Većeslav Holjevac umro je, službena je verzija, od karcinoma 1970. Uvjeren sam kako je likvidiran zato što je bio najizgledniji vođa kasnijeg, hrvatskog proljeća. Smatran je prirodnim liderom u eventualnom raspadu Jugoslavije
Želiš li u Zagrebu pojesti dobru, frišku ribu, idi u »Ribarski brevijar« na Kaptolu, kod Holjevca – čovjek je sam lovi noću, a onda, već u zoru, sam u Zagreb s mora i doprema – nema u metropoli boljeg, a pogotovo ne bržeg ribara od njega! Tako je, otprilike, glasila prijateljska, gurmanska preporuka.
Na ulazu u restoran, udaljen tek desetak metara od katedrale, na stolu otvorena monografija o najpoznatijem Holjevcu ikad, Većeslavu – najslavnijem zagrebačkom gradonačelniku novijeg doba, koji je glavni grad Hrvatske prenio i preko Save, na njenu desnu obalu. Za 11-godišnjeg mandata tog graditelja i vizionara, narodnog heroja rodom iz Karlovca, u Zagrebu su nicale na desetine tvornica, sva zagrebačka industrija koje, u većini slučajeva, više nema. Spomenimo samo neke, poput Tvornice ulja, Tvornice papira, Chromosa, Tvornice parnih kotlova, OKI-ja, Nikole Tesle, i tako redom. Holjevac je zaslužan i za gradnju Velesajma, Gradskog poglavarstva, koncertne dvorane Lisinski, Doma sportova, Zimskog plivališta Mladost, Instituta Ruđer Bošković, mnogih drugih važnih institucija. Na desnoj obali Save prvo je sagradio Brodograđevni institut, započeo zatim i gradnju Velesajma, nastavljao postupno graditi stambena naselja za sve veći broj radnika koji su pristizali u Zagreb.
Mali Veco, danas 64-godišnji sin Većeslava Holjevca, kojem je otac svoj nadimak dao kao ime, a Veco puno kasnije onda jednog od svoja tri sina nazvao, opet, Većeslavom, sjeća se jednog prolaska automobilom kroz novozagrebačka, tadašnja, kukuruzišta. »Tu ćemo graditi, i tu, i tu«, govorio je njegov otac sa suvozačkog mjesta suradnicima koji su sjedili otraga. Veco je vozio automobil. Tome ga je, s nepunih deset godina, naučio otac, pa je Veco vrlo brzo, već s 11, 12 godina, postao tatin šofer u privatnim ili poluslužbenim prilikama. Bila su to, kaže nam, sasvim neka druga vremena, kad je Zagrebom kružilo ukupno tek stotinjak automobila…
Prisjećajući se jednog polugodišta u osnovnoj školi, kad su Tatjana, Dubravka i on stali u red ne bi li tati pokazali ocjene u knjižicama. »Tatjana je bila odlikašica, u njenom je slučaju uvijek sve bilo savršeno. Dubravka je na tom polugodištu donijela samo jednu četvorku, i stari joj je odmah, za kaznu, te zime ‘prekrižio’ skijanje u Kranjskoj Gori. Kad sam na red došao ja, s tri jedinice u knjižici, u kojoj su, usput rečeno, još neke jedinice raznim sredstvima bile ‘prepravljene’ u dvojke ili trojke, tata je, zadovoljan, rekao: »Bravo, sine, samo tri, ideš na skijanje!«
Kasnije, krajem 60-ih, krenule su prve utrke, recimo i jedna na Trsatu, u »fićeku« mame Nade. Veco je bio, sjetit će se mnogi, jugoslavenski automobilski as, koji je zaredao 12 državnih prvenstava u autoutrkama. Njegov otac, koji je preminuo 11. srpnja 1970. godine, nije doživio, nažalost, niti prvu.
»Ja sam bio mali sin velikog oca«, priča nam sin najmlađeg Titovog generala, poslije rata komandanta »B« zone za Istru, Rijeku i Slovensko primorje, a zatim i vojnog atašea u Berlinu. Po povratku u Jugoslaviju Većeslav Holjevac obnašao je dužnost ministra prometa u Beogradu, na koncu i ono po čemu ga većina pamti – funkciju gradonačelnika Zagreba.
