Mišo Hrstić zaigrao je kao igrač Rijeke na SP-u 1982., a Ivana Močinića ozljeda je odvojila od SP-a u Brazilu/Foto Arhiva NL
Tako je to, u životu ne možeš imati sve - kaže nekadašnji reprezentativni as, a danas iskusni trener, koji posljednjih dvadesetak godina radi u Kini - kaže Hrstić
povezane vijesti
- RIJEKA – S. BELUPO 15 SATI Bijeli priželjkuju oproštajnu pobjedu vrijednu jesenske titule
- Rijekina vrata protiv Koprivničana čuvat će 16-godišnjak, no mogao bi otići s Rujevice za koji dan
- Radomiru Đaloviću protiv Slaven Belupa nedostaje “pola momčadi”, evo kakvu bi udarnu postavu danas mogao izvesti
RIJEKA »Kao olovka ravni Hrstić«, tako je u ona vremena s radijskih valova grmio glas legendarnog komentatora Ivana Tomića tijekom vrlo slušanih prijenosa prvoligaških utakmica dok je opisivao akcije Miloša Hrstića, jednoga u nizu plemenitih izdanaka omladinske škole Rijeke. Sjećajući se njegove igre na lijevom beku, promatračima automatski prorade asocijacije na dvije legende milanskog Intera na tim pozicijama, slavnog Giaccinta Facchettija ili Javiera Zanettija u modernijim vremenima pa kažu da je Hrstić riječki Facchetti ili Zanetti. Visok i brz, čvrst u duelima i dobar tehničar, bio je dio poslovično granitne obrane Rijeke u koju se probio nakon što se istaknuo u juniorskim danima. Kao senior naigrao se za Rijeku desetak godina, uživajući u momčadi koja je navijačima »bijelih« priredila mnogo trenutaka slavlja i prometnuo se u najtrofejnijeg igrača Rijeke iz dana jugoslavenske povijesti kluba na Kantridi. Sudionik je osvajanja dvaju jugoslavenskih Kupa 1978. i 1979. godine, u reprezentaciji je bio europski prvak do 21 godine, a u A selekciji je nastupio na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine te dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj.
Nakon bogate igračke karijere zaplovio je u trenerske vode, nakon što je vodio neke ovdašnje klubove, kao riječki Marco Polo stigao je do Kine gdje je dugo radio do dana razbuktavanja epidemije koronavirusa, sada je kod kuće na odmoru. Skoknuo je u svoju omiljenu bazu kraj Medulina gdje se odmara.
– U Medulinu imam kuću već više od dvadeset godina – kaže Miloš Hrstić. – Lijepo mi je tu, sviđa mi se. Malo je izvan grada, nisam u gužvi, imam mir. Tu imam i jedno četrdeset maslina, bazen. Osim toga, blizu je Kamenjak, mogu otići na more.
Usprskos svim pogodnostima ove njegove »oaze mira« i stigao je i nije guštirati u njoj s obzirom na obaveze, putovanja i na duga izbivanja iz Hrvatske.
– U jednu ruku sam se i stigao nauživati svega ovoga ovdje. Istina, neki puta ljeti ne mogu biti ovdje, ali dobro je.
Sada ima vremena za Medulin jer čeka rasplet situacije nakon prinudne pauze koju je uzrokovala pandemija.
– Trenutačno sam slobodan. Vratio sam se iz Kine. Trebao sam natrag, međutim, kad je ovakva situacija kakva jest, onda to sada baš ne djeluje izgledno. Trebao sam u Kinu još u siječnju, ali što se može. Tako je, kako je, moram se pomiriti s tim. Vidjet ćemo što i kako dalje.
S Kinom se upoznao prije dosta dugo vremena, tamo je stigao još prije više od dva desetljeća i nakon toga je to druženje s kineskim nogometom potrajalo sve do sada.
