Morana Komljenović i Iva Kraljević: Kapitalistička cenzura represivnija je od političkog sistema

Mi smo kao kuhane žabe – ako žabu staviš u kipuću vodu umrijet će u mukama i biti svjesna što se događa. Ako ju staviš u hladnu vodu i polako je zagrijavaš ona će opet umrijeti, ali neće biti svjesna. To se događa u Hrvatskoj autorima i novinarima 

Redateljica Morana Komljenović i snimateljica Iva Kraljević već se dugi niz godina bave filmskim aktivizmom, poglavito kroz djelovanje u Fade In-u, danas producentskoj kući koja se bavi produkcijom dokumentaraca i filmskih tv-formi fokusiranih na civilno društvo i već godinama važi za okrilje tzv. angažiranih dokumentaraca i dokumentarnih reportaža, od kojih se dio uspijeva plasirati i na javnu televiziju. Morana Komljenović je pažnju hrvatske filmske javnosti prvi put privukla već 2003. godine, kad je njezin studentski film »Naked Soul« primljen u jednu od kategorija Sundance film festivala, dok se Iva Kraljević profilirala kao snimateljica i montažerka koja je surađivala s mnogim ponajboljim hrvatskim dokumentaristima. 

    Mlade Riječanke na radu u Zagrebu, posljednjih su nekoliko godina zajedno radile na prvom Moraninom dugometražnom dokumentarnom projektu – filmu »Bosanoga, sasvim slučajna smrt«, priči čije je polazište kontroverzna smrt Nenada Vižina koji je skočio s prozora hotela Kontinental 1981. godine nakon što ga je proganjala policija. Film je to koji je već kao projekt izazvao podozrivost, ali i zanimanje dijela Riječana, ponajviše zbog činjenice da ga snima netko tko s tim događajima nije imao nikakvu, pa ni generacijsku poveznicu, no i zbog izvlačenja intrigantnih duhova prošlosti. 

    Neposredno prije premijere filma s autoricama smo popričali o njihovom iskustvu sa snimanja ove priče, kao i o tome kakva je danas u Hrvatskoj pozicija angažiranih dokumentarnih priča na kojima obje već godinama rade u Fade In-u.   

Progoniti duha

Morana, zašto ste se prihvatili baš rekonstrukcije priče o pogibiji Nenada Vižina?    KOMLJENOVIĆ: Mislim da je to pogrešna premisa, ovaj film ne tvrdi da su ga ubili ili se on sam ubio. To nije tema ovog filma – razriješiti što se točno dogodilo. Meni je bilo šokantno što sam tu priču čula tek 2004. godine, a odrasla sam na Kontu. Moja generacija o tome gotovo uopće nije znala i osjećala sam da smo za to negdje načuli, no da se nismo potrudili upoznati s tim događajem. Međutim, i dalje mi je to bila tek zanimljiva priča, dok nisam u Novom listu pročitala kolumnu Nikice Petkovića povodom terorističkog napada u Madridu koja je cijela bila posvećena Nenadu Vižinu, a govorila je o tome kako je svaka žrtva svijet za sebe, odnosno kako ne možemo kvantificirati žrtve. I onda sam krenula razmišljati što je toliko zanimljivo u toj priči, jer je bilo očito da je taj događaj ostao živ u velikom broju ljudi i nikad se ta priča nije »zatvorila«, završila nekim zaključkom. Kako sam tada surađivala na nekom drugom projektu s kolegom Huseinom Oručevićem s Federalnog radija BiH, on se prepoznao u toj priči jer je isto bio jedan od »drugačijih« – imao je problema s vojskom, sa sredinom u kojoj je odrastao, nasiljem nad drugačijima. Otprilike dvije godine tražili smo on i ja, ljude koji su bili svjedoci tog vremena, Vižinovu majku, rodbinu, prijatelje, dokumente poput obdukcijskih nalaza. I onda je krenula ideja o filmu. U snimanje filma smo krenuli s velikim idealima, kao »mi ćemo sad izliječiti ranu jedne generacije, ispravit ćemo nepravdu, oni su tada bili bespomoćni«, uglavnom zamišljali smo to baš kao pravi klinci, i to nam je bilo super. U priču se uključila kao snimateljica i Iva Kraljević kao još jedna Riječanka koju to zanima. I onda smo 2009. godine dobili sredstva za snimanje filma i krenuli u produkciju u takvom borbenom stilu. Međutim, ljeto 2009. godine nas je totalno pokosilo i onda smo shvatili da u stvari nemamo tu priču. I da nema obespravljene generacije i da nema borbe dobra i zla, nego da samo postoji taj jedan čovjek kojeg su gotovo svi zaboravili. I onda nam je taj čovjek postao najveća briga – htjeli smo mu na neki način vratiti dostojanstvo, a faktografske stvari su postale manje bitne. Postalo je bitno vidjeti na koji je način svatko od tih ljudi koji su to proživjeli, ostavio to u sebi. 

