Kontroverzni dokumentarac na ZagrebDoxu

“Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?”: figa u džepu i salvete podijeljenih teritorija

Davor Mandić

Autori, koji su dokumentarac napravili u produkciji Radiotelevizije Srbije, za potrebe filma intervjuirali su niz aktera koji su izravno ili neizravno sudjelovali u posljednjim krvavim sukobima na Balkanu



    Nije Kučan, dakako, rekao ništa novo, a ni dokumentarac nije odgovorio na pitanje iz naslova, ali je zato još jednom uzburkao nacionalističke duhove na jednoj i na drugoj strani, koji u filmu pronalaze motive za revizionizam. Hrvati u smislu relativiziranja srpskih, a Srbi hrvatskih zločina. 


   Tajna Karađorđeva


Autori istražuju tezu na temelju izbrojanih 48 sastanaka Miloševića i Tuđmana za vrijeme ratnih zbivanja, čemu treba pridodati i 11 susreta Tuđmanovog šefa kabineta Hrvoja Šarinića i Miloševića u razdoblju od 1993. do 1995. godine. Najsuprotstavljenije teze o dogovorenom ratu u filmu pak postavljaju Hrvati. Pa dok bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić tvrdi da je dogovora bilo, posebno oko dijeljenja Bosne, Slaven Letica tvrdi da dogovora nikako nije moglo biti. »Samo budala bi pomislila da je rat dogovoren. Porušena Hrvatska, zaklan Vukovar – kakav je to dogovor?« – pita se Letica. 



  Slađana Zarić, rođena 1971. u Srbiji, diplomirala je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Radila je kao novinarka na javnoj televiziji Studio B, u dnevnim novinama »Danas« i produkcijskoj grupi »Mreža«. Godine 2002. počela je raditi na Radio Beogradu kao urednica vijesti, a kasnije je postala urednica dokumentarnog programa. Osvojila je niz nagrada na radijskim festivalima u Srbiji, a 2003. nagrađena je prestižnom nagradom »Premios Ondas« u Barceloni za radijski dokumentarac »24 sata nakon ubojstva Zorana Đinđića«. Od 2005. radi kao urednica i autorica dokumentarnih filmova na Odjelu za vijesti i informativni program RTS-a. 




   


 Filip Čolović, rođen u Srbiji 1978, diplomirao je TV-režiju. Osim dokumentarnih filmova, režirao je brojne emisije za Radioteleviziju Srbije, kao i drame i serije. Pisao je radijske drame i scenarije za kratke filmove. Objavio je dvije knjige poezije i jedan roman. Za svoje dokumentarne filmove osvojio je brojne domaće i međunarodne nagrade.



    Okosnica filma svakako je sastanak Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 26. ožujka 1991. godine. No film i opet ne donosi snimku ili transkript toga sastanka, pa i dalje sve ostaje tek naknadna interpretacija. Mesić će reći da mu je sam Tuđman rekao da je u razgovaru s Miloševićem došao do banovinskih granica iz 1939. godine, uz Cazin, Kladušu i Bihać. Na to je navodno Mesić upitao Tuđmana što je s Alijom, misleći na Izetbegovića, na što mu je Tuđman odgovorio da je sve gotovo ako se Srbi i Hrvati dogovore. 


    Ubrzo nakon toga sastanka uslijedilo je sastavljenje četveročlanih komisija koje su navodno prema vani oformljene za normalizaciju odnosa, no zapravo za dogovor oko podjele Bosne. Tako naime tvrdi član hrvatske komisije Dušan Bilandžić, što zapravo ne opovrgava ni članica srpske komisije Smilja Avramov. Ona pak tvrdi da je Bilandžić zagovarao avnojevske granice, ali da bi se moglo razgovarati i o banovinskim, uz neke korekcije na jugu. 


