Nisko smo na tablici svjetske pismenosti, kaže istraživanje PISA. Google je upravo ponudio besplatno čitanje najboljih knjiga, ali...
To da je svaki peti hrvatski učenik polupismen, da četvrtina školaraca smatra čitanje gubljenjem vremena, da njih 26 posto nije sposobno čitati dulje od nekoliko minuta – ti su podaci, predočeni javnosti nakon velikog svjetskog istraživanja o kvaliteti obrazovanja, ovog tjedna poslužili kao povod za rekreativno zgražanje nad mladim ignorantima. Ipak, tko je uistinu ostao šokiran otužnim rezultatima hrvatskih učenika, mora da je zabrinjavajuće naivan. Ili lud. Oni koji su u kakvom-takvom doticaju s populacijom srednjoškolaca – a upravo su oni bili predmetom istraživanja PISA 2009, koje je provedeno u 65 država – prije će pretpostaviti da su sudionici istraživanja bili velikodušni u procjenama svoga znanja i kognitivnih kompetencija i da je plasman Hrvatske u zadnjoj trećini ljestvice (gdje činimo dobro društvo Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kolumbiji i, recimo, Kirgistanu) rezultat uljepšane slike stvarnog stanja.Najrealnijim se podatkom čini onaj o tek 3,2 posto učenika sposobnih da kritički procijene tekst i donesu zaključke na temelju pročitanog. Pokušajmo to vizualizirati, zamislimo tisuću srednjoškolaca kako stoje u nekoj školskoj dvorani i upravo su pročitali, recimo, »Zeku i potočić«. Sad zamislimo da njih 968 uopće nije skužilo za čim zeko plače, a ako su i prokljuvili da je to zbog potočića, onda misle da je potočić odletio s lastama u dalek južni kraj. Jezivo, zar ne?
Nismo uznemireni
Ali, ne, nećemo se zgražati. Uostalom, i Ministarstvo obrazovanja snizilo je kriterije pa državna tajnica Dijana Vican nije nimalo alarmirana time što je u odnosu na istovjetno istraživanje provedeno tri godine ranije Hrvatska pogoršala rejting, što se još udaljila od europskog ideala, Finske, u kojoj edukativni sustav skladno funkcionira, proizvodeći mlade ljude koji razumiju ono što su pročitali. Štoviše, Vican je očekivala ovako slabe rezultate. Blago nama s tolikim ambicijama! Na (ne)sklonost čitanju utječe, predvidljivo, socioekonomsko okružje. Djevojčice čitaju više, osobito gimnazijalke čiji su roditelji obrazovaniji, a obitelji dobrostojeće. Najlošiji su s čitalačkom pismenošću dječaci, polaznici obrtničkih škola, odrasli u obiteljima sa skromnijim financijama i nižim obrazovanjem. Takvi čitaju manje od 30 minuta dnevno, a računalo koriste isključivo za igrice. Tako kaže istraživanje.
Lektira kao babaroga
Zoran Ferić, jedan od najuspješnijih domaćih pisaca, predaje hrvatski jezik u srednjoj školi. Na tribini »Grički dijalog« na kojoj se obično iz različitih uglova raspreda o književnosti i kulturi uopće, Ferić je nedavno govorio o tome kako i kurikulum pridonosi razvoju odbojnosti učenika prema čitanju.– Lektira učinkovito ubija svaku ljubav prema čitanju, rekao je tada Ferić, otvoreno kritičan prema zastarjelom i počesto sasvim nesuvislom programu propisanom od obrazovnih institucija. I nije usamljen u takvoj ocjeni.Osim nepovoljnih utjecaja obitelji u kojima se ne gaji ljubav prema pisanoj riječi (a na kraju, i čitanje je navika na koju roditelji trebaju poticati djecu, onako kako ih potiču na pranje zubi), i osim lektire koja djeluje kao babaroga – za zazor srednjoškolaca prema čitanju suodgovorni su i mediji koji su pounutrili modele isprazne kulture reality- showa i naglavačke okrenuli društvene vrijednosti. Kao u dokumentarcu »Supersize me« koji osim gramzivosti korporacija i zastrašujućih dosega konzumerizma pokazuje kako američka djeca nemaju pojma tko je Isus Krist ni Buddha, ni tko je trenutno američki predsjednik, ali znaju tko je Ronald McDonald – tako i u Hrvatskoj, zahvaljujući medijima koji ih neštedimice zaglupljuju svim raspoloživim sredstvima, klinci znaju tko je Dolores Lambaša i s kim je spavao Dino Bubičić, a ne znaju koja je stranka na vlasti. (Osobito devijantan pristup prigrlili su časopisi za tinejdžere koji svoju ciljanu publiku, srednjoškolce, tretiraju kao konzumente lifestyle rubrika.)
