Cijena prvog broja Riječkog lista bila je 2 dinara ili 7 lira. Imao je četiri stranice velikog formata (41×59 cm), a tiskan je u prostorijama Narodne štamparije u Barčićevoj ulici. Kakva je tehnologija bila govori podatak da je u odjelu Radio službe bilo zaposleno čak 10 ljudi – četiri radiotelegrafista i šest daktilografkinja, i još su bili nekoliko kilometara udaljeni od redakcije, koja pak nije bila u istoj zgradi s tiskarom. Prvih godina tekstovi se nisu potpisivali punim imenom i prezimenom, ili se to činilo rijetko. Umjesto toga navodili su se inicijali ili samo jedno malo slovo kao znak autora, jer se smatralo da je informacija važnija od autora. No, potpisivani su tekstovi vanjskih suradnika, među kojima su već prvih godina bili i pripadnici kreme tadašnjeg intelektualnog života Hrvatske Zvane Črnja, koji je prvi skrenuo pažnju na poveznicu Supila i Novog lista, Drago Gervais, Ivan Matetić Ronjgov, Viktor Car Emin i Antun Barac. 

   

Tito poremetio kupnju rotacije 

   

    Imali smo pedesetih godina velike probleme sa zastarjelom rotacijom. A kada smo prelazili u novu zgradu valjalo je nabaviti novu. Nama je u to vrijeme Lazar Mojsov, tadašnji direktor Borbe, sugerirao da uzmemo jedan njihov stroj koji je tada bio u Makedoniji. Međutim, kako je većina izdavačkih kuća u to vrijeme išla na obnovu svojih tiskarskih strojeva, nekako sam nagovorio Milana Slanog da i mi idemo u kupnju nove rotacije. Bilo je to 1963. godine. Ispostavilo se međutim da nam je Tito poremetio planove i skoro doveo u pitanje kupnju nove rotacije. Bilo je dogovoreno da svi riječki privredni čimbenici daju novce za kupnju te rotacije. Slani i ja išli smo na pregovore s direktorom Jugolinije Vukasovićem i tražili smo pomoć od njega. Dočekao nas je s viješću da je dobio zadatak da sve novce koje ima na raspolaganju potroši za gradnju podvožnjaka ispod pruge kraj zgrade sindikata. I to zato što je Tito prilikom zadnje posjete kroz Rijeku s kolonom automobila morao stati jer je upravo tada bila spuštena rampa. Navodno je podivljao da kako to može biti da nakon toliko godina Rijeka nije riješila taj problem u samom centru grada. Morali smo tako ići u kupnju rotacije na kredit. Naravno da je to izazvalo i nerazumijevanja kod jednog dijela radnika. Bilo je i štrajka jer je bilo problema s plaćama za što se okrivljavala nova rotacija koju smo jednostavno morali nabaviti, priča Bajzek. 

Ugled u hrvatskom novinarstvu 

   

    Pratim Novi list svaki dan, i u tehničkom i u sadržajnom smislu sam zadovoljan. Naravno da ima stvari na koje nisam naviknut, a dio su općeg smjera u kojoj današnje novine idu, ponekad je naime previše žutila, ali u cjelini gledano sam zadovoljan. Posebno mi je drago što Novi list ima ugled unutar hrvatskog novinarstva. Malo sam zabrinut zbog financijskih teškoća u kojima se našao. Unatoč krizi novina u svijetu i nove tehnologije, novine bi trebale postojati. Mislim da će uvijek biti publike i za taj medij koji ti omogućava da ga možeš čitati na svakom mjestu, ne gledajući ima li u blizini priključka na internet ili struje. Možeš se vraćati tekstu i pažljivo i polako listati ga i u fotelji i u krevetu, a možeš i nešto izrezati i sačuvati, kaže Bajzek. 

   

Glavni urednici 

   

    Glavni urednici Novog lista: Vinko Antić, Vlado Oluić, Kazimir Ciper-Sanjin, Milan Slani, Miroslav Bajzek, Stanislav Škrbec, Milorad Kovačević, Goran Kukić, Veljko Vičević, Boris Maljković, Branko Mijić, Zdenko Mance, Denis Romac i Ivica Đikić.