   Nafta za krajinu


Ono što film radi, i iz čega i jedna i druga strana izvlače dio teza o revizionizmu, jest propitivanje stupnja autonomije JNA. Tako Žarko Puhovski smatra da je dogovora oko Bosne, male Jugoslavije, moglo biti na način da ona ne bude uzrok rata, no onda se JNA počela svrstavati na jednu stranu, dogodio se Vukovar (ne pojašnjava kako se to »dogodio«) i povratka nije bilo. Ivan Zvonimir Čičak također kaže da su početak rata vodili generali koji su branili Jugoslaviju, da je sam Blagoje Adžić napadao Milana Babića da mu rastura državu. Desna Miloševićeva ruka Momir Bulatović pridonosi toj tezi i izjavom da mu je Kadijević govorio da je još na početku trebao uhapsiti njega i Miloševića. 


    Iz svega rečenog dade se ipak zaključiti da ni Milošević ni Tuđman nisu imali potpunu vlast na terenu. A do koje je granice apsurda to išlo potvrđuju izjave nekih aktera. Nije dakako nova teza da je rat u Bosni na terenu vođen po principu »ko plati, njegova djevojka«, ali kad Bulatović podsjeća na izbezumljenog lorda Owena kojemu nije jasno kako Srbi sad malo pucaju po jednoj, a onda po drugoj strani, a umirovljeni brigadir HV-a Dušan Viro prepričava sastanak u Kiseljaku na kojem predstavnici vojske Republike Srpske zahtijevaju povećanje kontigenta hrvatske nafte prema RS zbog međudržavnog sporazuma RS i »Republike Srpske Krajine« kojim se RS obvezuje isporučivati uvećane količine nafte »RSK«, onda u pamet jedino možemo prizvati »Top listu nadrealista«, koja ni u svojim najvećim fantazmagorijama nije mogla smisliti takav scenarij. 


    I dnevnici Ratka Mladića potvrđuju da je bilo dogovora Hrvata i Srba protiv muslimana, ali čini se da su se na terenu više dogovarali Radovan Karadžić i Mate Boban nego Tuđman i Milošević. A stvar se može spustiti i još niže na teren, među krajnje operativce, ako se zanemari zapovjedna odgovornost. No to je, dakako, nemoguće.   


Porazan saldo


Film se ipak više bavi Tuđmanom i Miloševićem, pa će Mesić provokativno reći da je nemoguće naći ijednu izjavu jednoga protiv drugoga; Manolić će potvrditi da su vjerovali jedan drugome, a Avramov da su se poimence zvali, no kad Bulatović prepričava švercanje šljivovice u dejtonsku Miloševićevu sobu s podtekstom da je to bilo i zato što se računalo da Tuđman teže podnosi alkohol, onda smo opet na nedohvaćenom terenu »Top liste nadrealista«. 


    Iz filma na kraju proizlazi da je »hrvatski« dio Bosne ostao Tuđmanov mokri san, no da je ovaj inače nervčik, za razliku od staloženijeg Miloševića prema onima koji su ih poznavali, na kraju ispao politički inteligentniji. Odustao je od Bosne kad mu se priprijetilo da će Hrvatska završiti u sankcijama kao Srbija, potpisao mirovni sporazum s BiH i otišao po izgubljeni hrvatski teritorij, za koji je Milošević izgleda mislio da mu ga neće dirati. 


    Prema autorima, u filmu saldo cijele te eskapade je šest samostalnih, etnički gotovo čistih, ekonomski slabih država, 130.000 mrtvih i dva i pol milijuna raseljenih. Autori očito ne priznaju Kosovo kao samostalnu državu, a i ništa ne govore o Srebrenici, Lori, Ovčari… pa se i te brojke nekako čine nedovoljno plastične. 


    Gotovo da bi čovjek povjerovao da je postojala šansa da čelnici republika bivše Jugoslavije prihvate ponudu Europske Unije iz 1991. godine tešku pet milijardi dolara, uz dodatak pridruženog članstva.