Alan K. Henrikson profesor je povijesti diplomacije i direktor uglednih diplomatskih studija na bostonskom Sveučilištu Tufts. Ove je akademske godine i profesor na katedri Fulbright-Schuman na College of Europe u Bruxellesu. U središtu je njegova znanstvena interesa američka diplomacija i vanjska politika, američko-europsko savezništvo, diplomacija malih zemalja i mogućnosti malih zemalja da se kroz diplomaciju, odnosno određenu nišu koju pronađu, dodatno afirmiraju, a posebno mu je u žarištu interesa javna diplomacija. Objavio je brojne knjige i stručne članke, a ovoga je tjedna boravio u Hrvatskoj gdje je održao predavanje polaznicima Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. 

(…)

Dakle, u tome nema CIA-inog otiska?

– Ne ili barem ja ne znam za njega. Ali, kao što vjerojatno znate, neke nevladine organizacije imaju udjela u svemu tome. Neki od vođa Facebook grupa u Egiptu su kontaktirali s Otporom iz Srbije. Očito se kontaktira s ljudima iz inozemstva koji imaju potrebno iskustvo. Europa ima Barcelona proces, europsko-mediteranski proces, EU ima veliku priliku, a ja mislim i veliku obvezu da podrži zbivanja u tom dijelu svijeta i pruži ekonmsku podršku. Naravno, da obvezu imaju i Sjedinjene Države, ali ona se više tiče obrazovnih programa, održavanja poštenih izbora, stipendija za studente, zaklade koje promiču demokraciju vjerojatno će morati uložiti novac kako bi podučile ljude o tome kako se organizira politička stranka. Ali, inicijativa je na ljudima tih država i na njima je da uspostave stabilnost koja neće biti zasnovana na vojnim i represivnim režimima kao dosad. Ta su vremena prošla.   

Kolateralna šteta

Ta su vremena prošla i u Libiji? Kako gledate na tamošnja zbivanja, odnosno operaciju »Odisejeva zora«, kao na pogrešku ili nužan potez?

– Ne vjerujem da se radi o grešci. Očito je i da se pokušava izbjeći svaka nepotrebna žrtva, ono što se obično naziva kolateralnom štetom, a takvi su slučajevi za žaljenje, čak i tragični. 

To uključuje i Gadafijevog sina Saifa al-Araba?

(…)

Osim velikima, bavili ste i malim zemljama, odnosno njihovim diplomacijama, posebno Norveškom i Kanadom koje nemaju kapaciteta da istodobno drže u žarištu više pojava i problema i to na više razina. Što možete preporučiti hrvatskoj diplomaciji u tom kontekstu?

 – Male države moraju se specijalizirati. Za njih je važno članstvo u međunarodnim organizacijama ne toliko zbog utjecaja koliko same uključenosti. Finska je kao članica Unije i predsjedavala Unijom i predsjednik Finske je putovao svijetom u ime EU, što je bilo izvrsno iskustvo za tu zemlju. 

Da, ali to je trajalo samo šest mjeseci.

– Točno, ali je članica EU, ima povjerenike, sudjeluje u svim raspavama. Norveška nije članica Unije, vrlo je aktivan član NATO-a i našla je svoje niše u brodarstvu, pomorskim uslugama, a naravno ne treba zaboraviti niti to da se Nobelova nagrada za mir dodjeljuje u Oslu. Hrvatska je zemlja s kompliciranom poviješću, koja se ponovno otkriva i kao članica NATO-a i kao zemlja čija je perspektiva u Europskoj uniji izvjesna. Hrvatska treba naći svoju nišu kako bi pripomogla i razvoju svoje ekonomije.

Što možete sugerirati hrvatskoj diplomaciji?

– U srednoročnom razdoblju, kako ja vidim i zaključujem iz izjava vaših dužnosnika, Hrvatska bi trebala inzistirati na dobrim odnosima sa susjedima. Hrvatska može biti lider i pravi primjer u tome, i to ne samo prema ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije, nego i kad je riječ o odnosima s Italijom, Grčkom, Austrijom, Albanija. U kontekstu Barcelona procesa ne bi trebalo zanemariti ni odnose sa sjevernoafričkim zemljama. Logično bi bilo, s obzirom na ovu fazu hrvatske povijesti, usmjeriti se na politiku dobrog susjeda i pokazati što takva politika znači i donosi. Postoje brojne inicijative koje pokazuju da Hrvatska ide tim putem, poput nedavnog Foruma Ron Brown u Dubrovniku, i koje pokazuju kapacitete hrvatske diplomacije.

Više u magazinu Pogled Novog lista, u subotu, 7. svibnja