    Bilo je to vrijeme neimaštine i političkih turbulencija, ali i početaka poslijeratne obnove i izgradnje, u kojoj je Rijeci kao najvećoj luci na istočnoj obali Jadrana bila namijenjena značajna uloga. Novi list je stoga bio tek jedno od poduzeća koja su te važne 1947. godine osnovana u Rijeci. Partijska su tijela slične direktive o osnivanju kao i u slučaju Novog lista izdala i za Autotrolej, Autotrans, RIO, Jadroliniju, Jugoliniju, Istravino, Dezinsekciju, Elektroprimorje, PIK, Transadriju, Jadroagent, Metalografički kombinat, Vodovod i kanalizaciju. S već postojećim industrijskim postrojenjima (rafinerija, brodogradilište i Torpedo) te s tvrtkama koje će biti utemeljene sljedeće godine, poput Brodokomerca i Brodomaterijala, zaokružena je niska potpornih stupova budućeg industrijskog procvata Rijeke i njene gospodarske moći. 

   Redakcija na Jadranskom trgu

Riječki odnosno Novi list pojavio se dakle kao glasilo grada i regije koji su se poput feniksa trebali dignuti iz poslijeratnog pepela, s idejom da informira o naporima novouspostavljene vlasti ali i animira »radni narod« u zajedničkom pregnuću za opći boljitak, no stjecajem okolnosti tek što je prohodao postao je i papirnatim svjedokom velikog loma u komunističkom svijetu koji je »narodnu vlast u Hrvatskoj i federativnoj Jugoslaviji« 1948. godine stavio pred još veća iskušenja. 

    Miroslav Bajzek, koji će krajem ovog mjeseca navršiti 83 godine, živo se sjeća tog politički dinamičnog ali i opasnog vremena. Jedini živući novinar prve redakcije Riječkog lista, koji je do 1968. godine kada je otišao iz Novog lista prošao put od novinara početnika do glavnog urednika, imao je i osobnog razloga upamtiti to doba i posebno jedan datum. 

    – U proljeće 1948. godine, neposredno pred veliku maturu, u Sušačku gimnaziju su došli predstavnici Riječkog lista, točnije Mladen Deranja koji je bio zamjenik glavnog urednika Vinka Antića i u njegovoj pratnji Ljubo Nikolić, tadašnji dopisnik Tanjuga. Došli su, nama maturantima, ponuditi upoznavanje novinarstva preko Riječkog lista. Pošto sam već počeo naginjati ka novinarstvu, javio sam se. Čim sam u lipnju maturirao došao sam, prema ranijem dogovoru, u Riječki list i javio se Vinku Antiću koji se, po profesorskoj i zavičajnoj crikveničkoj liniji, poznavao s mojim ocem. Redakcija je bila iznad kavane Zora na današnjem Jadranskom trgu. Rekao mi je da ću preko ljeta tu raditi, pa ako bude sve u redu i ja zadovoljan da ću ostati, a ako nešto ne bude kako valja mogu ići studirati. Odmah mi je odredio novinara, mentora, s kojim ću početi učiti zanat. Bio je to Nenad Brixy koji je poslije postao najpoznatiji kao pisac romana. On je imao 24, a ja 19 godina. No, ono po čemu ću posebno upamtiti prvi dan na poslu, a bio je 1. srpnja 1948. godine, je to da je u novini objavljena Izjava CK KPJ povodom Rezolucije Informbiroa, a na pune četiri stranice protegli su se antiinformbirovski napisi. Riječki list prodan je toga dana u tada rekordnoj nakladi od 14.050 primjeraka. Zanimanje ljudi za događanja oko reakcije jugoslavenskih vlasti na Rezoluciju Informbiroa bilo je ogromno. To je na neki način bio i putokaz redakciji s čime će se preko ljeta baviti do 5. kongresa SKJ. Tako i meni. Prvi mi je zadatak bio odlazak u tadašnju Tvornicu duhana gdje smo razgovarali s vodećim ljudima o tome što rade, kakvi su im proizvodni rezultati i kako prolaze u natjecanju s drugim poduzećima, te kako se pripremaju za Kongres, kaže Bajzek. 

