Brutalni svijet u koji uranja Hillcoat strogo je muški univerzum i žene su u njemu svedene na statistkinje iako su upravo scene u kojima se one pojavljuju ono najbolje u autorovu filmu, portretirane kao krajnji antipodi. S jedne strane imamo barsku plesačicu Jessicu Chastain koja se u bijegu iz Chicaga skrasila u saloonu koji vodi jedan od braće. A s druge strane tu je krhka Mia Wasikowska, glazbeno nadarena kćer lokalnog pastora koji vodi kongregaciju nalik Amišima, a u koju se zaljubljuje najnestašniji od braće (Shia La Beouf).
Mačističku dozu parelalnom festivalskom programu »Tjedan kritike« osigurao je debitantski film Menija Yaesha »Božji susjedi« u kojem trojica izraelskih ultranacionalista demonstriraju nabildani mačizam terorizirajući sve one koji se odbijaju pokoriti njihovim ultraortodoksnim stavovima. Kruže kvartom u kombiju, naoružani ogromnim zvučnicima iz kojih se ori nekakva cionistička varijanta Thompsona čiji stihovi u tehno ritmu pozivaju Izraelce na borbu za pravu stvar. Njihova misija svodi se na maltretiranje cura koje nisu propisno odjevene i batinjanje uličnih prodavača piratskih porno videa, jer je pornografija štetna i prljava. Ipak, riječ je o filmu koji bismo rado voljeli vidjeti na programu Festivala židovskog filma.
Za razliku od Hillcoatova muškog svijeta, Rumunj Cristian Mungiu se nanovo vraća očajnim ženskim parovima u filmu »Beyond the Hills«. Nakon »4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana« koji je osvojio »Zlatnu palmu« 2007, sada je tu nesigurna Alina koja se vraća iz Njemačke da bi natjerala Vichitu s kojom je nekad dijelila sobu i ljubav u internatu da joj se vrati. Ali ona se zaredila i živi u pravoslavnom manastiru. Zato Alina postaje ljubomorna na boga koji joj ju je preoteo. U njenoj crkvi postoji 425 grijeha, ali nema onog najvažnijeg na koji se film poziva – grijeha nezainteresiranosti, koji se valjda i ne smatra grijehom jer se nije našao na popisu.
Canneski miljenik Dolan
Ako Mungiu baš i nije u potpunosti ispunio naša očekivanja, onda je najnoviji film Xaviera Dolana »Laurence Anyways« prikazan u sekciji »Izvjestan pogled« bio pun pogodak. Cannes obožava Dolana. Riječ je valjda o jedinom autoru koji još nema 23 godine, a već mu se u Cannesu prikazuje treći film.
Film je izvrstan jer ga Dolan na sreću ne tretira kao vlastiti odraz u zrcalu narcisoidnosti. U prvom filmu »Ubio sam majku« bio je iritantan. U »Imaginarnim ljubavima« bio je pozer. A onda se riješio onih nepodnošljivih hipsterskih cvika i pustio bradu. Postao je ozbiljniji i ambiciozniji. Angažirao je sjajnog Melvila Poupouda, prateći različite etape u njegovoj rodnoj transformacji, od trenutka kad je djevojci rekao da namjerava promijeniti spol, do trenutka kad je morao otrpjeti prijeteće poglede drugih, kad nije samo izmijenio vlastiti identitet, već i identitet veze u koju se upustio. Ali i u transrodnoj fazi on ostaje vjeran ženi koju je najviše volio, samo što sada njihova veza postaje lezbijska. Opet smo dobili svojevrsni esej o imaginarnim ljubavima, uz neizostavni odnos s problematičnom majkom (izvrsna Nathalie Baye). No, sve to sada ispada puno zrelije