Kamo će poletna Hrvatska, ako sredinom 2013. uđe u Uniju, a Unija se u međuvremenu prekomponira na poduniju jakog i na poduniju slabog eura, te na poduniju zemalja koje nisu članice eurozone? Kamo Grčka, Italija ili Španjolska?
Raspada li se Velika Europa ili tek kreće u konačnu, monetarnu i fiskalnu integraciju? Velike europske masonske lože i stručne, međuvladine interdisciplinarne skupine ovih dana navodno užurbano razrađuju scenarije velikog razlaza, za slučaj nekontrolirane ili nerješive dužničke krize u eurozoni i u Europskoj uniji.
Istodobno, vodeći europski političari, koji im izdaju te domaće zadatke, jedan dan kažu da su sve opcije (od potpune integracije do potpuna razlaza) otvorene, a drugi da sadašnja Unija i eurozona nemaju alternativu. Tom igrom visoka politika ograničava rizike od špekulantskih udara na europskim burzama, kupujući dodatno vrijeme za razradu strategije izlaza iz najteže krize od osnivanja Unije.
Jer, i predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, morao je prije dva dana ukazati na opasnost podjele Europske Unije na 17 članica eurozone i na deset zemalja koje to nisu. Tako podijeljena Unija ne može uspješno djelovati, rekao je Barroso u Berlinu, i dodao da se EU nalazi pred pitanjem hoće li opstati ili će se – raspasti.
Ali, kamo sreće da je to jedina, prijeteća podjela posred Unije: jer, pred podjednako zlokobnim je rasjedom i eurozona, kojoj se smiješi podjela na zonu jakog i na zonu slabog eura, ili u podvarijanti, rastanak sa prezaduženim i bankrotiranim članicama, koje bi se sa eura morale vratiti na svoje stare, nacionalne valute i zasebnu monetarnu politiku.
Taj rasjed posred eurozone, u kombinaciji s podjelom Unije na zemlje koje su članice eurozone i na one koje to nisu, produžava niz i na zemlje koje su kandidati za ulazak u Uniju. Kamo će one? Kamo će poletna Hrvatska, ako sredinom 2013. uđe u Uniju, a Unija se u međuvremenu prekomponira na poduniju jakog i na poduniju slabog eura, te na poduniju zemalja koje nisu članice eurozone? Kamo Grčka, Italija ili Šapnjolska? Kamo ostatak Zapadnog Balkana? Odgovori na ta pitanja niti se ne traže!
Dvije brzine
Prema službenim verzijama iz Berlina od prekjučer, Njemačka se ne zauzima za manju eurozonu, pa je njezina politika usmjerena na stabilizaciju Unije kao cjeline. To je bio odgovor na izvještaj Reutersa, u kojem se navodi da su neki njemački i francuski dužnosnici razgovarali o daljnjem jačanju gospodarske integracije u Uniji, ali s manjom skupinom zemalja. Jer, prema Reutersu od srijede, njemački i francuski dužnosnici razmatraju planove o radikalnom preustroju Europske unije, koji bi uključivao uspostavu integriranije i potencijalno manje eurozone. »Moramo biti vrlo oprezni, ali istina je da moramo sastaviti popis onih koji ne žele biti dio kluba i onih koji to jednostavno ne mogu«, rekao je jedan, tobože bezimeni dužnosnik francuske vlade. A francuski predsjednik Nicolas Sarkozy tu je zamisao iznio u govoru studentima u Strasbourgu, još u utorak, poručivši da je Europa u dvije brzine jedini model za budućnost.
Dužnosnici u Parizu, Berlinu i Bruxellesu, idu i korak dalje, te razmatraju mogućnosti izlaska jedne ili više zemalja iz eurozone, dok bi se preostala jezgra čvršće gospodarski integrirala, osobito na području fiskalne politike. Nasuprot njima, s istih adresa stiže i kontra-panika: »To će uništiti sve što su naši prethodnici izgradili uz puno truda i odbaciti sve za što su se oni zauzimali zadnjih šezdeset godina«, rekao je jedan, za Reuters također bezimeni europski diplomat. »Ovdje nije riječ o Europi dviju brzina, to već imamo. Nego je riječ o kraju Europe kakvu znamo.«
Barrosovo »srce EU-a«
Svaki pokušaj pretvaranja eurozone u manji, integriraniji klub okružen labavo povezanim zemljama razbjesnit će članice EU iz srednje Europe, koje još nisu uvele euro. Tu mogućnost, koju su spominjali njemački i francuski dužnosnici, odbijaju nove, siromašnije članice Unije kojima je navodno »dosta toga da ih se stalno ostavlja po strani«. Među deset zemalja koje nisu u eurozoni ima ih raznih sklonosti: od onih koje se uskoro spremaju tražiti ulazak u eurozonu poput Latvije, preko oprezne Češke, do zemalja kojima je euro opcija za neka daleka vremena, poput Velike Britanije i Danske. Tih EU-10 sastalo se na neformalnoj ministarskoj večeri još u ponedjeljak, da bi iskazali protest, što nisu pozvani na skup ministara financija eurozone.
