Hrvatski gardist Ivan Turudić: Kapetan Dragan divljački me odvalio i naredio smaknuće mene i mog suborca Jaklovića

Život mi je vjerojatno spasila upadica »treba ih razmijeniti za uhapšene pripadnike naših postrojbi«, prepričava Turudić. Četnici su me tukli štapom za čišćenje bestrzajnog topa, a na meni i Jakloviću su lomili i bilijarske štapove

Ubit će me, pomislio sam. Padao sam u nesvijest. Noga mi je krvarila od prostrijelne rane. Jedna ruka mi je onemoćalo visjela od njihovih udaraca. A onda je došao on, Kapetan Dragan. Tada nisam znao tko je ta osoba, već sam to kasnije saznao. Njegovi su vikali na nas da smo ustaše, da nas treba skratit za glavu. Bilo je mučno. I on nam je prijetio. A onda me tako divljački odvalio da sam se opet nakratko onesvijestio. Bio sam siguran da smo gotovi, da će nas upravo sada ubiti. Kapetan Dragan je svojima rekao – ako ste prije pobili onih 8 hrvatskih policajaca, pobijte i ovu dvojicu,’ajde što čekate, pobijte ih – prepričao nam je 45-godišnji Splićanin Ivan Turudić svoj kratak intenzivni susret s ratnim zločincem Kapetanom Draganom čije bi opet aktualizirano izručenje Hrvatskoj konačno trebalo biti pitanje mjeseca. Turudićev susret s Kapetanom Draganom bio je prožet strahom za vlastiti život koji je sačuvao igrom slučaja. Jedan od pripadnika postrojbi Kapetana Dragana svom je zapovjedniku skrenuo pažnju da hrvatske gardiste Ivana Turudića i također ranjenog mu suborca Davora Jaklovića ne treba likvidirati. 

»Treba ih razmijeniti za uhapšene pripadnike naših postrojbi«, prepričava Turudić riječi jednog od ljudi Kapetana Dragana. I to mu je, vjerojatno, spasilo život.  

Uletio u zasjedu

Turudić, tada 23-godišnji hrvatski gardist, uopće nije znao tko je Kapetan Dragan. To je spoznao koju godinu poslije, vidjevši ga na televiziji. Da je bilo po Kapetanu Draganu, Turudić bi odavno bio mrtav i bačen u neku jamu, neobilježenog groba i nepoznatog mjesta smaknuća. Bliski susret Kapetana Dragana i Ivana Turudića dogodio se 30. kolovoza 1991. godine na Šamarici, planini u četverokutu Petrinja, Dvor, Glina i Kostajnica, strateškom mjestu s kojeg se vojnički kontroliralo to područje Banije. Prethodno toga dana, Turudić je sa suborcima uletio u četničku zasjedu. Ranjenog, četnici su ga prebacili u Šamaricu, u bivši spomen-dom odakle je Kapetan Dragan u razdoblju početka rata zapovijedao okupacijom hrvatskih prostora i ubijanjem hrvatskih vojnika i civila te uništavanjem gradova i sela.

Vjerodostojan prikaz okupacijske akcije »Žaoka« dao je potpukovnik JNA Novica Simić iz čijeg dokumenta proizlazi da je dolaskom u Strugu Bansku naišao na »izgled mjesta koji je bio pravi ratni«. 

  – Svuda po putu su bili razbacani leševi policijaca i civila, asfaltnom trakom doslovno je tekla krv. U tom trenutku nitko nije pucao. Tišina je bila čudna… Sa svojim sastavom JNA obavio sam pretres terena. Pronašli smo još tri mrtva pripadnika MUP-a koji su bili skinuti u donji veš i pobijeni rafalom u leđa… Ubijeno je i pet mještana, dvoje od minobacača, a troje je ubijeno vatrenim oružjem s bliskog odstojanja – napisao je potpukovnik JNA Novica Simić ne propuštajući zaključiti da su se pripadnici Teritorijalne obrane, uglavnom lokalni pobunjeni Srbi, »u pretresu kuća ponašali vandalski, kao da im je jedini cilj da što više pokradu«. 

