I četrdeset godina kasnije, kult Jima Morrisona, predvodnika legendarne skupine The Doors, življi je no ikad. Njegov glazbeni i poetski utjecaj i dan-danas je nemjerljiv. 

Glazba Doorsa na svakom je koraku: godišnje se proda preko milijun njihovih CD-ova, a negdje je zabilježen podatak da ih je do prije dvije godine u cijelom svijetu ukupno prodano preko 80 milijuna! No svemu tome unatoč, misterij Jima Morrisona još nije razjašnjen.

Njegovo otkrivanje nije pošlo za rukom niti Morrisonovim brojnim biografima, koji pokušavaju dokučiti tajnu jedne od najvećih kontrakulturnih ikona šezdesetih godina i jednog od najvećih pjesnika u rock and rollu. U tome u potpunosti nisu uspjeli niti filmski redatelji, poput kontroverznog Olivera Stonea i njegove igranofilmske fantazmagorije o Morrisonu s fantastičnim Valom Kilmerom u glavnoj ulozi, pa niti Tom DiCillo s hvaljenim dokumentarcem »When You’re Strange«, premda je DiCillo u njemu uvjerljivo ispričao svoju istinu o Morrisonu i The Doors.

Nihilistička snaga  

 No u svim tim djelima jedna stvar ostaje nezaobilazna: istinska fascinacija Morrisonovim životom i njegovim umjetničkim dostignućima. Čime možemo objasniti toliku fascinaciju Morrisonom, kojom taj karizmatični pjevač i danas privlači nove obožavatelje, koji u vrijeme njegove zagonetne smrti u Parizu 3. srpnja 1971. nisu ni bili rođeni?

Nitko prije Morrisona nije na takav način povezao neobuzdanu, nihilističku snagu i mističnu poetičnost. Jer upravo pomoću njih anonimni i pomalo stidljivi mladić u svega nekoliko mjeseci postao je jedna od najpopularnijih i najzanimljivijih figura ondašnje kalifornijske i američke glazbene scene.

Više od svih svojih suvremenika, Morrison je bio dijete svog vremena, a u to vrijeme u Americi svi stariji od 30 godina bili su neprijatelji kulture koja se upravo rađala – kulture otpora i bunta. Upravo iz srca te kontrakulture u ljeto 1965. nastaje grupa The Doors. Morrison je bio u sukobu sa svim autoritetima tadašnje Amerike, osobito policijom i sudovima, a javno je nijekao čak i postojanje vlastitih roditelja. Bilo je to vrijeme kada su rokeri bili neprijatelji sistema, a The Doors je bio jedan od takvih, opasnih bendova. Milijuni mladih američkih otpadnika dobili su 1967. u Doorsima svoj glas.

Fascinacija mistikom  

Jim Morrison rođen je kao James Douglas Morrison 1943. godine, od oca admirala američke ratne mornarice Georgea Stephena Morrisona (u trenutku njegove najveće popularnosti Morrisonov otac zapovijeda američkim nosačima aviona uz obale Vijetnama) i majke Clare Clark Morrison. Obitelj se često selila. Zarana ga je fascinirala mistika. Kao petogodišnji dječak Morrison svjedoči nesreći u Novom Meksiku, u kojoj su poginuli Indijanci. Njihove duše, vjerovao je Morrison, nastavile su živjeti u njemu, obilježivši ga za cijeli život.

U mladosti je Morrison stekao zavidno obrazovanje. Završio je školu, pohađao je sveučilište (završava studij kinematografije na UCLA-i u Kaliforniji). Puno čita (već kao 16-godišnjak čita Nietzschea, Blakea i Rimbauda), sve dok nije upoznao klavijaturista Raya Manzareka, koji je bio oduševljen Morrisonovim stihovima. Ubrzo im se pridružuju bubnjar John Densmore i gitarist Robbie Krieger, i legendarni The Doorsi su rođeni! Bend nikad nije imao basista, budući da je na koncertima Manzarek svirao bas na svojim klavijaturama.

Bez okova  

 Morrisonov duboki bariton ostavlja bez daha, a zajedno s lepršavim Manzarekovim klavijaturama, dječački razigranim Densmoreovim bubnjevima i Kriegerovim sviranjem gitare slideom, učinak je bio fascinantan. Iako nije znao svirati, Morrison je pjesme skladao u vlastitoj glavi. Njihov istoimeni prvijenac iz 1967. godine, snimljen za samo pet dana, jedan je od najboljih nastupnih albuma u cjelokupnoj povijesti suvremene glazbe.

The Doors je u svoje vrijeme bio istinski alternativni bend, koji je, zahvaljujući Morrisonovom kreativnom geniju širio granice i otvarao nove horizonte. No, Morrison se pritom pomagao velikim količinama LSD-ja i svih dostupnih halucinogenih pripravaka, zbog kojih su njegovi nastupi podsjećali na šamanističke obrede.

Njegova mahnitost nije bila samo glavna značajka njegovih nastupa, nego i njegova života: Morrison živi bez stalnog mjesta prebivališta, spava po automobilima i drugim mjestima na kojima se zatekao, bez bilo kakvih moralnih ili građanskih okova. Bio je opasan, popularan i vrlo inteligentan. Njegov talent nagrizala je jedino njegova autodestruktivnost, koju Morrison očito nije mogao kontrolirati. Bio je istinski seks simbol svog doba – vjerojatno najseksepilniji pjevač u povijesti – a njegov razuzdani život naškodio je jedinoj istinskoj ljubavi njegova života, Pameli Courson, koja je ipak s njim ostala do kraja.

A taj je kraj stigao u Parizu, gdje je Morrison bio u svojevrsnom egzilu, nakon što je na Floridi, zbog nedoličnog ponašanja i javnog pokazivanja genitalija na koncertu u Miamiju, u ožujku 1969., osuđen na šest mjeseci zatvora. Morrisona je tek nedavno posthumno pomilovao floridski odbor za pomilovanja, na čijem je čelu bio guverner Charlie Crist.

Lažiranje smrti  

No najveći misterij spleo se oko Morrisonove smrti. Prema svjedočenju njegove djevojke – koja je preminula tri godine poslije njega – Morrison se u svoj pariški stan otišao okupati, nakon čega ga je pronašla mrtvog. No brzo su se namnožile priče kako je Morrison fingirao vlastitu smrt ne bi li se mogao povući u anonimnost i posvetiti književnosti. U trenutku smrti Morrison je imao samo 27 godina.

Naslovnu pjesmu zadnjeg albuma »LA Woman« Morrison završava izgovarajući stihove »Mr. Mojo Risin«. Riječ je o anagramu njegova imena, a Morrison je navodno nekolicini svojih najbližih prijatelja potkraj svog života rekao da planira lažirati svoju smrt i nestati u Africi, odakle će im se javiti koristeći taj pseudonim. Iako je od tada prošlo 40 godina, to se još nije dogodilo. U međuvremenu, Morrison je prerastao u jednu od najvećih rock legendi svih vremena. No da bi mogao postati besmrtan, morao je umrijeti.