Doktrina Merkel
Najodlučnije postojeću strukturu Unije i eurozone još brani predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, koji je prije dva dana izjavio kako bi »sve zemlje Europske unije trebale imati euro kao valutu«. Jedinstvena valuta je »srce EU-a«, rekao je Barroso, ocijenivši da bi »EU trebala određivati pripadnost euru ili stremljenje toj pripadnosti«. Pozvao je zemlje nesklone većoj europskoj integraciji da ne koče one koje žele ići tim smjerom. »Brzina Europske unije, pa i eurozone, ne može biti brzina onih najsporijih ili onih nesklonih integraciji«, naglasio je. »Podijeljena unija neće funkcionirati«, kazao je, priznajući da je najveći izazov »kako produbiti integraciju eurozone, a da se ne stvori jaz prema onima koji još nisu u njoj«.
Njegovoj službenoj verziji, iz svoje se strateške pozicije suprotstavila njemačka kancelarka, Angela Merkel, ocijenivši da je stanje u Europi postalo »neugodno« te da blok 27-orice neće preživjeti, ako svijetu ne pokaže da je sposoban prilagoditi se dužničkoj krizi. »Vrijeme je za prodor u novu Europu. Zajednica koja tvrdi, unatoč svemu što se događa, da nikad više ne može mijenjati svoja temeljna pravila, ne može preživjeti«, rekla je Merkel. »Svijet se mijenja tako brzo i moramo biti spremni za izazove. To će značiti više, a ne manje Europe«, dodala je.
Njemačka je zabrinuta i zbog stanja u Italiji, jer europski fond za pomoć nije dovoljan za spas Italije. Na summitu G-20 u Cannesu, njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy prošli su vikend prvi put priznali da će Grčka morati napustiti eurozonu.
Pitanje pariteta
Još početkom ljeta 2010., prilikom odlučivanja o prvom njemačkom dijelu paketa spasa za Grčku, Angela Merkel je spomenula i krajnje rješenje protiv članica, koje svojom fiskalnom politikom krše pravila iz Maastrichta, na kojima počiva euro i sustav eurozone: izbacivanje iz eurozone na neodređeno vrijeme. Ili sve dok bankrotirana i rastrošna članica ne dovede svoje državne financije u sklad s kriterijima iz Maastrichta, prema kojima javni dug ne smije biti veći od 60 posto nacionalnog bruto-proizvoda, proračunski manjak ne smije biti veći od protuvrijednosti od tri postotka bruto-proizvoda, dok inflacija može biti najviše do tri posto godišnje.
U međuvremenu je sa više strana lansirana i ideja o privremenom rascijepu eurozone na svojevrsnu zonu A i zonu B. U zoni A nalazile bi se zemlje koje imaju stabilne državne financije i poštuju kriterije iz Maastrichta, a u zoni B one kojima odgovara slabiji euro, radi oživljavanja izvoza i što manje bolnog smanjivanja državne i javne potrošnje. Do raspada bi moglo doći na dva načina. Prvi je da prezadužene, periferne države zbog svojih slabosti budu prisiljene napustiti EMU. Druga je mogućnost da Njemačka odluči da više ne želi podržavati zajedničku, a krajnje raštimanu monetarnu uniju. Angela Merkel ostaje pri svojem koncepcijskom stavu: budućnost Unije ovisi o budućnosti eura, koji je i u njemačkom interesu. Zato će Njemačka podržavati eurozonu, sve dok od eurozone ima više koristi nego štete. U suprotnom, neće se bojati povratka na marku, koliko god bi to bila skupa, bolna i rizična operacija.
Jer, u slučaju rascjepa eurozone na zonu jakog i na zonu slabog eura, otvorilo bi se pitanje njihovih startnih pariteta: na primjer – hoće li slabiji euro u početku imati za 20 ili čak za 50 posto manju kupovnu moć od jakog eura. Uz to idu i mnoga proceduralna pitanja, od toga tko će koga gdje razvrstavati, do toga hoće li buduće nove članice, poput Hrvatske, obavezno morati proći zonu slabog eura, kao svojevrsno čistilište ili pokušalište.