Zbog toga, uostalom, Kapetana Dragana, srpskog komandanta koji je od sebe, uz pomoć srpske vojno-obavještajne službe i notornog Frenkija Simatovića izgradio mit o sposobnom, odvažnom, hrabrom i patriotskom srpskom borcu, instruktoru i specijalcu, sada čeka izručenje Hrvatskoj. Šamarica, zapovjedno mjesto Kapetana Dragana, smještena gotovo desetak kilometara od glavne ceste, prije nekoliko je dana kad smo je posjetili bila pod snijegom. Objekt, bivši partizanski spomen-dom, potpuno je razrušen. Odavde je, prema dosad raspoloživim informacijama i dokumentima u posjedu našega lista, Kapetan Dragan zapovijedao akcijom »Žaoka« koja se odvijala u dva smjera: od Šamarice preko Dvora na Kostajnicu, i to dolinom Une te na potezu od Šamarice prema Glini. Tijekom akcije počinjeni su zločini za koje bi, po svemu sudeći, morao odgovarati upravo Kapetan Dragan kome je pravo ime Dragan Vasiljković, a koji trenutno živi u Australiji brojeći zadnje tjedne do izručenja Hrvatskoj.  

  Priču gardista Ivana Turudića o zarobljavanju i teškom mučenju na Šamarici, vojnom objektu vojske Krajine pod zapovjedništvom Kapetana Dragana, u svojem iskazu uglavnom potvrđuje i Čedomir Stefanović, Srbin iz Gline, prijeratni vozač i strojobravar po zanimanju. No, prije svega riječ je o jednom od suradnika Kapetana Dragana na zapovjednom mjestu Šamarica, gdje je »ranio srpstvo i Krajinu tako što je mladim Srbima iz Banije i Knina držao obuku i pripremao ih za rat s ustašama«. Naša ga je policija privela početkom rujna ’91. kada je i dao ovaj iskaz. 

  – U petak u jutarnjim satima četvorica naših rezervista dovela su dvojicu zarobljenih hrvatskih gardista. Došli su kamionom sive boje, naši su imali poluautomatsko i automatsko oružje. Dao sam tri čovjeka za osiguranje zarobljenika. Nakon dva sata išao sam provjeriti što se s njima događa. Zatekao sam grupu naših boraca kako maltretiraju gardiste. Predvodio ih je Crni Zoki, jak čovjek, krupne građe, sa specijalnim vodom sudjelovao je par dana prije u napadu na Glinu. Trojica naših maltretirali su i vrijeđali zarobljenike. Zarobljeniku Ivanu Turudiću su zapovijedali da riba napuštene staze kuglane, a drugom, nekom Jakloviću, dali su prazan pištolj i pitali ga može li ubiti svog kolegu Turudića. Rekli su mu da će ga osloboditi ako ubije Turudića jer će tako dokazati da nije ustaša. Taj je Jaklović, zbog snažnog pritiska kojem je izložen, plakao. Pitao sam Turudića jesu li ga tukli, na što je on odgovorio potvrdno. Na to mi je jedan moj vojnik rekao da ja nisam bio u ustaškim zatvorima pa ne znam kako oni tamo tuku. Uglavnom, poslije je došla televizija koja je s gardistima napravila intervju. Gardisti su dobili kave i vinjaka i bili su dobro raspoloženi. Kada smo ih poslije prebacivali u podrumski zatvor spomen-doma Šamarica, neki naši vojnici su ih opet vrijeđali, psovali, izgovarali grube riječi. Opet su ih željeli maltretirati… – potvrdio je Stefanović u iskazu. Naravno, našoj se policiji u davanju iskaza pokajao, svoju je borbu za Krajinu nazvao nepromišljenom, a gubitak sina koji je nastradao u sukobu s hrvatskom policijom bio je tradicijski razlog da se on nastavi boriti. To je po njemu bilo pitanje časti.  

Stalna premlaćivanja

Ivan Turudić, tada 23-godišnjak, kaže da je Čedomir Stefanović u svom iskazu hrvatskoj policiji očito namjerno, kako bi ga zaštitio, izuzeo Kapetana Dragana. 

