Tehnologija nas definitivno iskorištava. Ona pobjeđuje i čini mi se da smo doista sve otuđeniji: što smo povezaniji, to smo dalji. Nadam se se da nam u budućnosti najbolji prijatelji ipak neće biti roboti, kaže Herceg
Ivan Herceg oduvijek je nekako na margini. Ustrajni sudionik domaće književne scene cijenjeni je i nagrađivani pjesnik, urednik knjiga i časopisa, pa i dobri duh hrvatske poezije, no čak i u tom, po sebi već marginalnom svijetu, on uspijeva naći tihu nišu, onkraj svjetla javne pozornosti. Ali kako to u Hrvatskoj biva, objaviš li knjigu proze porast će i interes medija.
Kako i sam Herceg kaže u razgovoru za naš list, dugo on već koketira s prozom, no knjiga priča »Goli«, objavljena u Profilu krajem prošle godine označila je njegov konkretni ulazak u svijet proze. Ipak se ni u njemu, naravno, ne može pobjeći od poezije, pa će, osim i konkretno u stihovima, i ozračje priča biti počesto poetizirano, a sami tekstovi puni pjesničkih slika i kondenzirane senzibilnosti. Konkretnost i jasnost u literarnom diskursu, u kojem minuciozno pazi na stil, Herceg pokazuje i kad metatekstualizira, ali i kad govori o aktualnim pojavama u suvremenom društvu.
Je li u vašem slučaju prvo sadržaj izabrao medij ili je bilo obrnuto, odnosno otkud Ivan Herceg, pjesnik, u proznim rečenicama?
– Moje očijukanje s prozom zapravo traje dosta dugo, više od deset godina. I prije nego što me Drago Glamuzina zamolio da napišem kratku prozu za projekt hrvatske erotske priče, iz kojeg je poslije 2002. nastala panorama Libido.hr, shvatio sam da neke stvari koje sam htio ne mogu ispisati u pjesmama, da mi zato jednostavno treba drugi izraz. »Razuzdanost« tog tipa bila mi je nužna za izlazak iz zatvorenog sustava, binarnog odnosa koji sam stvorio u svojim pjesmama, odnosno za izlazak iz tihe konfesionalnosti, kako su neki kritičari okarakterizirali moju poeziju.
Protiv licemjerja
Od kohezijskih elemenata koji povezuju priče nekako se najviše izdvajaju tehnologija, i to u kontekstu komunikacije, i erotika. Je li to ujedno i svrtanje pozornosti na komplekse koji hrvatskoj prozi kao da izmiču? Erotika je često tek u naznakama, a tehnologiju u sadržajnoj sferi svojih djela ponekad, paradoksalno, koriste naši najstariji pisci.
– To je istina, no nije mi bila namjera upozoravati na komplekse u hrvatskoj prozi, niti ih isticati, time će se jednog dana baviti književna povijest. Erotika u mojim pričama, katkad i vrlo eksplicitna, ukazuje na to da ja od tih bolećica ne bolujem. Ipak, čini mi se da je od količine erotike i dobi autora u našim proznim djelima veći problem kako je to erotsko ispisano. Usto, koliko se god to činilo dosadnim i nepotrebnim ponavljati, uporno valja istupati i protiv licemjerja i tabua svake vrste.
Tehnologija u vašim pričama ipak ponajviše govori o nemogućnosti komunikacije, otuđenju, stvarima o kojima ste dosta progovarali i u poeziji. Jesmo li stvarno toliko otuđeni ili je to zgodno igralište za spisateljske egzibicije?
– Nisam egzibicionist, a tehnologija definitivno iskorištava nas. Ona pobjeđuje i čini mi se da smo doista sve otuđeniji: što smo povezaniji, to smo dalji. Ne zazirem od tehnoloških noviteta, ali nadam se da nam u budućnosti najbolji prijatelji ipak neće biti roboti. Još se pouzdajem u sočne međuljudske odnose, jake i nestabilne, strastvene i hladne, iskrene i proračunate, upravo onakve kakve i opisujem u knjizi priča.
