– Da li ćete zbog po mom mišljenju veoma radikalnih mjera zadržati rejting teško je reći; na žalost rejting agencije nemaju nikakvu odgovornost za svoje radnje, a poznato je da su u prošlosti pravile sasvim pogrešne ocjene i da su mnogo puta bile i učesnik i savjetodavac u financijskim malverzacijama koje su dovele do propada firmi (Enron) i država (Grčka). Međutim, svijet, a pogotovo EU, zbog svoje tromosti nije spreman ništa uraditi da se štetne institucije onemoguće. No, vama to ne pomaže; u danim uvjetima morat ćete prodati i ponešto od onoga što vam je ostalo, a nije vam mnogo ni ostalo, odgovara Mencinger, te nastavlja. 

    – Europska politika je katastrofalna; već tri godine mrcvare Grčku, mada je od samog početka svakom normalnom čovjeku jasno, da dug od 150 posto BDP-a ne može platiti, jer se on automatski povećava visokim kamatnim stopama i negativnim stopama rasta i po 15 posto godišnje. Tjeranje na štednju i pričanje o povećanju konkurentnosti samo smanjuje ekonomsku bazu, koju Grčka, ako smo precizniji, u stvari i nema. Izvoz Grčke u godini je 1.500 eura po stanovniku, Slovenije 10.000. Iskreno da kažem, ovih gluposti EU ne razumijem. No, treba dodati, da se ECB s Draghijem ipak počela ponašati normalnije otvaranjem tri godišnje kreditne linije bankarskom sistemu, što nažalost zbog histerije štednjom zasada mnogo ne pomaže, poručuje Mencinger.    

    Na naše pitanje što je sa slovenskom ekonomijom, koja očito pokazuje znakove posustajanja, iako je zbog činjenice da je dugo držala vlasništvo u svojim poduzećima na neki način služila tranzicijskim zemljama kao primjer, Mencinger odgovara da »Slovenija plaća cijenu za gluposti koje je radila između 2005. i 2008.« 

   Bačen novac

– Tada smo u smeće bacili 10 milijardi eura. Naime, za kupovinu vrijednosnih papira, a ljudi su vjerovali u 20 do 30-postotne prinose, svi su se – poduzeća, tajkuni i obični ljudi – zaduživali, a da bi banke mogle to financirati one su se zaduživale u inozemstvu. Kad je došla kriza vrijednost virtualne imovine se vratila gdje bi trebala biti ili čak niže, a krediti su ostali. Djelomično su strani krediti preneseni u javni dug, ali su obaveze banaka prema stranim bankama ostale; one čine poznati kreditni crunch koji je još povećan političkom demagogijom i strahovanjem banaka da sada išta kreditiraju. Nažalost, prodaja dijela imovine sada je više manje neminovna; došli smo u stanje u kojem seljak prodaje zemlju, da bi preživio i postaje najamni radnik, zaključuje Mencinger.