– Došao sam 1998. godine. Počelo je nakon epizoda malo u Orijentu i malo u Pazinki. Kada su krenule te moje duge putešestvije, najprije sam otišao u Oman. Tamo sam bio dvije godine i onda sam na dvije godine otišao u Bahrein. U to je vrijeme u Bahreinu bio neki Kinez koji me je pitao da li bih išao u Kinu. »Pa možda bih, što ja znam. Mogao bih probati«, pomislio sam. Došao sam kući na odmor pred novu godinu i došao je poziv iz Kine. Otišao sam i ostao sve do sada.
Sečuan
U tom razdoblju bio je u raznim gradovima u Kini, obavljao je razne dužnosti u tamošnjem nogometu.
– Bio sam u Sečuanu, koji je tada imao jedan od najboljih klubova u Kini, osvojili smo treće mjesto. Sada taj klub više ne postoji, a u tom klubu bio sam u dva navrata. Najprije prije odlaska u Oman. To treće mjesto je najbolji rezultat koji su oni postigli. Bili smo i u polufinalu Kupa i bilo je dobro. Onda sam otišao u drugi klub, u Čin Dao, potom u Quanzhou i drugdje, ima puno toga, u Kini sam radio u sedam, osam klubova. Posljednje sam radio u u Sečuanu, u školi nogometa. To je akademija nogometa koja radi za cijelu provinciju Sečuan. Gazda je inače moj bivši igrač. On me je pozvao pa sam tamo radio, putovao po cijelom Sečuanu, gledao te dečke te trenerima pokazivao kako i što treba raditi.
Dojmovi o susretu s Kinom i njezinim nogometom su vrlo pozitivni.
– U onom prvom razdoblju kada sam došao bilo je izvanredno. Oni su tada još bili na počecima kada je riječ o nogometu, međutim, s vremenom je počeo pravi profesionalizam. Dovodili su igrače koje su dosta plaćali, to su bili uglavnom Brazilci. Kinezi su inače orijentirani na brazilsko tržište. Sada su počeli dovoditi Europljane, daju puno više para za njih. Tu se, međutim, dosta toga brzo promijeni jer nikada se ne zna koliko će neki sponzor ostati u nekom klubu. U Sečuanu je bilo dobro jer je sponzor bio Cheng Shin, bavi se proizvodnjom likera i rakija. To je bio jaki sponzor i tada u klubu ništa nije nedostajalo.
Nakon igračke karijere sam otvorio kafić i onda je došao poznati predsjednik Pazinke Davorin Mogorović kod mene i pitao me je da li bih došao voditi Pazinku – prisjeća se Miloš
Kada je riječ o nadmetanjima na terenu, za nas kineski nogomet djeluje itekako egzotično. U očima jednog Europljanina, nekada istaknutog igrača, kineski nogomet je davao tada svoju originalnu sliku.
– Oni tada nisu bili dovoljno obučeni. Kao prva stvar, ta njihova nogometna škola je bila vrlo loša. Tu su uspijevali samo neki talenti, oni koji su baš izrazito nadareni. Međutim, nisu baš navikli raditi. Taktički su bili skroz neobučeni, ali pojedinačno, individualne kvalitete su bile solidne. Trebalo je dovesti nekog stranca koji će ih malo staviti na red i biti neki gazda u toj ekipi, pogotovo u igri prema natrag, neki zadnji igrač ili pak u napadu špic igrač. Nisu, naime, bili baš za zabiti gol. To je bio problem, trebalo je dosta šansi da bi poentirali te je onda uglavnom stranac bio taj koji je to rješavao.
Dok je popularni, omiljeni, svagdje rado viđeni Mišo iznosio neke dojmove o kineskom nogometu, sjećanje čini svoje, Automatski se pojavila asocijacija na dječačke dane na Kantridi, na treninge i epizode kada bi su iza ondašnje popularne »Arene« tih sedamdesetih kao dječaci skrivečki razmjenjivali cigarete. Po onoj »život piše romane«, tko bi tada pomislio da će Hrstića nogometna lopta odvesti na drugi kraj svijeta, u najmnogoljudniju zemlju našeg planeta.