U pričama se ne ustežete referenci na muziku, filmove, pop-kulturu… Koliko je vama sve to bilo važno u pitanju identiteta, a koliko mislite da je danas mladima važno što slušaju, gledaju, čitaju?
– Glazba, knjige, filmovi presudno su utjecali na to što sam danas, što radim… Pišem i riskiram da me proglase ridikulom, no bankar ipak, hvala, nikad ne bih htio biti. Svako vrijeme, naravno, nosi svoje i glupo bi bilo paušalno optužiti mlade da su ovakvi ili onakvi. No čini mi se da danas ima previše svega, a često nema pravih smjerokaza. Ja se, primjerice, sjećam prve ploče koju sam kupio kao tinejdžer, kada sam počeo otkrivati rock’n’roll: bili su to hitovi Little Richarda i pjesme kao što su »Lucille», »Tutti Frutti«… Sumnjam da se današnji klinci sjećaju koju su prvu pjesmu, album ili film skinuli s neta. U srednjoj sam pak školi hodočastio u lokalnu trgovinu, u kojoj je bio mali odjeljak s pločama, razgledavao ih, opipavao kao nekakav fetiš. Naravno, od džeparca sam si malo koji od tih vinila mogao priuštiti. Usto, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji i dandanas, kao nekad ploče, kupuju CD-e, ali prema njima nemam takav odnos kao prema kolekciji ploča. Na nedavnim zagrebačkim koncertima vrhunskih svjetskih bendova, Wilca i Fleet Foxes, primjerice, nisam vidio mnogo mladih, uglavnom je tamo bila ekipa u 30-ima, 40-ima, pa i stariji.
Onako kako pišete pjesme, disciplinirano, s velikim marom prema izrazu, tako pišete i priče. Jesu li takve, sažete i ekonomične u izrazu, ali nabijene emocijama, odmah zabilježene ili ste ih brusili, prosijavali?
– Bio je to dug proces, naporan, s mnogo mijenjanja, dopisivanja i brisanja u većini priča, ali na neki način uzvišen. Jer, uvijek volim ponoviti, sam čin stvaranja za autora je ljepši i dragocjeniji od onoga što nastane, što je na kraju na papiru. Ukratko, pokušao sam napisati onakve priče kakve i sam volim čitati. Dramatične i opasne, kakve, npr., piše sjajna Alice Munro.
Potentna poezija
Što poručujete naslovom posljednje priče, zasigurno nimalo slučajnim, »Message not sent«?
– Ta je priča ljubavna, vrlo intimna, od čega i inače u knjizi ne bježim. Riječ je o gubitku koji nijedna poruka, nijedna priča ne može dokraja opisati. Naslov se može shvatiti i kao pitanje i kao odgovor. Ili, kako bi rekla velika poljska pjesnikinja, nobelovka Wislawa Szymborska, ja samo »dajem poduku iz šutnje, na svim jezicima, metodom motrenja«.
Znači li vaša prva prozna knjiga da ste spisateljski »odrasli«, kako se to kaže u nas, gdje treba početi poezijom, nastaviti kratkim pričama i skrasiti se u romanu? Ili, možemo li očekivati štogod vaše nove poezije, odnosno ima li u Hercegovoj radionici i kakav roman?
– Ne mislim da je za spisateljsko odrastanje takav redoslijed nužan. Ima izvrsnih pisaca koji nikada nisu pisali poeziju. No stihovi su za mene ipak na prvom mjestu i uvijek ću za sebe ponajprije reći da sam pjesnik. Trenutačno radim na novoj knjizi pjesama i vjerujem da će izići iduće godine. Forma kratke priče i dalje me jako privlači, za neke sljedeće tekstove možda odaberem i short short story. Roman se, pak, još ponajprije piše u glavi, no imam i nešto bilješki. S time ne želim brzati, u suvremenoj se hrvatskoj književnosti točno vidi koji su romani tako napisani, za koje su stizale požurnice. Ti autori, počesto ne baš na visokoj kvalitativnoj razini, paradoksalno, zagušuju književni prostor, a onima manje razvikanima ostaju mrvice, ili su samo rubno valorizirani, ili čak prešućeni. To je sramota hrvatske kritike i hrvatskih medija u cjelini. »Goli« će mi, bez obzira na to koliko kritičkih tekstova o njima bilo, za »početak odrastanja«, nadam se, biti dobar test.