Pravi purger
Majka Nada Vecu je u trbuhu nosila za vrijeme boravka u Berlinu, no Karlovčanin Većeslav pošto poto je želio da se njegov sin, prvi i jedini, rodi u Zagrebu. Kako bi se to dogodilo, majku je vojnim avionom, u trudovima, prebacio u Zagreb, pa je i Veco pravi purger. Fakin odmalena, sjeća se svojih prvih nepodopština.
»Otac bi svakog dana dolazio službenim mercedesom kući na ručak, a onda bi, nakon ručka, sat vremena odspavao. E, tih je sat vremena automobil bio samo moj! Ključevi su ostajali unutra, pa sam ja već s 13 godina počeo bježati u lude vožnje po Cmroku. Kasnije nam je jednom svratio Joža Brnčić, tadašnji predsjednik Vrhovnog suda, i, smijuljeći se, pitao me: »Braco, hoćemo li, onda, reći Veci?« Veco je bio moj otac, a ja sam bio Braco, glavni akter tada aktualne zagrebačke priče o fantomskim jurnjavama sivog mercedesa zagrebačkim Cmrokom – bez šofera! Kao što rekoh, bila su to druga vremena…«, priča Holjevac.
Najmlađi je od troje djece najpoznatijeg zagrebačkoga gradonačelnika iz njegovog braka s Nadom Holjevac. Kasnije se gradonačelnik ženio još jednom, a nakon rastave od Nade preselio se u Novi Zagreb, na 11. kat u Sigetu – baš kao i tisuće onih koje je u Novi Zagreb »naselio«. Kako se i u sljedećem njegovom braku rodila jedna kći, Goranka, najpoznatiji zagrebački gradonačelnik broji, ukupno, četvero djece i sedmero unučadi. Tatjana Holjevac, Vecina sestra, najstarije je dijete Većeslava Holjevca, četiri godine starija od svog brata. U sredini je i kći Dubravka, kemičarka, danas u mirovini.
Tatjana je jedna od malobrojnih žena koje su sredinom 60-ih završile Elektrotehnički fakultet. Velik dio karijere odradila je u tadašnjem HPT-u, u Beču je zatim bila direktorica velike američke telekomunikacijske tvrtke za južnu i središnju Europu, po povratku u Zagreb postaje pak prvom predsjednicom uprave VIPneta. U prvoj koalicijskoj Vladi obavljala je dužnost pomoćnice ministra pomorstva, prometa i veza, a zatim je nekoliko godina obnašala i dužnost predsjednice Skupštine Grada Zagreba, čija je danas potpredsjednica.
Živjeli smo od plaće
Tanja i Dubravka, prisjeća se Veco, uvijek su bile odlikašice, on pak pravi »kampanjac«. Bio je očev mezimac, ali ne i, veli nam, razmaženo derište. Svaki je dinar džeparca morao sam zaraditi.
»U osam smo godina postali najbolji restoran u Zagrebu po kvaliteti i svježini ribe. Riba ulovljena do 6 sati u 9 je već ovdje, na meniju. Prije osam godina, kad sam kretao u ugostiteljski posao, rekao sam sebi da će se ovdje jesti samo jadranska riba i piti hrvatska vina. Najveća mi je želja bila Zagrepčanima, koji si to ne mogu često priuštiti, ponuditi kvalitetnu ribu za povoljnu cijenu«, priča Veco. Na meniju nudi odreske od tune i druge ribe, ali i jadransku srdelu, ne, dakle, samo vrhunsku, skupu bijelu ribu. Svježa je riba, njegov je općeniti moto, najbolja riba, bila skupa ili jeftina.
»Uređivao sam dvorište, prao auto, čistio, sve. Kao da je znao da će brzo otići, tata je činio sve da me, da sve nas, osovi na vlastite noge«, kaže Veco.
Otac, veliki zaljubljenik u prirodu, naučio ga je skijati, planinariti, pa su često navraćali i u Gorski kotar, kod Gerova. Najviše od svega, »naučio« ga je, međutim, moru. Nikad, priča Veco, na moru nisu ljetovali u hotelima ili vilama, uvijek u šatoru.
