Patetika se tretira kao misaoni zločin, kao slabost, kao nemogućnost. Meni je sve izvan žanra, izvan načina patetike ipak – puno patetičnije. Sav taj kvazi realan život...
Dramski pisac i novinar Srđan Sandić svojim tekstovima, odnedavno okupljenima u knjizi »S(i)nu bez s(i)nova« u nakladi Sandorfa, uspješno spaja dijalog i monolog, dramu i lirsku poeziju. Žanrovski neodrediva, fragmentarna knjiga, katalog je različitih djelovanja ovog autora koji posljednjih nekoliko godina vrlo aktivno pridonosi alternativnom kazalištu i novim medijima: njezine važne dijelove čine drame »Sinu bez sinova«, »(T)umor«, »(Ne)dostupnost« i »P(r)olupanost« te brojni dramski fragmenti koje je objavljivao na portalima za kulturu i u svojoj kolumni »Hiperinflacija ega« na queer.hr-u. Srđan Sandić u petak gostuje na tribini su riječkoj knjižari Ribook.
Već i intrigantni naslov knjige daje naslutiti da je riječ o tekstu koji je poetičan barem u onolikoj mjeri u kojoj je izvedben, dramski. Odakle i zašto »snu bez snova, sinu bez sinova«?
Emocionalna transakcija
U nekim dijelovima ovog rukopisa, ako podlegnemo porivu da ih čitamo kao ispovijesti, hrabro ste ogoljeli intimu, pristajući na rizik da se emocionalno otvorite čitatelju.
– Nije to bio moj izbor. Ja jednostavno nisam tada znao bolje. Ne znam ni sada. Nadam se da nikada i neću znati. Jedino takva emocionalna i književna i intelektualna transakcija me zanima. Sve ostalo me ubija i gnjavi jer laže. Tako ja to vidim. A ako nema rizika, nema ničega. Rizik jedini daje mogućnost, ako hoćete, za ljubav. Rekao bih i za zdravlje, prvenstveno ono – unutarnje.
Netko je rekao da si samo dobri pisci smiju dopustiti poigravanje s patetikom. Vama to dobro ide: osjeća se emocija, patos, a opet, poštovali ste granicu iza koje sve prelazi u jeftinu sladunjavost. Koliko je teško govoriti o ljubavi, a ne ispasti »patetičar«?
– Mene patetika jako zanima, između ostalog jer je toliko optužena. Patetika se tretira kao misaoni zločin, kao slabost, kao nemogućnost. Meni se čini da je ona samo pretpostavka, prijedlog – ako želite. Ne treba je uzimati površno. Meni je sve izvan žanra, izvan načina patetike ipak – puno patetičnije. Sav taj kvazi realan život.
Junak jednog zapisa u knjizi veli da je okružen ljudima bez talenta za ljubav. Koliko talenta treba za ljubav? A za književnost?
Problemi domaće kutlure
Kako ćete odgovoriti onima koji će Vam zamjeriti formalnu neuravnoteženost knjige, to što je ona satkana od vrlo različitih tekstova koje ste objavljivali posljednjih godina?
– Zamolit ću ih da mi oproste i da zaklope knjigu. Tekstovi su različiti isključivo utoliko što su tematski slični sadržaji, nadam se, uspjeli naći put kroz različite žanrove, rodove, vrste. Oprobavam svoj žanr i nisam siguran koji mi je najsretniji, koji je najviše moj. A i mlad sam pa smijem biti – da to cilindraški kažem – drzak. To se starijim kolegama, navodno, ne oprašta?
Osim književnog i dramaturškog rada, posljednjih ste se godina prometnuli u jednoga od zapaženijih novinara koji na nezavisnim portalima prate kazalište i književnost. U vrijeme ugroženosti tradicionalnih medija, doživljavate li rad na portalima kao novinarsku slobodu?
– Znate i sami da ta zapaženost nema puno svojih beneficija, ako uopće ikakvu. Nema, da tako kažem, raznovrsnih čitatelja, dakle nema ni suvisle kritike. Ljudi čitaju samo ono što se uklapa u njihovu ideološku matricu. Sve izvan toga osuđuju i odbacuju, tako da ta sloboda i nije baš sloboda – jer ne emancipira, jer zapravo ništa ne mijenja. De facto ispada da pišem za istomišljenike. Od nje definitivno ne živim bolje, samo mirnije spavam. Što nije mnogo, ali nije ni malo.
Aktivno podržavate inicijativu nezavisnih kazalištaraca koji se sve glasnije bune protiv sveopćeg kulturocida. Što prepoznajete kao akutne probleme domaće kulture, koji zahtijevaju hitno rješavanje?
– Previše ih je, ali hajde – recimo: neplaćanje odnosno nedovoljno ili neredovito plaćanje kulturnog rada, male ili nikakve transparentne šanse za mlade autore, suženost i nerelevantnost medijskog prostora. Potom cijela ta jedna atmosfera koju čine duhovi Glembaya, pokondirenih tikvi, gospođa Bovary u kombinaciji s patološkim narcisoidnim poremećajem, dakle ne onim kozmetičkim, potrebnim za art djelovanje. To je sasvim previše.
Inicijativu nezavisnih kazalištaraca podržavam jer smatram da učmalost scene u sprezi s korumpiranošću stvara jedno maliciozno i karcinogeno društvo – u kojemu je teško ili nemoguće pošteno djelovati i stvarati.