Susreti muških momčadi iz Hrvatske i Srbije najvažniji su poslijeratni događaji u kronici političkih odnosa dviju nacija. U takvom polju visokog napona i navijači su, svejedno da li će ostati mirni ili poskakati jedni na druge, predstavnici naroda
Ugo Vlaisavljević najznačajniji je bosanskohercegovački filozof. Profesor je Onotologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a u svojim radovima bavi se ratnim neprijateljstvima balkanskih naroda, uzrocima i posljedicama ratova koji izbijaju u ovom dijelu svijeta.
Za Novi list Vlaisavljević govori o sportu kao nastavku rata drugim sredstvima, o borbenim etničkim gupama koji živim, zdravim i vitalnim drže ratna neprijateljstva na prostoru bivše Jugoslavije.
Za vrijeme trajanja Europskog prvenstva u rukometu Novi Sad bio je poprište incidenata u kojima su brutalno pretučeni navijači hrvatske reprezentacije. Zanimljivo je, što su mnogi i primijetili, jest da mladi iskazuju jednaku, ako ne i veću mržnju prema ratnim neprijateljima svojih roditelja, nego što je iskazuje generacija koja je zapamtila i u ratu sudjelovala)?
– Dobro ste primijetili; dogodio se transfer mržnje s jedne generacije na drugu. Izgleda da su sada sinovi preuzeli mržnju od očeva, usisali je u svoje duše. Možda ste također u pravu da tu ima i transfer u snazi; kao da je ta mržnja postala još jača. Ima tu i transfer od rata k miru, koji može izazvati čuđenje, ako krenemo od samorazumljive pretpostavke da je rat povlašteni izvor netrpeljivosti i mržnje. Onda se s pravom pitamo: otkud sada tolika mržnja gotovo dva desetljeća nakon završetka rata?
Ima tu u igri još nekih transfera, recimo, prijelaz s bojišnica na sportski teren. Pa onda iz jednog tipa sportske arene u drugi, s jednog ekipnog sporta na drugi; ovaj put s nogometa na rukomet. Možda su doista sportske manifestacije dobra prilika da se izmjeri puls i tlak lokalnih međunacionalnih odnosa. A najbolju priliku ipak nudi nogomet; izgleda da je u međunacionalnim obračunima važniji udarac nogom nego rukom.
Međutim, ako se sada povlašteni izljevi mržnje šire i oko manje popularnih sportova, ne znači li to upravo da je netrpeljivost postala veća? A možda sasvim griješimo ako ovako gledamo na stvari. U iskušenju smo da brkamo huligane i pomladak čitavog jednog naroda.
Zloćudni zagrljaj
Huligani i huliganski ispadi su uvijek bili sastavni dio sportskih nadmetanja. Psiholozi nasilje navijačkih skupina lako objašnjavaju i bez pozivanja na matrice međunacionalnih odnosa, a pogotovo im ne treba nekakav uvid u stanje duha cjelokupne nacije. Možda upravo treba biti nacionalista da bi se iz ponašanja neke skupine, ulične rulje, zaključivalo o mnogima ili svima u jednom narodu.
Uvijek je opasno govoriti o nacionalizmu onih drugih, a u ovome dijelu svijeta se uglavnom drukčije niti ne govori. Odavno već ne uspijevam uvidjeti razliku između nacionalizma i antinacionalizma, jer uvijek u prvome planu vidim borbeni položaj jednih protiv drugih.
Budući da je nacionalizam već odavno na zlu glasu, onda ne čudi da je to pojava kod susjeda, kojoj se mi uvijek suprotstavljamo kao ogorčeni antinacionalisti. Možda bi u ovim krajevima trebalo rehabilitirati vrijednosti nacionalizma, da bi se napokon jednom raskinuo ovaj zloćudni zagrljaj nacionalizma i antinacionalizma. Vjerujem da ste primijetili neobičnu činjenicu da gotovo nigdje više ne možete naći deklariranih nacionalista.
Mediji huligane počesto reprezentiraju kao predstavnike svojih nacija i poistovjećuju ih s njima. Tako je bilo i u novosadskom slučaju?
– Istina je, živimo u doba kad svaki huligan predstavlja svoju naciju, pogotovo ako proviri nos u areni međunacionalnog susreta. Ulogu metonimije bi trebalo osvijetliti u ovom kontekstu povezivanja nacionalizma i sporta.
Vjerujem da velike sportske manifestacije mogu osvijetliti samu bit etno-nacionalizma, jer pred našim očima, u blještavilu medijskog spektakla, povezuju dva najvažnija instrumenta agonalne gradnje kolektivnog identiteta: metonimiju i reprezentaciju.