  – U jednom trenutku, kako bi nam utjerao strah u kosti i tako nam se osvećivao zbog smrti svog sina, Stefanović je pred nas dvojicu gardista, zarobljenih, slomljenih i ranjenih, doveo 17 četnika s prezimenom Stefanović iz njihovih postrojbi! Bila je to demonstracija sile! Četnici su me tukli štapom za čišćenje bestrzajnog topa, a na meni i Jakloviću još su lomili i biljarske štapove. Takva premlaćivanja trajala su kao cijela vječnost. Najgori trenutak bio mi je kad su mi dali pištolj kojim su tražili da ubijem svog suborca Jaklovića (kasnije razmijenjen op. p.) i tako se, kao, spasim. Nisam htio, pištolj nisam ni uzeo u ruku. Onda su me satrli od dodatnih batina. Još su mi rekli da sam došao klati srpsku djecu na Baniju – kaže Turudić. Pojasnio je kako je iz samo nekoliko trenutaka što ga je vidio, prateći pritom reakcije i ponašanje batinaša s neprijateljske strane, shvatio da je upravo Kapetan Dragan na Šamarici bio čovjek koji je odlučivao o životu i smrti. 

 I na drugoj liniji kretanja srpskih snaga u akciji »Žaoka«, a na toj liniji od Šamarice prema Glini fizički je bio prisutan Kapetan Dragan, također su počinjeni ratni zločini. Pobijen je određen broj hrvatskih policajaca i civila, a srpske su snage likvidirale i njemačkog novinara Egona Scotlanda, za što postoje indicije kako je odgovornost na pripadnicima postrojbi Kapetana Dragana. O njegovoj zapovjednoj odgovornosti govore mnogi dokumenti, poput izvještaja načelnika Ratnog štaba Opštine Dvor Nikole Boljanića koji samo tri dana prije akcije »Žaoka« kaže da je »gospodin Kapetan Dragan dao svoju ocjenu o stanju i situaciji na Baniji te upoznao sve prisutne, a među njima i ministra obrane SAO Krajine Milu Martića, da je uspostavljeno jedinstvo u rukovođenju svim akcijama na terenu te da je ustanovljen ratni štab za Baniju i Kordun«. I drugi komandant Ratnog štaba Bogdan Vajagić svojim izvještajem iz akcije Žaoka samo par dana kasnije Kapetana Dragana pozicionira kao odgovornu osobu. 

  – Dana 25. srpnja ’91. dobio sam predlog plana akcije od štaba Gline i Kapetana Dragana koji je iz Knina stigao po zadatku da na Baniji i Kordunu riješi pitanje hrvatskih redarstvenika koji su zaposjeli dio naše teritorije. Plan akcije je razrađen s komandantima bataljona i komandirima jedinica koje su učestovale u akciji…– napisao je Bogdan Vajagić i po svemu sudeći zapečatio sudbinu Kapetana Dragana.

  – Čim nam je Kapetan Dragan prišao, ostali su zastali. Vidio se respekt prema njemu. Odmah sam shvatio da taj čovjek donosi odluke. Nisam tada znao tko je on. Naknadno, kad sam oslobođen iz šestomjesečnog zarobljeništva u glinskom zatvoru, na televiziji sam shvatio da je to notorni Kapetan Dragan, kaže Turudić. Ovo što je izjavio za naš list o Kapetanu Draganu prvi je iskaz Ivana Turudića, 50-postotnog ratnog invalida u vojnoj mirovini, nekim hrvatskim novinama. Turudić, koji je proučio Ženevsku konvenciju i odnos prema ratnim zarobljenicima i ranjenicima, smatra da Kapetan Dragan za njegovo mučenje, kao osoba odgovorna na Šamarici, kao osoba koja ga je zarobljenog i ranjenog mučila i očito druge na to poticala, pa čak i na njegovu likvidaciju, konačno mora odgovarati pred hrvatskim sudom.  