Osim što pišete, urednik ste u časopisu Poezija, ali i pjesničke biblioteke HDP-a, dakle prilično ste upućeni u trenutno stanje na domaćoj pjesničkoj sceni. Kako biste ga opisali, je li potentno, pojavljuju li se nova imena?
– Hrvatska je poezija itekako potentna, u to nema sumnje, a tako je i sada iako joj se (od)uvijek podmeću klipovi. No držim da je, bez lažne skromnosti, časopis Poezija u nedavnoj prošlosti odigrao veliku i pozitivnu ulogu u »ponovnom otkrivanju« pjesništva. U tom mu poslu od 2009. pomaže i Biblioteka Poezije u kojoj smo Ervin Jahić i ja do sada uredili 20-ak pjesničkih knjiga. No s obzirom na nedavno objavljene skandalozne rezultate potpora Ureda za kultura Grada Zagreba i Ministarstva kulture, to sve postaje upitno, odnosno mnogo toga u ovoj godini nećemo moći realizirati zbog slabih ili nikakvih potpora našim knjigama. Ministarstvo kulture od 13 prijavljenih knjiga poduprlo nam je 8, Grad Zagreb od 8 kandidiranih 4. Sve su te knjige dobile po osam tisuća kuna, skromno i nedostatno. No neki su drugi pjesnici u drugim izdavačkim kućama dobili po 10, 12 ili čak 15 tisuća kuna. Njih cijenim i nemam ništa protiv, ali pitam: jesu li, npr., Sead Begović i Sonja Manojlović zaslužili manje od njih? Nova mlada pjesnička imena uzaludno je i spominjati jer za njih često dobivamo nula kuna pa njihove zbirke i ne možemo objaviti. Odbili su, primjerice, Vinka Huta kojega smo kandidirali, a on je, po meni, jedno od zanimljivijih novih pjesničkih imena.
Trinaesti praščić
Časopis Poeziju od početaka prate dvije konstante: međunarodne i domaće kritičke pohvale i problemi s financiranjem. O prvome više gotovo i ne trebamo, ali ima li kakvih noviteta o drugome?
– Što se tiče financiranja, časopis Poezija, nažalost, već je sedam godina trinaesti praščić u hrvatskoj književnosti i kulturi. Ništa tim birokratima i komisijašima ne znače naši rezultati, novac se dodjeljuje po nekoj špranci koju je tko zna kad i zašto netko utvrdio. Na gostovanjima u inozemstvu, na pjesničkim festivalima, npr. u Nizozemskoj, Grčkoj, Irskoj, dočekuju nas, pak, i tretiraju gotovo kao heroje i hvale visoke sadržajne i vizualne standarde Poezije. Ni antologija hrvatske poezije od 1989. do 2009. na engleskom, »If We Crash into a Cloud, It Won’t Hurt«, u izboru Ervina Jahića, koju smo tiskali 2009., ni objavljivanje CD-a »Ritam and Rif« s uglazbljenim hrvatskim pjesnicima svih generacija godinu poslije nisu pomogli da se financijski išta promijeni.
Radi li se na novom broju? Što možemo očekivati?
– Novi broj časopisa trebao bi izići do kraja travnja, a u njemu, uz ostalo, objavljujemo veliki intervju s pjesnikom Petrom Gudeljom, pisma Darije Žilić i Slađana Lipovca, Smoljenske pjesme, stihove o nedavnoj tragediji poljskoga državnog vrha, te intervju i pjesme američke pjesnikinje palestinskog podrijetla Nathalie Handal.