– Nisam nikada pomislio da bih mogao stići do Kine. Uostalom, nisam se ni mislio baviti trenerskim poslom. To je došlo slučajno. Nakon igračke karijere sam otvorio kafić i onda je došao poznati predsjednik Pazinke Davorin Mogorović kod mene i pitao me je da li bih došao voditi Pazinku. Nisam mu prvo znao što odgovoriti, ali onda sam odlučio doći. Od tada sam počeo, završio sam Višu trenersku školu i krenuo dalje.
U nogomet je kao i mnogi tadašnji klinci, krenuo bez nekih velikih pretenzija, neopterećen ambicijama dokle će dogurati.
– Nisam, uopće mislio što mogu ostvariti. Svakako, htio sam zaigrati za prvu ekipu jednog dana, to je činjenica. Ali nije bilo da sam se baš čvrsto odlučio za nogomet. Bio sam završio školu, Višu građevinsku i to mi je bio neki poziv, a u nogometu što bude. Naravno, volio sam nogomet, ali nisam baš bio siguran da ću u tome uspjeti. Rijeka je ipak onda bila u Drugoj ligi pa nikada ne znaš što će biti.
Mrle
U omladinskom pogonu na Kantridi je u njegovo vrijeme radilo niz poznatih imena, bivših igrača poput Ive Šangulina, Vladimira Lukarića, Mladena Vrankovića, Mile Tomljenovića…. Hrstiću su ostala u sjećanju četvorica, također itekako poznatih i popularnih ljudi.
– Za mene je bio glavni Tihomir Mrvoš – Mrle. Jedno vrijeme su me trenirali Ante Štefanić te Aleksandar Ristić. To su ta trojica koje pamtim. Dobro, tu je i Karlo Kruljac, koji je bilo alfa i omega za nas klince. Inače, trebao sam doći u Rijeku dvije godine ranije jer su me gledali kada sam igrao školsko prvenstvo. Došao sam na Kantridu s 11 godina, trenirao i dobio upalu mišića pa sam odustao. Vratili su me nakon godinu dana.
Našao se među brojnim nadarenim vršnjacima, talenata tada na Kantridi nije nedostajalo, a Hrstić se sjetio nekih.
– Bilo je dolje supertalenata. Iz moje škole je bio Dario Lenac, pa »Miha« Mihalović, svojevremeno i direktor Rijeke, Vlado Jauk, koji je poslije dugo godina igrao u Orijentu. Bilo je tu uglavnom niz dobrih igrača, vrijeme prolazi pa čovjek nažalost mnoge zaboravi.
Miloš je ulaskom u seniorsku momčad Rijeke demonstrirao zorno veliku sposobnost transformacije, svojstvenu zaista velikim igračima. U juniorima je stalno igrao stopera, dok je u prvoj momčadi premješten na lijevog beka. Iako prirodni dešnjak, bez problema je igrao lijevom nogom. Nizao je tako zapažene partije u ondašnjoj vrlo jakoj Prvoj ligi i to toliko da se iz Rijeke u oštroj konkurenciji probio i do reprezentaciije Jugoslavije. Uz posao u obrani znao je otići u napad, čak i poentirati. Bio je stranica tadašnjeg slavnog trokuta Rijeke s lijeve strane Desnica-Ružić-Hrstić.
– Nakon juniorske karijere su me posudili u Pazinku i tamo sam se oslobodio. Iako sam igrao stopera, zabio sam jedno šest, sedam golova u prvenstvu. Imao sam slobodu u igri pa onda recimo prođeš igrača, odigraš dupli pas i slično. To mi je ostalo. U prvoj ekipi sam bio centarhalf, a onda me u Rijeci trener Dragutin Spasojević stavio na desnog beka. Na toj poziciji sam igrao u Ljubljani s Olimpijom, čuvao sam Tonu Rožića, njihovo lijevo krilo. Slijedeću utakmicu me prebacio na lijevog beka i tu sam ostao. Igranje lijevom nogom? Znate kako smo mi klinci kod Mrleta naučili igrati i lijevom i desnom. To mi je pomoglo, a u prvoj ekipi na toj strani imao sam Damira Desnicu i Milana Mintu Ružića. Stvarno smo se dobro slagali i bili uigrani, iako se i nismo nešto uigravali. Možda malo na treningu, ali sve je to dolazilo nekako spontano. Tako da je na kraju sve dobro ispalo.