    KRALJEVIĆ: To ljeto 2009. činilo mi se kao da ganjamo duha. Morana je vidjela duha i uvjerila nas ostale da duh postoji. I mi smo ga krenuli tražiti, a neko smo vrijeme nailazili samo na fragmente zaostale u kolektivnoj svijesti.   

Smrt ideala

Koliko međutim ima smisla kad pripadnici jedne generacije idu snimati film o problemima posve druge generacije koje nisu mogli doživjeti?    KOMLJENOVIĆ: Uistinu sam osjećala veliku odgovornost. No, nama nije bila namjera odgovoriti na pitanja da li je on umro u bolnici ili nije, da li ga je netko gurnuo ili nije, tko je govorio na pogrebu. Ili da li je netko izgubio posao zbog cijele priče. To je zapravo nebitno za današnje vrijeme. Ono što smo mi vidjeli važnim bilo je pokazati tu revolucionarnu ideju koja je ponijela tada neke ljude da se trgnu i kažu »ok, idemo sad s tih naših punkerskih proba i ispijanja pive pred Kontom, skupljati potpise i reći svima: ne možete nas bacati s balkona«. To mi se čini da je bilo vrijedno reći. I mislim da smo mi jako puno dobili jer smo vidjeli stvari koje smo mogli prenijeti i na nas danas. Kao prvo i osnovno – da nema ideala. Neko vrijeme smo čak razmišljali da se film zove »Smrt ideala«.  

  KRALJEVIĆ: Jedna od osnovnih sličnosti između tih naših generacija, nekakav generacijski kontinuitet, je definitivno pasivnost. Znači oni su možda imali trnovitiji kontekst, sistem je bio brutalniji, no i onda su mladi bili relativno pasivni, baš kao što je naša generacije pasivna, a ovi još mlađi danas su možda još i pasivniji. To je jedan kontinuitet ne-reagiranja na razne društvene nepravde. Riječani možda i jesu liberalniji i imaju nešto šire poglede na život od nekih drugih hrvatskih sredina, ali što se tiče reagiranja na nepravdu, jednako smo pasivni kao i ostatak Hrvatske. 

    KOMLJENOVIĆ: Da, jedno od pitanja koje se nameće u filmu i koje smo i mi sami osjetili tijekom snimanja je to koliki smo konformisti, koliko se skrivamo iz nečega kao što su teorije urote, zastrašivanja, da bi na neki način samo sebi opravdali što ništa ne činimo po nekim pitanjima. Što je ok kad imaš 19 godina. Ja ne tvrdim pri tome da je ispravno bilo da su oni u tom buntu koji se stvorio nakon Vižinove smrti trebali ići do kraja, ili da su klinci danas krivi što nije bilo nikakvih reakcija, ni gotovo nikakvih svjedoka ubojstva Simkea na Kontu ili ubojstva Aleksandra Abramova.   

Neugodno iskustvo

KRALJEVIĆ: Mislim da su ljudi poput Simkea ili Vižina marginalizirani od društva u širem kontekstu, zatim i od sustava, pa onda i na nekoj individualnoj razini – ja ga poznam, ti ga poznaš, ali ako sutra odleti u rijeku, to je jednostavno tako i gotovo nikog nije briga. 

    KOMLJENOVIĆ: Da se razumijemo, nismo mi prstom uperili u nekog ili u cijelu generaciju. Samo želim reći da to zaista nije jednostavna priča i ima puno nijansi između bijele i crne. Ja sebe ne isključujem, pri tome, jer sam napravila puno kompromisa da bi sebe zaštitila. Neke stvari koje sam mogla drugačije prikazati, naprosto nisam htjela. 

    Iz svega ovog se da iščitati da to »lovljenje duha« nije bio lagan posao, posebice u smislu sugovornika?

    KOMLJENOVIĆ: Meni je bilo to užasno uzbudljivo. Stalno smo otkrivale nove stvari, a kako je Rijeka mala sredina, sve je bilo nekako integrirano u naše živote, kao krimić, ideš, kopaš, naletiš na ovog ili onog tko je nekako povezan s tobom. A što se tiče otkrivanja Nenada, to je bilo dosta teško jer Nenad nije imao bliskih prijatelja, osim par ljudi s kojima je bio bliži nego s ostalima, a ti ljudi se uglavnom nisu htjeli izložiti. Mi smo ga onda nekako prigrlili. Najviše smo ga otkrivali kroz mamu i kroz njegove dnevnike. 

