaraju imaginarni svijet koji slijedi logiku apsurda poput dadaizma, koji traže inspiraciju u ritualnim magičnim ceremonijama Filipina, u jazz danceu, sličnosti između brata i sestre, odnosu plesa i glazbe, intuitivnog i racionalnog, aktivnog i pasivnog, a češće se radilo o solo izvedbi ili duetu. Zanimljivo je u radu Iris Karayon što se radi o tri razdvojena, rascjepkana sola u predstavi »Unauthorised« koja uzima plesnu građu iz svijeta sporta i pop kulture reinterpretirajući je u pojedinačno izvođačko tijelo i kvalitetu pokreta, povlačeći pitanje citiranja i reproduciranja uz stvaranje novih narativa miksanih u plesački kolaž.

Umjetnost je suprotna smrti

Lea Tirabasso u radu »The ephemeral life of an Octopus« istražuje začudnost tjelesnosti i bolesti tijela slaveći kaotičnost životne sile u tijelu, a Masako Matsushita se u »Un/dress | moving painting« poigrava činom odijevanja i svlačenja, kao i odnosom tijela i odjeće kao objekta, ali i njegovog produžetka, identiteta, proizvoljne kože. Navodeći kako odjeća sadrži priče, znoj i mirise, posebnu inspiraciju nalazi u tradicionalnim japanskim materijalima, postavljajući ih kao scenografiju u koju se izvođačica potom oblači zaokružujući metaforu subjekt-objekt. U nagrađivanoj predstavi »Cheers«, Kirstin Helgebostad koristi svoje iskustvo navijačice iz školskih dana kao polazište za istraživanje fenomena navijanja, izokrećujući ga u slavlje krhkosti, ranjivosti i nesavršenosti, ali i dalje ga prikazujući oblikom podrške koji poziva na akciju.

Posebno je ove godine na festivalu gostovala Silvia Gribaudi s radom »Graces« na samom kraju programa, koji je svojom duhovitošću na granici klaunerije uz svoje »tri gracije« u veseloj atmosferi zatvorila izvođački dio online festivala. Ako je netko željan naknadno pogledati snimke ili je neku propustio, sve su dostupne na stranici Springback Magazinea putem mjesečne ili godišnje članarine. Ukoliko epidemiološka situacija to dopusti, publiku koja je željna selektirane radove pogledati i uživo, u Rijeci i Opatiji očekuje mogućnost održavanja festivala u listopadu. Do tada, uz inspiraciju rečenice jednog od organizatora: »Umjetnost je suprotna smrti«, možemo kontemplirati o ulozi umjetnosti, stvaralaštva i kulture u vremenu koje nas kolektivno poziva na preispitivanje prioriteta i redefiniranje nužnosti i potreba.

Tekst: Nika Krajinović