Ta je momčad »bijelih« nanizala dugi niz zapaženih pobjeda i lijepih rezultata, među kojima sjaje dva osvojena jugoslavenska Kupa 1978. i 1979. godine. Ostaje otvoreno pitanje je li to bio limit one iznimno kvalitetne momčadi koja je bila itekako zapažena u vrlo jakoj konkurenciji ondašnjih prvoligaša. To se danas pita i Hrstić.
– Možda smo mogli i više. Ne znam, da smo se zvali nekako drugačije, napravili bismo više. Uostalom, jedne od tih godina u prvoj polovici osamdesetih godina smo čak bili i blizu naslova prvaka, s trenerom Joškom Skoblarom. Sve to govori da smo bili kvalitetni, stalno smo bili tu negdje pri vrhu. Eto, nedavno je posvjedočio Sergio Machin o Džajićevoj opasci, što govori da su nas cijenili. Ipak smo mi imali dosta reprezentativaca, ljudi koji su igrali za izabranu selekciju. Recimo, Minta Ružić, Machin, Avramović, Desnica, ja… Srećko Juričić je igrao za olimpijsku selekciju kao i Zvjezdan Radin, kasnije je i Mauro Ravnić bio A reprezentativac. Znači da je ipak bilo individualne kvalitete, a kao momčad smo bili baš dobro posloženi.
Europsko zlato
Hrstić je gromoglasno najavio ulazak u A selekciju velikim uspjehom, naslovom prvaka Europe do 21 godine 1978. godine. U tom nadmetanju za titulu kontinentalnog prvaka Europe nadmetale su se 24 reprezentacije. Izabranici Jugoslavije su do finala izbacili Španjolsku, Englesku, Rumunjsku i Mađarsku. Po tadašnjim pravilima finale se igralo na dva susreta, a rival mladićima u plavim dresovima je bila tadašnja Istočna Njemačka. U Halleu je bilo 1:0 za goste, dok je u Mostaru bilo čak 4:4, a blistao je Riječanin Damir Desnica.
Rijeka postiže zaista lijepe uspjehe, ali meni je samo žao što u ovoj Rijeci nema više domaćih igrača. Rijeka je potrošila previše na kupovinu igrača – kaže Hrstić
– Taj nastup na onom Europskom prvenstvu je bio stvarno jedno lijepo iskustvo. U toj mladoj reprezentaciji smo iz našeg kluba bili Damir Desnica i ja. Sjećam se da smo jednu utakmicu igrali u Mariboru. U finalu smo bili s DDR-om, u gostima smo dobro prošli, dobili smo 1:0. Što se tiče mostarskog uzvrata, zna se da kada trebaš biti prvi, to onda nije tako jednostavno. Ali u Mostaru je bilo čudo, uspjeli smo. Sjećam se kako su oduševljeni navijači poslije utakmice nosili Damira Desnicu od stadiona pod Bijelim Brijegom do hotela. Imali smo odličnu reprezentaciju, svi su oni kasnije postali igrači, nije da su se izgubili.
Vrlo brzo je stekao novo međunarodno iskustvo, nastupio je na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine kada je na koncu osvojeno četvrto mjesto.
– I na tim Olimpijskim igrama smo također imali dobru reprezentaciju. Bilo je to lijepo iskustvo, mislim već na sam život u Olimpijskom selu u Moskvi. Kasnije smo igrali u nekom drugom mjestu, ne sjećam se više u kojemu. Probili smo se do polufinala gdje nismo prošli dalje, ali dobro, na koncu smo osvojili četvrto mjesto što bi također bio određeni uspjeh.
Miloš Hrstić, i danas svjetski nogometni putnik, u tim je godinama nastavljao putovanja raznim meridijanima i paralelama. Igrao je u reprezentaciji koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine. Selektor Miljan Miljanić je imao vrlo jaku momčad s nizom tadašnjih zvijezda koje, međutim, nisu prošle skupinu pored Sjeverne Irske, Hondurasa i Španjolske. Baš u ogledu s domaćinom Hrstića i suigrače je sudac teško oštetio.