Google ponovo udara
“Gdje su sad svi oni slogani o zemlji znanja?”, zavapit će netko. Umjesto da se izvrsnošću izborimo na konkurentnoj europskoj vjetrometini, mladi na kojima smo htjeli ostaviti svijet pokazuju da su kadri tek proizvoditi tenisice za dolar po danu. Za to ne treba sposobnost kritičke procjene ni donošenja zaključaka o pročitanom.
Google je moćan, ali nije svemoćan; ni elektroničke knjižare ni digitalne knjige ni lijepo dizajnirani čitači s pametnim softverima – ništa od toga neće natjerati nezainteresirane mlade Hrvate da čitaju
Početkom prošlog desetljeća američki gigant Google počeo je raditi na ambicioznom projektu Google Books, kojemu je misija digitalizirati kompletnu pisanu produkciju čovječanstva, učiniti je svima dostupnom na Internetu. Ovog tjedna, nekako istodobno s objavom rezultata istraživanja PISA 2009, Google je ponosno objavio da je preseljenje knjige u digitalni svijet – koje je prije desetak godina djelovalo manje izgledno od turističkih putovanja u svemir – u svojoj završnoj fazi. U ponedjeljak je u SAD-u otvorio elektroničku knjižaru s preko tri milijuna digitaliziranih naslova, među kojima su neki besplatni. Knjige se mogu »skinuti« na računala i mobitele s odgovarajućim softverom.
Potukli Amazon
Najveća e-biblioteka u svijetu brojčano je potukla Amazon koji u ovom trenutku raspolaže s 725 tisuća digitaliziranih naslova. Pravosuđe još ne zna kako tretirati ovaj Googleov pothvat: u međuvremenu, tvrtka je postigla dogovore o suradnji s društvima književnika i s nakladnicima u Americi. To isto pokušava provesti u Europi i drugdje, i dosad joj je išlo sasvim dobro: digitalizirano je više od 15 milijuna knjiga na 400 jezika u stotinjak zemalja. Što se tiče Hrvatske, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Ministarstvo kulture već dugo rade na digitalizaciji pisane baštine pa se uklapamo u zapadne trendove. Zamah elektroničkog nakladništva vrlo brzo će, izgleda, poništiti veliku izliku za nečitanje, ona kojoj se utječu lijeni – nedostupnost knjiga. (Ta izlika opstaje i u vrijeme kad se knjige po sajmovima i kojekakvim sniženjima maltene besplatno guraju kupcu u ruke, i kad se lakoprobavljivi hitovi mogu kupiti u svakom dućanu za cijenu sendviča.) Hoće li ovo dovesti do porasta udjela onih koje na čitanje goni strast, potreba ili navika, kao pranje zubi? Hoće li oni dečki iz obrtničke škole odbaciti igrice i početi koristiti kompjuter za čitanje e-knjiga?Tko po ovom pitanju nije pesimističan, taj je naivan ili lud. Google je moćan, ali nije svemoćan; ni elektroničke knjižare ni digitalne knjige ni lijepo dizajnirani čitači s pametnim softverima – ništa od toga neće natjerati nezainteresirane mlade Hrvate da čitaju. Natjerati ih mogu duboke promjene u životnom standardu, veće uključivanje roditelja u obrazovni proces, revidiranje popisa lektire, i uopće, afirmacija pozitivnih vrijednosti koje mediji udarnički istrebljuju podmećući muda pod bubrege, vlatke i bubičiće pod uzore mladima.