»I uvijek smo živjeli isključivo od očeve plaće. On je bio političar drugačiji od tadašnjih, ali i današnjih političara. Vjerojatno je jedini političar iz tog vremena koji nije sagradio vikendicu, i koji je, osim časnog imena i djela, iza sebe na bankovnom računu, što god da su ljudi tada mislili, ostavio tek 500 dolara«, kaže Veco.
Boljkovac na vratima
Većeslav Holjevac umro je, službena je verzija, od karcinoma, nakon svega nekoliko tjedana bolovanja. Neslužbene verzije govore nešto sasvim drugo. »Naša je, obiteljska sumnja, potkrijepljena raznim dokazima na koje smo kasnije nailazili, da je otac zapravo otrovan. Kad je Boljkovac postao prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova, došao je k nama s pitanjem želimo li da se obnovi istraga o očevoj smrti. Došao je samoinicijativno, očito s nekim čvrstim indicijama. Od istrage smo sestre i ja ipak odustali, svjesni činjenice da će netko na taj način samo sakupljati političke poene, a da mi oca svejedno nećemo vratiti«, nastavlja Holjevac.
Likvidiran je 70-e, uoči hrvatskog proljeća, kad je, usput rečeno, tvrdio da još nismo spremni za takav obrat. Govorio je kako će padati glave, što se i dogodilo. Pitali su ga zašto ne bježi, sigurni da će i njega hapsiti, a on im je odgovarao kako netko mora i ostati«, nastavlja Holjevac mlađi. I on je, svi su, veli, imali priliku otići van, u Ameriku, bilo gdje, no nisu – ne zato što im je to otac zabranio, već zato što im odlazak nije nikad niti padao na pamet. Netko je morao ostati.
Holjevac se sukobio s jugoslavenskim političkim vrhom, a nakon objavljivanja Deklaracije ’67. isključen je iz CK Saveza komunista Hrvatske. Tri godine kasnije je umro.
Vecina procjena, kaže, ne mora biti točna, ali je uvjeren kako je Većeslav likvidiran zato što je bio najizgledniji vođa kasnijeg, hrvatskog pokreta.
»Službama u Beogradu lider takvog kalibra nije trebao. Upravo u vrijeme donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika 1967. godine, na Plješivici je osnovana preteča HDZ-a, koja je mog oca izabrala za lidera. On je smatran prirodnim liderom u eventualnom raspadu Jugoslavije – makar više nije bio gradonačelnik, i dalje je u narodu bio omiljen, a bio je i vizionar, k tome okružen intelektualcima. Cijela ta ekipa – Veselica, Gotovac, Đodan, mnogi ostali, završili su poslije kod Tuđmana, kojeg je moj otac uveo u taj krug.
Holjevčevi su živjeli u Nazorovoj, na broju 58, gdje Veco još uvijek stanuje. Početkom 60-ih, u kuću pored njih, doselili su Tuđmanovi, koje je obitelj Holjevac i dočekala u dvorištu. Većeslav je, priča njegov sin, Franju Tuđmana i pozvao da dođe iz Beograda, a onda ga i uveo u svoje društvo.
Nisam želio u HDZ
»Sa Štefom, Stjepanom Tuđmanom sam išao u isti razred u Klaićevoj, s njim sam i u dvostrukom kumstvu«, kaže Veco, nerado se, međutim, prisjećajući kasnijih vremena, nakon 90-e. Kaže tek kako mu »nije bilo dobro«. U početku su mu, pojašnjava, nuđena brda i doline, mogao je birati funkciju koju god je želio, no kako se nije htio učlaniti u HDZ, postao je, kaže, nepoželjan. U to je vrijeme imao svoju tokariju, koja se, s mirnodopskog asortimana, početkom Domovinskog rata prebacila na ratni program, radeći za MORH. Posao je, zbog neplaćanja MORH-a, vrlo brzo propao. Veco je ostao bez kune u džepu, ali i bez igdje ikog tko mu je bio spreman pomoći.
