Što se čekalo 20 godina, pita Komadina policiju koja istragu provodi, dodajući da vjeruje da se obrana Rijeke vodila časno, i da će se to i dokazati
Poziv Slavku Liniću na obavijesni razgovor u policiju povodom anonimne prijave za raspolaganje novcem od oružja za obranu Rijeke 1991. godine, u vrhu SDP-a smatraju udarom na svoju stranku izbornoj godini, povezujući to izravno sa nedavnim oštrim izjavama Slavka Linića na račun ministra policije Tomislava Karamarka, ali i HDZ-ove Vlade u cjelini.
Kako je poznato, nekadašnji riječki gradonačelnik i zastupnik SDP-a Slavko Linić nije se mogao odazvati pozivu policije ovoga tjedna, jer je na putu u SAD-u, te njegovu izjavu zasad nije moguće dobiti, ali u SDP-u smatraju više nego indikativnim da je policija djelovala vrlo promptno po anonimnoj prijavi koja je dostavljena, navodno, ne samo policiji u Rijeci nego i na adresu Vlade.
Također, istraga policije poklapa se u dan sa donošenjem novog Zakona o nezastarjevanju kaznenih djela ratnog profiterstva, a u SDP-u drže da je Rijeka sigurno posljednja u Hrvatskoj gdje se može otvarati tema ratnog profiterstva. Prema riječima nekih od SDP-ovaca koji o tome još ne žele službeno govoriti, navodno je DORH smatrao da nema osnova za istragu, ali su na istrazi su inzistirali u strukturama MUP-a.
Još jedna tzv. “riječka afera”
– Iznenađen sam temom, tajmingom, ali i načinom na koji je tekst o tome opremljen i plasiran u vašem listu – komentira potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina. »Što se čekalo 20 godina«, pita Komadina policiju koja istragu provodi, dodajući da vjeruje da se obrana Rijeke vodila časno, i da će se to i dokazati.
Oštriji je, kao i obično, Linićev kolega zastupnik Željko Jovanović:
– Presretan sam što nam ministar Karamarko demonstrira policijsku učinkovitost, pa postupa po anonimnim kaznenim prijavama i prije nego je Zakon o nezastarjevanju kaznenog djela ratnog profiterstva stupio na snagu. Nadam se da će i na ovom primjeru pokazati da nema nedodirljivih, pa će nakon ispitivanja riječkog Kriznog štaba nastaviti istragu i u Zadru, Slavonskom Brodu itd. Istovremeno, kao Riječanin moram naglasiti da sam jako zabrinut za riječki Korzo, jer se bojim da će Karamarko svoje rovokopače sa jama iz Drugog svjetskog rata sada prebaciti na Korzo u potrazi za dokazima u rasvjetljavanju takozvanih riječkih afera. Naime, vjerojatno se ključni dokazi i za riječke Tržnice i za “nestanak 800.000 DEM” spremljeni upravo ispod granitnih ploča ispred zgrade Korzo 16 – kaže Jovanović.
Otvarajući još širi front s vladajućim HDZ-om i Jadrankom Kosor, Jovanović ponovo traži da MUP ispita i okolnosti u kojima ona živi i način na koji je došla do stana: »Smatram da se radi o ratnom profiterstvu i očekujem da se svi krivci za to kazne, a da se gospodin Drobac vrati u svoj stan, koji mu je nezakonito otet«.
Butorčeva sjećanja
Osim Slavka Linića koji se tek čeka na razgovoru u policiji, kako je poznato, već su na obavijesnom razgovoru bili drugi akteri obrane Rijeke iz 1991. godine, Josip Kukuljan, Šime Radulić i Franjo Butorac, a svi su oni i ranije javno govorili o tome kako je novac za obranu najprije prikupljan od riječkih firmi, potom završio na računima u Sloveniji gdje je oružje trebalo biti kupljeno, potom o sukobu sa Slovencima i Janezom Janšom u Ljubljani budući da oružje nije nabavljeno, te na kraju odluci da se novac, koji su Slovenci na kraju ipak vratili, na koncu uloži u popločavanje riječkog Korza.
I u knjizi Dragana Ogurlića »Rijeka u Domovinskom ratu« navodi se izjava Franje Butorca, tadašnjeg potpredsjednika Izvršnog vijeća, o nabavki dvije tisuće pušaka i 100.000 metaka za obranu Rijeke.
»Općina Rijeka uplatila je 670.000 dolara Sloveniji početkom rujna 1991., a oružje ni nakon mjesec i pol dana nije stiglo u Rijeku. Novac je Sloveniji uplaćen preko “Jugolinije” (Croatia Line) u jednu njujoršku banku te prebačen na račun “Kompas-internationala” u Frankfurtu. “Linić i ja otišli smo u Ljubljanu 15. listopada 1991. isposlovati povrat tog novca jer je 13. listopada došlo do eksplozije vojnih skladišta u Zahumu te su naše snage došle do velikih količina naoružanja, upravo iz tih skladišta. Iz kompjutora je bilo vidljivo da je novac uplaćen od Općine Rijeka s računa u Frankurtu u tri navrata podizan i prebacivan u Sloveniju.”
Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel također kaže da je zadivljen efikasnošću riječke policije koja prvi dan nakon usvajanja novog zakona kreće u akciju, i to u već stoput izlizanoj priči, u kojoj su na kraju »radioaktivne ploče« na kraju postale predmet ratnog profiterstva. Gradonačelnik kaže da je spreman otvoriti i novinarima arhive gradske uprave gdje sigurno postoje dokazi o transakcijama vezanim uz nabavku finskog granita, naravno pod uvjetom da se u međuvremenu na Korzu 16 ne pojavi policija i ne oduzme svu dokumentaciju za svoje potrebe.
Butorac se dobro sjeća detalja njihova boravka u Ljubljani i razgovora s Janšom, tadašnjim ministrom obrane Slovenije.
“Kod Janeza Janše bili smo primljeni krajnje neljubazno, bezobrazno i prepotentno. Janša je uporno tvrdio da o našem oružju ne zna ništa i da je te poslove vodio njegov zamjenik kojeg je on upravo tog jutra smijenio.
Dok smo čekali prijem kod Janše, u predsoblju njegova kabineta sreli smo i naše ljude iz Zadra i Slavonskog Broda koji su također kukali za novcem koji su platili, a oružje, kao ni mi, nisu dobili. Potražili smo bivšeg Janšinog zamjenika koji je premješten u ministarstvo slovenske policije. Tu smo imali mučne razgovore. Rekli su nam da ne razumiju zašto toliko inzistiramo na povratu novca jer bismo morali biti svjesni da je u trgovini oružjem i drogom normalno da dio novca i nestane, a onaj tko se o tome raspituje može ostati i bez glave.
Tada smo se Linić i ja poslužili blefom, lukavstvom. Zapitali smo možemo li se poslužiti telefonom i nakon što nam je to dopušteno, nazvali smo iz tog ureda Krizni štab u Rijeci i, pred tim osobama, rekli da se materijali koji su pripremljeni za novinare ne puštaju van dok im se ne javimo s novim vijestima. Blefirali smo, ali je urodilo plodom. Donesen je kovčeg s gomilom novaca, riječkih 670 tisuća dolara. Linić je na to rekao da on nije trgovac konjima i da se novac vrati kako je i došao, preko iste banke i istog računa u New Yorku. Bio je utorak, a Linić im je dao rok do petka u 12 sati, inače će o svemu upoznati domaću i međunarodnu javnost. U petak nam je javljeno da je novac vraćen – u istu banku u New Yorku«, ispričao je Butorac.
Što se s novcem dalje događalo?
Naravno, istraga se sada vodi oko onoga što se s novcem događalo dalje, a Riječani znaju da je taj novac kasnije iskorišten za popločavanje Korza. Nepotvrđene informacije o tome postoje na nekim siteovima, za koje se uopće ne može procjenjivati koliko su vjerodostojni, no tako moljac.hr, u vrlo opširnoj neautoriziranoj biografiji Slavka Linića, navodi nastavak priče: »Slovenci su Linića pokušali izigrati i ostaviti bez novca i pušaka pravdajući se embargom na isporuku oružja. Linića je to razbjesnilo i on je Opelom Asconom odjurio u Ljubljanu i izazvao veliku svađu u kojoj se prijetilo i pištoljima.
Akcija se završava financijskom transakcijom – veća svota završava u Trstu, kamo se Linić zaputio u strahu da ga netko ne presetne na cesti Ljubljana – Rijeka. Oružje doista nikada nije dobio, ali je novac namijenjen oružju, samo njemu znanim financijskim putevima završio u Finskoj, odakle je zauzvrat dobio – granitne ploče. Tako je silom prilika Linić u jeku rata za grad pribavio tone granita te se odmah, na čuđenje Riječana, uspustio u popločavanje Korza.
Pet godina nakon toga lokalni list Dnevnik finske je ploče proglasio radioaktivnima, ali taj pokušaj kompromitacije Linića završio je neslavno jer radijacija nije dokazana.
Linićevo vođenje Kriznog štaba, iako u konačnici uspješno, nije bilo po volji Vladi nacionalnog jedinstva kojoj je na čelu bio Franjo Gregurić. On je tada poslao svog potpredsjednika Zdravka Tomca u Rijeku da ispita situaciju i po potrebi smijeni Linića, no Tomac je cijelu stvar zataškao«, tvrdi se u tom tekstu.
