Marijan Hanžeković, ugledni hrvatski odvjetnik, predsjednik je Hrvatskog jedriličarskog saveza. U duši je – košarkaš, prije dvanaest godina bio je čelni čovjek kraljice igara u Hrvata. Godinu dana. U Le Mansu, francuskom gradu poznatom po utrci »24 sata«, podnio je ostavku odmah nakon još jednog euro debakla, 11. mjesta. Tada smo s izbornikom Boškom Božićem i čarobnjakom Kukočem u prvom kolu svladali Talijane Bogdana Tanjevića, kasnije europske prvake! Hanžeković je otišao kao što bi to sada trebao uraditi Danko Radić. Josip Vranković je, naime, zaključio svoju misiju, od hrvatske košarke ostao je samo pepeo. Radićev pepeo! Neukusno bi bilo posipanje po glavi. Odgovornost mora preuzeti tako da nas oslobodi svojih pogubnih vizija. I priča kako je reprezentacija imala maksimalne uvjete…

Hrvatska košarka zgaženi je opušak cigarete. Pod makedonskom i bosanskom petom. Što se i zbog čega dogodilo, stručno će vam objasniti moj prijatelj Zoran Čutura, čovjek s brdom medalja oko vrata, a trenirali su ga Novosel, Pavličević, Ćosić, Ivković… Kao i prognozu o Makedoniji. Najbolji plasman do sada – stolice uz šank. Netko drugi je napisao da BiH ne djeluje kao momčad… Onda je naša reprezentacija za košulju i kavez psihijatrijski! Još nije izmišljena »sportska ludnica«. Vjerujte mi, Čutura je prvo hrvatsko košarkaško pero. Bez obzira na činjenicu da analizirati sadašnju košarku je kao secirati žabu. To će malo koga zanimati, a žaba svejedno ugine. U hrvatskom je sportu, naime, košarka vagon na mrtvom kolosijeku.

Odradio sam 17 europskih prvenstava, nisam bio na dva posljednja. I ne žalim. Posebice ne što sam propustio litavsku sramotu. A trebali smo izboriti olimpijsku vizu, šesto mjesto… Nekada je bio užitak pisati o košarci, sada je mučenje. Od glazbe violina do udaranja probušenih lonaca. Ovoj reprezentaciji treba trener i psiholog. Pucati u mrtvaca, Vrankovića, besmisleno je nakon svega. Kao i njegova objašnjenja. Utopio se u neznanju.

Četiri smo medalje osvojili u tri godine (od 1992. do 1995), počevši od olimpijskog srebra (Skansi), preko europske bronce u Njemačkoj (Novosel), trećeg mjesta na mundijalu u Torontu (Giergia) i bronce u Ateni (Petrović). Tada su se pojavili Srbi (još Jugoslavija), a mi smo upali u živo blato. Još uvijek se koprcamo, 16 godina. I sve dublje tonemo.

Četiri trenera, svako je uzeo svoj komad slave s igračima koji su stvarani u bivšoj državi, na splitskim temeljima trostrukih prvaka Europe! Sve nakon toga bilo je – plači voljena zemljo. Svaka čast Repeši, odveo nas je na Olimpijske igre (Peking), i mundijal (Istanbul). Zar smo svi toliki magarci da od svih batina nismo ništa naučili?

Tragična je istina da je Hrvatska trenutačno peta košarkaška »sila« na prostorima bivše Jugoslavije. Srbi su davno neuhvatljiv tigar, Slovence nismo pet godina dobili u službenoj utakmici, a sada su ispred nas Makedonija i BiH. Sva sreća da su Crnogorci tek krenuli u europsku avanturu, i što ne igraju Kosovari i Vojvođani… Otužno za zemlju koja je i prije četrdeset godina bila nositelj kvalitete na svjetskom prvenstvu u Ljubljani, prvaci s petorkom Plećaš, Tvrdić, Šolman, Jelovac i Skansi. A da ne govorimo da je prije točno dvadeset godina Kukoč bio najbolji igrač europskog prvenstva u Rimu. Prije smrti Jugoslavije.

U Litvi, zemlji Sabonisa i Marčulionisa, osamostaljenju su se veselili kao i mi, upali smo u bunar sramote. Očekivano budući da nam je košarka u rukama – kokošara. Riba se čisti od repa, ali smrdi od glave. Radić možda i nije kriv, ali je odgovoran. Po savjet kod Hanžekovića!