    KRALJEVIĆ: Vrlo vjerojatno da nije realna slika ta koju smo mi stvorili o njemu, nego je to neka naša meta-projekcija. Međutim neugodno me je iznenadilo da su neki ljudi imali taj stav: »otkud vama pravo da to snimate, da to istražujete«. Ne mogu shvatiti zašto mi ne bi imali to pravo, pogotovo jer smo zaista bili otvoreni da saznamo što se dogodilo. 

    KOMLJENOVIĆ: Možda je sve to normalno, jer cijeli događaj zaista nije bio ugodan. Moj poštar je, recimo, bio na listu svjedoka i tvrdio je da godinama poslije nije mogao naći posao. A mi smo znali čuti i prijetnje da će nas tužiti. Bilo je ljudi koji su se, s druge strane, aktivno uključili i nakon što su dali izjave, krenuli i sami istraživati.   

Filmski konformizam

Obje ste jako dugo u Fade In-u, odnosno Morana, i prva udruga u kojoj ste Vi u Rijeci djelovali »Filmaktiv« bila je na neki način posvećena filmu kao obliku društvenog aktivizma. Koliki utjecaj na društvo imaju danas dokumentarci u Hrvatskoj ili imaju li ga uopće? 

    KOMLJENOVIĆ: Fade In je već dugo vremena na hrvatskoj sceni i zaista sve stvari koje radimo, od reportaža do dokumentaraca su dosta angažirane. Mislim da je film savršen medij za prenošenje društvene poruke ili ukazivanja na problem, jer je, bez obzira koliko manipulativan može biti u montaži, i dalje neposredniji od bilo kojeg manifesta ili plakata. Pogotovo ako ga radiš na način kako ga Fade In radi, da budeš kao muha na zidu, bez komentara, bez obrazlaganja. I u Hrvatskoj, čini mi se, iako manje nego u nekim drugim zemljama, film na taj način dopire do ljudi. 

    Dobro, ali uzevši u obzirom s koliko se problema danas susreće hrvatsko društvo, čini mi se da da i nema previše angažiranih dokumentaraca koji postavljaju važna i provokativna pitanja? 

    KRALJEVIĆ: Kad je Fade In tek započinjao 2001. godine, imali smo nevjerojatno puno medijskog prostora za takve stvari. Kolege iz drugih zemalja tada nisu mogle vjerovati kakve stvari mi možemo plasirati na javnu televiziju. Danas, deset godina kasnije taj se prozor mogućnosti drastično suzio. Program javne televizije se uvelike profilirao prema komercijalnom sadržaju. U reportažama koje snimamo nitko više ne može reći dupe, ne može se zapaliti cigaretu, a s druge strane na tv-u se bez problema prikazuju najgnusnije stvari. Potpuno se slažem da uglavnom nema oštrice u hrvatskim dokumentarcima, ne znam da li zbog konformizma ili naprosto zato što redatelji više nemaju volju hvatati se u koštac sa cenzurom koja ih čeka ukoliko žele distribuirati film. 

    KOMLJENOVIĆ: S druge strane, bilo je vrlo hrabrih produkcija pogotovo devedesetih godina, kao što su recimo Faktum-ovi filmovi »Paviljonom 22« ili »Lora«. Nije baš sve tako izgubljeno, ali da ima potencijala za više, ima svakako. No, zaista, problem je distribucija – ti možeš imati temu i volju, ali ako nemaš prostor gdje možeš distribuirati taj sadržaj, ako javna televizija taj sadržaj ne želi iz političkih ili inih razloga i tebi onda preostaje mreža od tri i pol kina gdje eventualno možeš prikazati svoj film, uz nekoliko festivala, naravno da će dio autora reći – idem ja bolje raditi ljubavne priče ili nešto što će imati prođu. 

    Dakle, i dalje nema neke promjene po pitanju javne televizije i cenzure?

    KRALJEVIĆ: Javna televizija ne radi svoju primarnu funkciju, a to je edukacija i informiranje ljudi. Čak i ono što im je po tom pitanju zakon nametnuto, uspiju izbjeći nalazeći pravne rupe. Imamo užasno problema, jer ne samo da nas se post festum cenzurira kad je nešto već napravljeno, nego nas se u već u startu cenzurira – ne možeš raditi temu o gospodarskom kriminalu na ozbiljan investigativan način. Naime, već u startu imaš problema to plasirati. 