»Zaključio sam u tom trenu da ću raditi ono što mi jedino preostaje, i što najbolje znam – loviti ribu, i sam je voziti u Zagreb. Pomogao mi je samo moj dragi prijatelj Duško Ljuština, osiguravši mi jedan, prvi štand na placu u Utrinama, i posao je polako krenuo – noću sam lovio po srednjem Jadranu, a onda, u zoru, kretao put Zagreba, dakako, još onom starom cestom. Koliko su me puta policajci zaustavljali, ne pamtim – po vožnji barem pet, šest puta, bile su to naporne noći. Zahvaljujući brzoj vožnji, međutim, moja je riba u Zagreb stizala prije ostalih, koji su ribu prevozili kamionima, a onda se, vrlo brzo, prebacili na kombije, kakve sam ja vozio. Slobodno mogu reći da sam ja taj koji je Zagrepčanima donio svježiju ribu!«, smije se Veco, koji je nakon prvog štanda posao proširio na njih još nekoliko, a onda otvorio i riblji restoran na Kaptolu, »Ribarski brevijar«.
Kako je uopće krenulo njegovo ribarenje, pitamo ga. Za to je, opet, zaslužan njegov svestrani otac, koji ga je, za mnogobrojnih ljetovanja u Porozini na Cresu, već kao malog dječaka s ribarima slao na pučinu, na »sviću«. Kad je Veci bilo 12 godina, otac ga je u Voloskom ukrcao, zajedno s gomilom prtljage za godišnji odmor, na čamac kojim je mali Veco sam upravljao do Glavotoka na Krku, gdje su isto ljetovali niz godina. Ostatak obitelji nastavio je automobilom, a Veco je, nakon pet i pol sati, živ i zdrav stigao na svoju destinaciju.
Kad su još u Voloskom mještani »druga predsjednika«, kako su ga zvali, pitali kako on to namjerava malog samog poslati da se bori s ćudljivim Kvarnerom, on im je samo odmahnuo rukom i kazao: »Mali o moru zna više od svih vas zajedno!«.
Sam preko Kvarnera
»Bio mi je podrška u svemu, zaljubljen u mene koliko i ja u njega. Tako je, pored već savladanog planinarenja, skijanja, lova i ostalog, krenulo i moje more«, veli Veco. Barka s kojom je »drug predsjednik« svog sina poslao na Krk, bila je 5,5 metara duga »lošinjanka«. Tri su takve napravljene na Lošinju – jedna za Holjevca, druga za Vladimira Bakarića, a treća za Stevu Krajačića. Prvo jugo je njihove potopilo, Holjevčeva je ostala na životu do ’71.
»Da na moru nema ribe, ne bih na more ni išao – ne kupam se, ne sunčam, za mene je uzbuđenje samo nadmetanje s ribom. Cijeli sam život lovio ribu – puškom na dah, na mreže, udicu, vrše, parangale. ‘Ribarski brevijar’ moja je točka na »i« u opsjednutosti ribom«, nastavlja Veco Holjevac, čiji je restoran nedavno postao i prvi tuna steak house u Hrvatskoj. Usred Zagreba.
Posao mu je, veli, izvrsno išao sve do 2008., kad ga je, kao i mnogobrojne druge ugostitelje, potukla kriza. Trebat će, zaključuje, još neko vrijeme da se oporavi. A bavljenje politikom, poput oca, je li mu to ikad padalo napamet, pitamo ga. Nikad, odgovara nam. Moguće, zaključuje, i zbog prerane očeve smrti, kad su mu bile svega 53 godine, i to u vrlo čudnim okolnostima. »Moj je otac, mogu to tako sažeti, bio uspješan gospodarstvenik, ali malo manje uspješan političar. Mene je, svoju djecu općenito, naučio raditi, boriti se za svoj kruh. Ja sam svašta probao – gotovo da sam diplomirao na Agronomiji, završio sam školu za automehaničara, bio sam učitelj skijanja, instruktor vožnje, autonomni ronioc, vozač, automobilist, krojač, još uvijek sam profesionalni ribar i ugostitelj. Za jedan život – i previše«, zaključuje najbrži ribar, onaj s Kaptola.