Svatko zna da nema nacionalizma bez generalizacija; nacionalista je onaj koji uvijek dio (skupinu ili pojedinca) uzima za cjelinu (čitav narod). A to nije moguće bez uvjerenja da pojedinac ili skupina uvijek na neki način predstavljaju čitav jedan narod. Bez tog predstavljanja možda ne bi moglo niti biti nekog naroda, a jedini način da se to predstavljanje (dijela) usvoji kao stvarnost (cjeline) jeste nešto što bismo mogli nazvati masovnom obuzetošću metonimijom.
Zahvaljujući tomu svaki čovjek u ovome dijelu svijeta predstavlja »nacionalni primjerak«, a nacije postaju jedna jedina cjelina, u stvari glomazno tijelo, nekakav kvazi-biološki entitet.
Kakva je u tome uloga sporta?
– Velika i nesumnjiva, pogotovo kad »igraju Hrvatska i Srbija«. A to su značajna svjetska takmičenja. Moglo bi se i obratno reći: kad je riječ o rješavanju pitanja odnosa ove dvije nacije, o diplomatskim susretima njihovih političara, onda one pred očima javnosti »igraju« i »razigravaju«. Sportske momčadi kao i političari imaju jak i priznat kapacitet predstavljanja svoje nacije, ali imaju još i dodatnu prednost u odnosu na političare – mogu se boriti, strasno i žestoko boriti s predstavnicima druge nacije.
Ove momčadi su u fantaziji gledatelja, pogotovo ako se dobro vrti medijska radilica predstavljanja, nešto kao vojne formacije u miru; jedine koje imaju puno pravo da se u ime svoje nacije bore, gube i pobjeđuju.
Sportske igre, dakle, na neusporediv način mogu predstavljati nacije. Ako je istina da nacije i ne mogu drukčije postojati nego kao predstavljene, onda je velika sportska manifestacija povlašten način njihovog postojanja. Možda nam ništa tako dobro ne otkriva način postojanja lokalnih etničkih nacija kao važna međunarodna nogometna ili rukometna utakmica. Nacije nema bez nacionalne i internacionalne arene (a nju grade mediji), bez pojedinaca i grupa koji javno igraju (doslovce: glume) svoju naciju.
Susreti visokog rizika
Što ili koga onda predstavljaju obračuni navijačkih skupina?
– Kad navijači obuku dresove svoga tima, stave na sebe njegove ambleme, kape, šalove i značke, pa počnu navijati iz sve snage, onda oni glume igrače tog tima ili predstavljaju se javno kao sam taj tim. Ali koliko god se trudili u svojoj identifikaciji sa onima koje bodre, ne mogu da igraju kao taj svoj tim, a igra je najvažnija stvar utakmice, sama utakmica.
To je suštinska nemogućnost, do neba bolna prikraćenost, koja one najstrastvenije ostavlja sputanim i pretvorenim u puke glumce, marionete, čak smiješne klaune. Navijači ulaze u igru tek kad upadnu u teren, a još više kada uđu u obračun, u prijetvornu igru, s protivničkom navijačkom skupinom.
Igra reprezentacija dviju nacija je prijetvorni obračun, a nasilni obračun njihovih navijačkih skupina je, sa svoje strane, prijetvorna igra. Kao što znamo, to pretvaranje igre u sukob mogu izvesti i sami igrači. Ali tada mi promatrači, a pogotovo mediji, ne bismo smjeli sve to promatrati kroz matricu nacionalnog predstavljanja, tretirati one koji su izvan igre (reprezentacija) kao da su u igri: snimati i tumačiti navijače kao predstavnike nacija na internacionalnom takmičenju.
Zašto su sukobljene navijačke skupine u tolikoj mjeri reprezentativne kad igraju Srbija i Hrvatska, BiH i Srbija, BiH i Hrvatska…? Zašto ih naprosto ne možemo izolirati i percipirati kao skupine frustriranih izgrednika?
– Zato što su sportska natjecanja o kojima govorimo »susreti visokog rizika«. Zato što znamo da se u pozadini radi o visokom stupnju međunacionalne netrpeljivosti. Znamo da se susreti muških momčadi iz Hrvatske i Srbije na međunarodnim takmičenjima visokoga ranga često mogu ubrajati u najvažnije poslijeratne događaju u kronici političkih odnosa dviju nacija.
U takvom polju visokog napona i navijači su, svejedno da li će ostati mirni ili poskakati jedni na druge, predstavnici naroda.
Kako to povezati s Vašom opaskom da sportske manifestacije u kojima izbijaju neredi potaknuti međunacionalnom netrpeljivošću otkrivaju pravu prirodu lokalnog etno-nacionalizma?
– Ne možete se igrati s nacijom (ako već igrate za naciju). Kad igrači državne reprezentacije igraju, oni se bore za svoju naciju. Ako je u sportu dovoljno imati malo legitimne funkcije predstavljanja čitave nacije i još pritom borbeno nastupati u susretu s predstavnicima druge nacije, dakako u okruženju visokog napona, pa da to već bude svojevrstan međunacionalni sukob, onda to puno govori o samim nacijama koje su tu u igri.