   Prijelomne godine

Narednih dvadeset godina bili su prijelomni za Riječki/Novi list. Valjalo je opstati, a vremena su bila sve samo ne idealna za opstojnost novine. Uza sve gospodarske i razvojne teškoće te nepovoljno međunarodno okruženje, valjalo je i vlastitim snagama nešto pokušati mijenjati kako bi se ipak pridobili čitatelji da postojanje Novog lista ne postane upitno. To je upravo Bajzekovo vrijeme. 

    – U početku smo izlazili u 12 sati sa sutrašnjim nadnevkom. To se nije pokazalo najboljim. Moglo se do kraja dana bilo što dogoditi, a to biste u novini mogli pročitati tek sutradan poslijepodne. Kada sam 1961. godine postavljen za glavnog urednika među prvim stvarima koje sam promijenio bio je taj podnevni izlazak novine. Prešli smo na jutarnje izlaženje 18. svibnja 1963. godine, ali i na manji format. Do tada je Novi list izlazio na ogromnom formatu, a kako je često zbog nestašice papira izlazio na četiri stranice, to nije dobro izgledalo. Drugi važan iskorak je bila nabavka nove tiskarske tehnologije. Imali smo užasno staru tehnologiju, ne samo rotaciju nego i sve drugo. Novine smo tiskali na opremi koja je bila još iz vremena prije Prvog svjetskog rata. Krenuli smo u akciju nabavke novog tiskarskog stroja i postupnu obnovu druge tehnologije. To je napravljeno 1964. a dovršeno 1965. godine, kada je 18. svibnja nova rotacija i puštena u pogon. Riječ je o čuvenom stroju »Plamag«, kupljenom u Istočnoj Njemačkoj, koji je doista odradio svoje. Bio je to veliki napredak u odnosu na ono što je bilo prije. Poslužio je sve do sredine devedesetih kada je Novi list nabavio novu rotaciju. Treći važan događaj u povijesti Novog lista bilo je preseljenje u današnje prostore u Zvonimirovoj ulici na Mlaki, u »Kuću štampe« kako se nazivala. Iako smo bili i malo žalosni, jer smo otišli iz centra grada gdje je sve bilo dostupno, ta ideja Milana Slanog, od kada je došao iz Beograda 1953. godine postavši direktor i glavni urednik, da se napravi moderna zgrada u kojoj će se smjestiti sve što Novom listu treba bila je od dalekosežnog značaja. Do tada je naime Novi list radio na desetak različitih lokacija po gradu gdje su bile smještene različite službe, što je jako kompliciralo izradu novine. Na koncu, važan je događaj za približavanje čitateljima i pokretanje nagradne igre »Čitalac Novog lista milijuner«, 1967. godine kada se slavila 20. godišnjica izlaženja, što je ostala tradicija Novog lista sve do danas. To je donijelo veliki uspjeh jer je naklada prešla preko 20 tisuća prodanih primjeraka. Promjena formata i vremena izlaska, tehnička poboljšanja i borba za čitatelja bili su dakle odlučujući događaji za razvoj Novog lista u tom prijelomnom razdoblju. Naravno tehnologija se dalje razvijala, ali sve što je poslije toga stiglo napravljeno je na tim temeljima, kaže Bajzek. 

   Teško do novinara

Valjalo je dakako platiti i cijenu pionirskih vremena podizanja Novog lista. Ono što je stiglo sedamdesetih i osamdesetih, kada je riječki dnevnik iz godine u godinu bilježio povećanje naklade, a posebno u devedesetima i na početku novog milenija kada se Novi list potpuno etablirao u hrvatskom medijskom prostoru kao kvalitetna i drukčija regionalno ukotvljena i nacionalno utjecajna novina, bilo je u ranijem razdoblju popločano brojnim teškoćama.