– Sigurno su i duži, no nikad nismo uspjeli točno izmjeriti koliko zbog toga jer je to gotovo nemoguće, kazali su nam članovi Udruge Suhozid iz Kolana, koji su ove godine za svoj rad na očuvanju ove prepoznatljivosti otoka primili posebno priznanje Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske radiotelevizije i Ministarstva turizma za izvanredan doprinos očuvanju prirodne baštine hrvatskog turizma.
Ivan Šuljić, među mještanima poznatiji kao Ivulić, stari je majstor gradnje suhozida koji je kontrolirao i gradnju križeva u Spomen-parku na Kornatima. Pojasnio nam je kako se ustvari grade suhozidi i kako je on sam naučio posao.
– Otac mi je bi zidar i svako jutro je išao raditi, a ja san mora poć obać ovce. To je bila vela obaveza. Mora si znat ako je pala laz i znat ga popravit da ti ovce ne otiđu, kazao je Ivulić pojasnivši kako je osnovno u slaganju suhozida – rad u dvoje.
Najprije se treba nakopati kamena, kaže Ivulić – dok kamen gledaš već moraš znat kamo ćeš ga stavit. Jer kad je jednom u ruci, nema razmišljanja hoće li kamen ići na ovaj ili onaj dio zida. Radi se brzo. Iako jedan čovjek može graditi suhozid, u pravilu radi, dakle, par ili više ljudi. Jedan graditelj s jedne strane, drugi s druge. Bitno je da su jednako brzi i usklađeni u radu. Nekada je na dužim zidovima znalo raditi i po 25 i više ljudi i to tako da je prva ekipa krenula postavljati temelje, prvo kamenje na fun, a onda bi svaka dalje za njima išla gradeći zid do odfređene visine. Sve je moralo biti na prvu, ako bi netko zastao razmišljajući kamo će staviti kamen, mogao je dobiti kamenom po prstima jer je drugi radnik u toj brzini već stigao do njegova mjesta. Bitno je bilo znati kako posložiti kamenje da se međusobno »povežu« u stabilnu konstrukciju.
Zaštiti suhozide, očuvati ih i razviti svijest o njihovoj važnosti, ideja je koja vodi članove Udruge Suhozid od njena osnutka 2007., istakli su Ivo Butković, predsjednik udruge Suhozid i naknadno osnovane istoimene Poljoprivredno-turističke zadruge, Miljenko Badurina, upravitelj PTZ-a Suhozid, Mladen Šuljić, predsjednik Nadzornog odbora PTZ-a, te Ivan Šuljić-Ivulić, jedan od iskusnijih graditelja suhozida.
– Odakle ustvari ideja za osnivanje ovakve udruge? Rekao bi da sam na ideju došao kada sam jednom prilikom s didom išao na brda oko Kolana i vidio na jednoj stvarno velikoj strmini, možda od 80-ak posto, suhozide. Upravo je nevjerojatno da su i na takvim mjestima naši stari gradili ove zidove. Međutim, s vremenom su suhozidi postali ugrožena kategorija, rušio ih je kako je tko stigao jer su bili izvor besplatnog kamena kojeg se lijepo moglo samljeti u tucanik, nije ih se baš ni obnavljalo, a ipak se radi o nečemu u što su naši ljudi ugradili toliko puno truda. Suhozidi su puni vrijednosti, simbolike, dio našeg identiteta. Sama pomisao da bi se za 10-ak godina najveći dio toga moglo uništiti nagnala me da nešto pokrenem, rekao je Butković te dodao kako se u cijelu priču krenulo s ciljem mijenjanja svijesti ljudi o suhozidima na Pagu, ali i u cijeloj Hrvatskoj. U novoosnovanu Udrugu uključili su se mještani, ali i mnogi drugi te se krenulo na posao. Udruga je pokrenula akciju obnove zapuštenih devet kolanjskih živih izvora vode u Kolanjskome polja. Uz to, u kolovozu 2009. je organizirala skup o suhozidima, i to, uz Općinu Kolan, Grad Novalju, udrugu Idem i ja iz Malog Lošinja te dr.sc. Aleksandru Faber, voditeljicu nacionalnog programa Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Kamen suhozidna gradnja i krajobraz Jadrana. Ondje je definirana Inicijativa za zaštitu suhozida i suhozidne gradnje čiji je tekst dostavljen svim lokalnim jedinicama (210 općina i gradova) uzduž Jadrana. Jadranske JLS su pozvane da podrupru inicijativu s ciljem djelovanja na Ministarstvo kulture kako bi se konačno napravilo korak naprijed, i po uzoru na druge zemlje, doista zakonski zaštitilo suhozide na prostoru Hrvatske. Do sada je Udruga dobila potporu preko 70 lokalnih samouprava.