Naime, odavno sam sklon vjerovati da su ovdašnje etničke zajednice, danas pretvorene u samosvjesne nacije, po svojoj dubokoj prirodi »borbene skupine« (C. Schmitt).
O tome ste pisali u svojoj knjizi »Rat kao najveći kulturni događaj«?
– Da, tamo se može naći moja tvrdnja da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati nakon ovog posljednjeg rata drukčije postavili prirodu svoga etničkog identiteta nego što je to prije bio slučaj. Kad kažem prije, opet mislim na rat, recimo na pretposljednji ili Drugi svjetski rat. Ratni neprijatelj je onaj famozni »značajni Drugi« zahvaljujući kojem se konstituira naš vlastiti identitet.
Relaciona priroda etničkog identiteta, o kojoj govore mnogi etnolozi, u ovom djelu svijeta bi se mogla formulirati tako da kažemo da su Hrvati iz novijeg doba prije svega ne-Srbi, a Srbi ne-Hrvati. Za Hrvate iz Hercegovine bi se moglo pretpostaviti da su oni još borbenije konstituirani i to kao ne-Srbi i ne-Bošnjaci. Tri etničke skupine u BiH su tako stalno upućene na međusobno borbeno natjecanje da bi održale živim i autentičnim svoje etničko biće.
O tome možda dovoljno rječito svjedoči tragična utakmica koja je u Širokom brijegu 2009. godine suprotstavila navijače Bošnjake i Hrvate. Nakon te utakmice, ali i još značajnog broja drugih, doista smo mogli puno naučiti o stanju međunacionalnih odnosa u ovoj državi. Ne čudi onda da je jedno od glavnih novinarskih pitanja upućenih vodećom političarima u BiH, kada se želi doznati njihova ideološka orijentacija, za koju će reprezentaciju navijati u nekoj predstojećoj utakmici.
Međuetničko bratstvo
Želite reći da je mržnja prema susjednim narodima »konstitutivna«, usađena u samo biće ovdašnjih naroda? Kako suzbiti tu mržnju, odnosno prekinuti transfere mržnje na generacije koje dolaze? Možemo li se nadati da će u jednom trenutku kod novih generacija doći do otpora roditeljskoj kulturi mržnje?
– U etničkoj prirodi spomenutih nacija doista vidim ratne aktere. Eto zašto ih razjarene navijačke skupine ipak dobro, suviše dobro predstavljaju. Ako bi nekako došlo do njihovog pacifiziranja, onda bi to imalo oblik razgradnje etničkog jezgra u personalnosti ovih naroda (E. Husserl je govorio o nacijama kao personalnostima višeg reda). Za eventualno međuetničko pomirenje postoje barem dva puta. Jedan je već isproban u titoističkom poretku, a to je međuetničko bratstvo.
Pojava moćnog zajedničkog neprijatelja, Nijemca-naciste, uvjetovala je gradnju borbenog saveza lokalnih etnija koje su i onako po svojoj prirodi borbene skupine. U tom slučaju, mogli smo to dobro iskusiti na svojoj vlastitoj koži u posljednjem ratu, borbenost ovih skupina nije mogla nimalo splasnuti. Do pacifiziranja ovih »naoružanih naroda« koji su kroz čitavo razdoblje realnog socijalizma držani u »stanju mobilizacije« nije ni moglo doći.
Ništa bolje nije iznosilo na vidjelo pravu prirodu zbratimljenih naroda u višeetnički jugoslavenski grozd kao njihovo predstavljanje na stadionu. I u doba prethodnog režima, dakle, stadion je bio mjesto razodijevanja naroda i otkrivanja prave prirode njihove tadašnje političke konstitucije – mislim na famoznu manifestaciju Slet. U čast Titu se na nogometnom terenu čitav politički narod predstavljao kroz brojne borbene skupine koje su svoje vježbe mobiliziranja u čvrsta borbena tijela izvodile pred očima maršala. Predstavljanje (dijela za cjelinu), bez kojega nema moderne nacije, ovdje je otkrivalo lascivni užitak suverena: manifestiranje narodnog tijela pred vođinim pogledom.
Drugi put je naznačen i obećan sa činjenicom da je većina lokalnih etničkih skupina doživjela svoju metamorfozu u moderne nacije i da već imaju povoljnu priliku da sebe iskušavaju kao »zajednice građana« (D. Schnapper). To je važan, ako ne i jedini način, da se njihova etnička supstanca počne razgrađivati. Glavna indikacija za to bi bio nastanak autentičnog civilnog društva, pri čemu u ovom dijelu svijeta »civilno« treba shvatiti prije svega u opreci prema »militantnom«, a to u mome poimanju znači etničkom.