  Kapetana Dragana na Baniju, područje Kostajnice, Dvora, Gline i Petrinje, u ljeto 1991. godine, preciznije 17. srpnja, iz Knina šalje Milan Martić. Imperativ postavljen pred Kapetana Dragana je »konačno rješavanje pitanja ustaša«. Taj ratni zločinac na područje Banije dolazi s nekoliko desetaka svojih boraca i smješta se na Šamarici gdje se 24. srpnja odvija sastanak komandanata bataljona Ratnog štaba opštine Dvor. U zapisniku koji posjedujemo Kapetan Dragan je zadnje citirani, ali i najkonkretniji.  

»Rješavanje pitanja ustaša«

– S obzirom na to da će se uskoro odigrati oružani sukob na našem području, ljude treba držati na okupu, a na vrijeme ćete saznati gdje će se sve to odigrati. Svi komandanti bataljona iza sebe ostavite brojeve telefona ili poruke gdje ćete biti tako da se u svakom trenutku možete ovdje skupiti… Za sada sve aktivnosti treba staviti u drugi plan, a o svemu ćete biti obaviješteni – kazao je Kapetan Dragan. Na taj način on najavljuje akciju »Žaoka« koja započinje dva dana nakon ovog sastanka. Iz samog zapisnika čiji samo dio prenosimo, po tonu svog govora i vrstom zapovijedi koje izdaje, nesumnjivo je da je Kapetan Dragan taj koji odlučuje o svemu ključnom: tko će ići u akciju, kada, gdje i na kojem pravcu.     Ako je, prema onome što se može rekonstruirati, akcijom »Žaoka« doista zapovijedao, i to kao nadređen svim komandantima bataljuna, upravo Kapetan Dragan, onda postoji njegova zapovjedna odgovornost za ubojstva minimalno dvadeset osoba, ratnih zarobljenika, civila i jednog njemačkog novinara.  

Ubili tri zarobljenika

Najveći zločini u toj akciji počinjeni su u Strugi Banskoj, selu uz Unu prema Kostajnici gdje su teritorijalci, milicajci SUP-a SAO Krajine i specijalci Kapetana Dragana pobili veći broj hrvatskih vojnika. Trojicu su, u tom trenutku ratnih zarobljenika, ubili na posebno brutalan način: najprije su ih fizički i psihički zlostavljali, a potom su ih natjerali da se skinu. Potjerali su ih prema Uni i onda počeli vikati da ustaše bježe. Tako su samo sebi stvorili alibi da ih mogu sasjeći rafalima. U selo Struga Banska, gdje se dogodio taj zločin, okupacijske su snage ušle gurajući pred sobom, kao živi štit, 18 hrvatskih civila iz Zamlača, prethodnog sela uz Unu. To nam je pak potvrdio Tomislav Anić, danas kao i onda stanovnik Struge Banske koji se u trenutku tog zločina nalazio na položaju na kraju sela. 

  – Držali smo liniju. Oni su bili ni 200 metara od nas. Nadirali su. Imali su kamion s protuzračnim topom ispred kojeg su tjerali naše civile. Neposredno prije toga mučki su ubili naša tri policajca – kaže Anić.  

  Neprijateljska je vojska, goneći pred sobom bespomoćne civile, sve pred sobom palila i uništavala. Punih 6 sati hrvatski su civili bili živi štit, a njihov se broj u jednom trenutku popeo na 47 osoba pored i iznad kojih su teritorijalci pomognuti milicijom i Draganovim specijalcima pucali po hrvatskim položajima obrane. 

  Situaciju je spasio, sprečavajući daljnji napad, razaranja i ubojstva, hrvatski branitelj Milan Blažević koji je iskočio ispred kamiona te opasan dinamitom usmrtio i sebe i nekoliko pripadnika neprijateljske vojske čije je napredovanje toga dana, upravo zbog Blaževićeve samoubilačke akcije, jedva zaustavljeno. Toga dana na tom području poginulo je troje hrvatskih policajaca ubijenih rafalima s leđa, s Milanom Blaževićem poginuo je njegov suborac Željko Filipović te još trojica policajaca, u živom štitu hrvatskih civila ubijene su dvije osobe, u blizini je poginuo jedan pripadnik MUP-a, a nešto kasnije u kolima hitne pomoći zarobljena su i ubijena tri ranjena i ozlijeđena pripadnika MUP-a… 