    KOMLJENOVIĆ: Slične probleme imamo i s nekim koproducentima koji su sad dosta važni, a koji čak uvjetuju izbacivanje pojedinih scena da bi potpisati koprodukciju. I zato smo mi kod nekih filmova svjesno odbili koprodukciju. Ponovo se radi o konformizmu s njihove strane, jer čim bi se želio baviti neposrednom istinom, ulaziš u polje potencijalno utuživih stvari. I koproducenti s time ne žele imati veze. Čak i zbog totalno benignih stvari. Slično razmišljaju i neki ljudi koji stoje i ispred nekih javnih institucija – to je cenzura koja prolazi samo tako.   

HTV-ov hvalisanje

Kako je po tom pitanju u drugim europskim zemljama? 

  KRALJEVIĆ: Tamo je veća fluktuacija novaca, a kod nas je užasno malo love za dokumentarni film, pogotovo zadnje dvije, tri godine. Vižin, koji je godinama nastajao i puno ljudi je surađivalo, imao je budžet od 160 tisuća kuna, a jedna epizoda Loze košta 800 tisuća kuna, pa je sve jasno. 

    Kakav je Fade In danas u odnosu na same početke prije deset godina?

    KOMLJENOVIĆ: Na počecima se baš radilo o video-aktivizmu, pravoj gerili koja je išla na mjesta događaja, snimala prosvjede, akcije, građanski neposluh, motiviralo se građane da izađu na izbore. Danas je Fade In jedan uljuđeni studio koji ima to svoje slatko ozračje društvenog angažmana. Jednostavno smo odrasli. Ideje su se pretočile u autorske dokumentarce. I dalje se reportažama prate događaji, poput prosvjeda za Varšavsku, i takve reportaže plasiramo na HTV za jednu kunu, jer ih više od toga ne žele platiti. Recimo, reportaže o volonterima za koje smo sad dobili nagradu, plasirali smo na HTV besplatno jer je to bila jedina opcija. A onda oni kažu na temelju toga: »evo, HTV se strašno trudi«. No, važnije je u konačnici tko je vidio reportažu, nego što se neki urednik kiti perjem koje nije njegovo. Jako smo aktivni na internetu, objavljujemo na H-ALTERU, na primjer. 

    KRALJEVIĆ: Postoji iluzija da imaš užasno puno mjesta gdje takve stvari možeš plasirati u današnje vrijeme – no to je samo iluzija. Kao što je iluzija da svi mi u današnje doba u svemu imamo veći izbor nego nekad. Ali zapravo se taj izbor svodi na to da li ćeš kupiti ovaj ili onaj proizvod. Što se tiče plasiranja angažiranih dokumentaraca i reportaža, meni je naprosto smiješno da je više slobode bilo u doba represivnijeg sistema. 

    KOMLJENOVIĆ: Prije desetak godina smo mogli raditi što smo htjeli, kako smo htjeli, svašta se puštalo u eter. No, od 2009. pa na dalje, stalno se susrećemo s tvrdnjama da je neka tema previše eksplicitna za emitiranje, ili otkupe reportažu pa je nikad ne emitiraju. Dogodilo nam se da su nam otkupili serijal pet reportaža o povratnicima Srbima i njihovim problemima koje nikad nisu emitirane. 

    KRALJEVIĆ: Na kraju ispada da je kapital represivniji od bilo kojeg »političkog sistema«. Sve ide jednom ustaljenom logikom što se može i kako, a zapravo si strašno ograničen. 

    KOMLJENOVIĆ: Zbog toga autori sami polako počinju, između ostalog i mi u Fade In-u, snimati uglavnom benigne, iako važne teme – prava žena, nezavisna kultura i slično, no na kraju shvatiš da si od deset reportaža napravio sam jednu koja čini neku razliku u društvu. Nema šanse da javna televizija, recimo, emitira reportažu o segregaciji u vukovarskim školama, bar ne na onaj način kako je mi napravimo. Sve je u redu dok se u reportaži slušaju razna mišljenja dužnosnika, poput »to je tako, ali ne postoji politička volja i slično«; nema ulaženja među realne ljude s njihovim realnim problemima. HTV ne možemo podnijeti da netko od njih izgovara rečenicu »Vukovarom ne hodaju ljudi, nego Hrvati i Srbi«. 

    KRALJEVIĆ: Mi smo kao kuhane žabe – ako žabu staviš u kipuću vodu umrijet će u strašnim mukama i biti svjesna što se događa, a ako žabu staviš u hladnu vodu i polako je zagrijavaš ona će opet umrijeti, ali neće biti svjesna. To se pomalo događa u Hrvatskoj autorima, novinarima – svi polako postaju žrtve te idiotizacije medija.