Izgradnju suhozida popularizirali su i izgradnjom križeva u Spomen-parku poginulim vatrogascima na Kornatima. Kolanjci su, naime, predložili model izgradnje i organizirali izgradnju suhozidnih spomen-križeva po ideji Nikole Bašića te je lani više od sto graditelja i vatrogasaca s otoka Paga, sve pod vodstvom udruge Suhozid, sagradilo prvi suhozidni križ. I to u vrlo kratkom roku. Tijekom gradnje ostalih križeva, Kolanjci su vještini gradnje naučili i mnoge druge koji su se uključili u projekt kroz koji je prošlo oko 3.000 ljudi. Za to je kolanska Udruga u svibnju ove godine dobila godišnju nagradu Ministarstva kulture Ivo Horvat za doprinos u očuvanju okoliša.
Škola gradnje
Da se ubrzo nešto pomaklo s mjesta pokazalo je i ovogodišnje prvo Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida koje je u lipnju u Kolanu okupilo čak 8 ekipa iz cijele Hrvatske. No već za iduću godinu Kolanjci su prikupili tridesetak prijava ekipa koje se žele okušati u gradnji suhozida.
Jedan od ciljeva obnove suhozida je i njihova turistička valorizacija. Naime, ideja je gostima ponuditi školu suhozidne gradnje, ali uz boravak u staniću, guštanje u domaćoj hrani… No, kao i uvijek, problem su financije pa se tako za sada, velikim dijelom Udruga oslanja na svoje vlastite snage. Ističu kako im pomaže Općina, a dobili su nešto sredstava, uz ostale, i od Ministarstva turizma, no za uređenje takve ponude bi trebalo znatno više sredstava. Mogući izvor novca su fondovi Europske unije, no do njih se za sada ne može jer suhozidi nisu – zakonom zaštićeni kao materijalno kulturno dobro.
Uz to su osnovali i Hrvatski centar suhozidne gradnje, odnosno školu u kojoj svi zainteresirani mogu naučiti vještinu gradnje suhozida.
– Škola gradnje suhozoda je već krenula, sada tražimo pravo terensko sjedište gdje ćemo sagraditi nekoliko suhozidnih objekata kamo bi čovjek u edukativne ili turističke svrhe mogao doći na tri, četiri ili sedam dana učiti radit suhozid. Do sada je bilo onih koje smo učili gradnji, javljali su nam se zainteresirani čak i iz Dubrovnika, a tko želi, može se javiti na naš mail ili brojeve telefone objavljene na našoj internetskoj stranici. Inače, može se reći da smo, u suradnji sa svim drugim poklonicima suhozidne gradnje iz cijele Hrvatske, do sada uspjeli preokrenuti izrazito nepovoljnu klimu i zaustaviti u najvećoj mjeri procese koji su prijetili potpunom uništenju i zatiranju suhozida i suhozidnog graditeljstva, istaknuo je Butković te dodao kako je svijest o vrijednosti suhozidne tradicije i baštine, ipak, sve je jača te su sve češći primjeri obnavljanja dosad zapuštenih i zanemarenih suhozida.
Nažalost i danas, umjesto da poprave srušeni dio zida, neki na to mjesto stavljaju grane, žicu ili pak vunu od ovce. Vuna je postala građevni materijal što je, kažu naši sugovornici, prava tragedija. Naime, ovca »neće kontra vuni«.
Miljenko Badurina pojasnio je kako su se na otoku suhozidi gradili stoljećima, međutim većina je građena u 20-om stoljeću. Točnije nakon 1. svjetskog rata kada je zemlja podijeljena narodu pa je svatko ogradio svoj dio. Za to je poslužio upravo kamen jer žice – nije bilo. Zato je valjalo zasukati rukave i početi slagati kamen.
– Suhozidi se mogu graditi visoki i do oko tri metra, različite debljine. Neki od njih stari su dakle i po dvije tisuće godina, kazao je, pak, Mladen Šuljić, otkrivajući kako su zidovi svoju stabilnost i postojanost znali dokazati noseći na leđima trkače. Naime, ne jednom su se Kolanjci kladili koliko će tko sprintati po suhozidu pa su neki po ovim kamenim zidovima znali trčati 50-ak metara. Pritom ne srušivši ni jedan kamen.
Dalmatinska bunja
– Suhozidi su građeni da bi zadržali ovce. Osim samih zidova, ljudi su radili i staniće. To je građevina poput istarskog kažuna ili dalmatinske bunje, samo se, za razliku od njih, stanići pokrivaju ševarom, odnosno slamom, trstikom. Stanići su se nekad gradili jer je bilo daleko hodit’ jutro i navečer do ovaca pa su često ljudi i prespavali ondje, a u stanićima se čak nekad radilo sir, ispričao nam je Šuljić.
Koliko je ovca danas bitna kao hraniteljica otoka pokazuje i podatak kojeg smo u Kolanu čuli, a govori o tome da je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na otoku bilo oko 700 vagona grožđa te oko 15.000 ovaca. Danas je omjer sasvim drugačiji. Ne skupi se 20-ak vagona grožđa, međutim otok broji oko 50.000 ovaca. A većinu njih i dan danas čuvaju upravo – suhozidi.