– Naravno, bilo je malo nepravde na tom prvenstvu, dosuđen je jedanaesterac za Španjolsku iako je prekršaj napravljen izvan šesnaesterca. Naš vratar je obranio udarac, no onda je jedanaesterac ponovljen. Nezasluženo smo izgubili i to nas je malo poremetilo. Inače, poremećeni smo malo bili i na pripremama u Novom Sadu gdje smo stvarno dobro radili. Tada je od strane predsjednika Saveza donesena jedna odluka po kojoj nisi mogao imati druge kopačke nego one »Adidasa«. S druge strane tamo je došao menadžer Dujmić i dao nam druge kopačke te novac za to. Tih nekoliko dana smo bili malo poremećeni, slabo se radilo, više smo bili na sastancima nego trenirali. Poslije smo se zbili, ali sa Španjolskom smo oštećeni te ispada da nismo mogli dalje.
Mišo Hrstić je otišao iz vrlo kvalitetne Rijeke, njegovi sadašnji nasljednici u bijelom dresu nastavljaju putevima uspjeha, uz više osvojenih Kupova su se okitili i naslovom državnih prvaka.
– Rijeka postiže zaista lijepe uspjehe, ali meni je samo žao što u ovoj Rijeci nema više domaćih igrača. Spominjem sada Smolčića i golmana Pandura, no smatram da je Rijeka potrošila previše na kupovinu igrača. Nisu se svi isplatili, a mladi koji su i mogli su dobiti priliku, nisu je dobili. Ali to je sve zbog uspjeha, svrha je rezultat. I sada se možda ne može tolikom forsirati mladog igrača, ali neki su u svakom slučaju mogli igrati. Recimo jedan ili dva mlada igrača u ekipi s devet iskusnih u svakom slučaju mogu proći. Ali to je tako, ide se za rezultatom. Ali ako rezultata ima, može se malo kombinirati, dati šansu mlađima.
Kada smo već kod davanja prilike, Miloš Hrstić je već stigao u trenersku jesen, ali iako najtrofejniji igrač kluba iz one jugoslavenske ere, nikada nije dobio priliku preuzeti kormilo Rijeke.
– Očito im ne trebam i nisam im potreban. Ne mogu se sam nametati, treba te netko predložiti. Druge nema. Žao mi je u svakom slučaju što nikada nisam dobio priliku trenirati Rijeku, ali što se može. Tako je to, u životu ne možeš imati sve.
Osobna iskaznicaMiloš Hrstić – Mišo, u dječačkim danima za prijatelje i vršnjake u klubu samo Štrklja (bio je visok i vitak), rođen je 20. studenoga 1955. godine. Za mlađe uzraste na Kantridi je igrao do 1974. godine, a od 1975. do 1985. godine je prvotimac »bijelih« i član slavne momčadi koja je osvajala dva jugoslavenska Kupa i bila u vrhu tadašnjeg prvoligaškog nogometa. Igrajući tada na poziciji lijevog beka, čvrst u obrani te vrlo prodoran u napadu, postao je reprezentrativac. Prvo je zaigrao za mladu reprezentaciju koja je 1978. godine postala prvak Europe do 21 godine. Uskoro je postao i A reprezentativac, nastupio je na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine kada je osvojena zlatna medalja, Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine te 1982. godine na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Nakon karijere na Kantridi odigrao je jednu sezonu u Deportivu La Coruna te potom jednu sezonu u ljubljanskoj Olimpiji. Nakon igračke karijere je krenuo u trenerske vode, bio je trener u Orijentu, u mlađim uzrastima Rijeke, u Pazinki. Počeo je potom dugu inozemnu epopeju, 1994. godine otišao je u Oman, u Dhofar, a uskoro je prešao u Kinu gdje je radio u raznim klubovima i imao razne stručnim ulogama. Trajalo je to do pojave koronavirusa, sada je kod kuće na odmoru. |