Rijeka nema adekvatnog stručnjaka

Rušenje dimnjaka uzbudilo istraživače riječke industrijske baštine

Nela Valerjev Ogurlić

Pogon na Mlaci s proizvodnjom je prestao prije dvije godine, ali u međuvremenu nije učinjeno ništa da se utvrdi vrijednost objekata jednoj od četiri najstarije rafinerije na svijetu i ustanovi eventualna zaštita



Na pitanje zbog čega se ruši dimnjak rafinerijske energane i postoji li u Ini kakav stav i konkretan plan vezano za tretman povijesno vrijednih objekata na toj lokaciji, dobili smo odgovor kako se rušenju dimnjaka kotla G-1 koji nije pod zaštitom pristupilo iz sigurnosnih razloga, odnosno zbog potencijalne opasnosti za ljude, okolne objekte i okoliš.


Dozvolu je izdalo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 30. rujna 2010.  


Najstariji dimnjak koji također nije u uporabi, a bio je zaštićen, neće biti srušen. Odluka o budućnosti Ininog prostora na Mlaci još nije donesena, ali će se »svakako, kao i u dosadašnjem radu, voditi računa o interesima zajednice u kojoj djeluje te poštivati kulturna i industrijska baština« – stoji u priopćenju iz Ine.





No, zaštita je u međuvremenu istekla pa danas praktički ništa ne stoji na putu njegovu rušenju, a tako je i s drugim objektima na čiju vrijednost upozoravaju stručnjaci. 


Muzeji naftne industrije


Uz pogon na Mlaki vezan je početak suvremene naftne industrije ne samo Hrvatske već i Mađarske, pod čijim je državnim okriljem Rijeka bila u vrijeme osnivanja rafinerije, kao i Italije koja 20-ih godina prošlog stoljeća nije imala vlastitu naftnu industriju, ali je stječe aneksijom Rijeke čija rafinerija postaje prvi industrijski objekt »Agipa«.  



Prema riječima Nenada Labusa, rušenje dimnjaka energane trebalo bi završti do kraja tjedna, a njegovo stanje zbilja je kritično



Danas u Europi postoji 15-ak muzeja naftne industrije, a u Rijeci ništa što bi makar spriječilo rušenje objekata unutar pogona. S obzirom da se područje rafinerije ne nalazi unutar zaštićene urbanističke cjeline grada, a ne postoji ni pojedinačna zaštita, Inu ništa ne obavezuje da s njima postupa po bilo kakvim posebnim uvjetima. 


Odgovornost za to prije svega stoji na konzervatorima koji do sada  nisu poduzeli ništa da spriječe moguću devastaciju, a prvi su koji bi o tome trebali brinuti, premda prijedlog za registraciju kulturnog dobra može učiniti bilo tko. 


U čemu je problem, pitali smo pročelnika Konzervatorskog odjela Rijeka Željka Bistrovića. 


Pokušaji zaštite


– Konzervatorski odjel Rijeka nema eksperta za industrijsku baštinu,  niti mogućnost da zaposli nekoga tko bi se time specijalizirano bavio, a treba uzeti u obzir i to da se industrijska baština kao vrijednost prepoznaje tek unazad petnaestak godina, pa općenito nedostaje stručnjaka za to područje.


To ne znači da peremo ruke od odgovornosti, jer ona sigurno postoji. Naravno da treba napraviti valorizaciju i sustav mjera zaštite, ali treba uvažiti i neke objektivne okolnosti. 


– Moja je procjena da dimnjak iz 1883. treba zaštititi, kao i sve  povijesno vrijedne građevine na tlu rafinerije. No, o tome ne možemo govoriti napamet, a negdje moramo i povući crtu zaštite.


Bez ingerencija


 Od pojedinačnih objekata u GUP-u je kao vrijedna zaštite označena samo upravna zgrada rafinerije. Međutim, u grafičkom dijelu GUP-a cijelo područje Mlake prikazano je kao šire područje zaštite, što znači da bi za sve zahvate na tom prostoru trebalo konzultirati konzervatore. 


U ovom slučaju to je trebalo učiniti Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva koje je izdalo dozvolu za rušenje dimnjaka, jer rafinerija kao građevina od važnosti za RH potpada pod njihovu izravnu nadležnost.