Samo još jedan Židov živi u Virovitici; zajednica je pred gašenjem. Poslije ljudi, ostat će tek blijedi tragovi: spomen-ploča u središtu grada, na mjestu gdje je do 1942. stajala sinagoga, i posljednji ostaci dvaju odavno napuštenih židovskih grobalja. Od snažne i poštovane zajednice, koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća u samom centru male slavonske varošice izgradila sinagogu i pokapala se na dva groblja, od kojih je jedno imalo mrtvačnicu, nema više ni sinagoge, ni mrtvačnice, ni grobalja, a živ je samo još jedan čovjek. Tek pretposljednji od onih koji u Virovitici nisu prešućivali svoje židovsko podrijetlo, novinar i publicist Ljubo Ruben Weiss, o svojem je malom srednjeeuropsko-balkanskom mikrosvijetu, pometenom u holokaustu, a potom jedva preživjelom, ostavio svjedočanstvo koje je ovih dana objavljeno pod potresnim, ali preciznim naslovom: »Posljednji izvještaj posljednjih Židova Virovitice«.

Faktografsko je to djelo, opravdano protkano osobnim sjećanjima, o Židovima u Virovitici, s osvrtom na okolna slavonska i podravska mjesta: Slatinu, Orahovicu i Pitomaču. Ljubo Ruben Weiss, pisac i publicist, bivši tajnik zagrebačkog Kulturnog društva »Miroslav Šalom Freiberger« i iskusni novinar, učinio je što je mogao da prikupi činjenice o dvjesto pedeset godina života Židova u virovitičkom kraju: podaci su tu o okolnostima dolaska Židova, osnivanju i ustroju Židovske općine, gradnji sinagoge, grobalja i mrtvačnice. Dobar dio knjige posvećen je doprinosu Židova svekolikom razvoju Virovitice i okolice, a u tom dijelu Weiss je mnogim zanimljivim činjenicama i osobnim sjećanjima opisao ugledne virovitičke židovske obitelji, iz kojih potječu, primjerice, pisac i dramatičar Miroslav Feldman i ugledni sportski radnik Slavko Šajber.

Pisao tri godine

Weiss je opisao i holokaust u Virovitici i okolici, te donio poimeničan popis žrtava iz grada, okolice, Slatine i Orahovice. Izvijestio je, dakako, i o sudjelovanju Židova u partizanskom otporu, te o okolnostima poslijeratnog stanja zajednice: o iseljavanju u Palestinu poslije 1945., obnovi općine i njezinoj djelatnosti – općinu je obnovio i desetljećima je vodio Weissov otac Marko, koji je preživio nacistički logor – opisao je život Općine u Domovinskom ratu, te svijetli primjer Stjepana Jankovića, katoličkog župnika iz sela Lukač kod Virovitice, koji je u ratu spašavao židovsku obitelj Weiss, pa 1998. proglašen Pravednikom među narodima.

Svoj »posljednji izvještaj« Weiss je pisao tri godine prije nego što je 2015. umro u 66. godini. »Pisati 2012. godine povijest Židova Virovitice i okolice, zadaća je koju nije jednostavno realizirati, prije svega zbog činjenice da je nestala ili uništena velika većina arhiva Židovske općine Virovitica, sustavno vođena do 1941«, piše u uvodu.

Dragocjena pripovijest

I nastavlja, dočaravajući današnju duhovnu atmosferu među rijetkim preostalim Židovima i njihovim potomcima u Virovitici: »Problem koji sa žaljenjem mogu konstatirati jest činjenica da je nekoliko potomaka Židova Virovitice i okolice, simboličan broj, odbio surađivati na knjizi, no jedan broj, i to ne zanemariv, premda nije bio oduševljen time što će se njihovi preci naći kao tema u ovoj knjizi, ipak mi je ustupio bigrafije osoba koje su bile židovskog porijekla.«

Unatoč tim teškoćama, koje nedvosmisleno ukazuju na dubinu traume koju i danas trpe potomci tog uništenog svijeta, Ljubo Ruben Weiss uspio je zorno, potresno i dojmljivo rekonstruirati male slike te zbrisane, a tako dragocjene mikrokulture: skromne ali živopisne, tradicionalne ali građanske, autohtone ali i moderne, provincijalne ali nikad izolirane od svijeta. Te su slike gotovo sigurno posljednje što će biti očuvano od zaborava o toj maloj zajednici, i zato je dragocjeno i za širu javnost. Za one, pak, sve rjeđe, koji se još sjećaju »Bingovog ćoška« u Virovitici – nitko mlađi od pedeset ne može pamtiti tu lijepu malu mitteleuropsku kuću s kupolom u gradskom središtu porušenom sedamdesetih – ili koji pamte ljude iz virovitičkih obitelji Šajber, Štajner ili Unterberger, Weissova knjiga bit će dragocjena i vjerodostojna pripovijest, ali i još jedan podsjetnik na zločin holokausta, čije smrtonosne posljedice poslijeratna traumatizirana obnova zajednice nikad nije uspjela izliječiti.

Weissovu knjigu nije objavila nijedna institucija virovitičkog kraja koja se takvim poslom bavi, premda bi ta gesta bila najmanje čime bi društvo bilo dužno pokazati interes za sudbinu židovske zajednice. »Posljednji izvještaj« objavljen je u organizaciji Weissova brata te kolega i znanaca: Vladimira Rošića, koji je prijateljevao s Ljubom dok je ovaj u Beču devedesetih vodio malu knjižaru s izdanjima iz bivše Jugoslavije, i virovitičkog novinara i festivalskog producenta Gorana Gazdeka. Rošić je financirao objavljivanje knjige, a Gazdek je vlasnik portala virovitica.net, na kojemu je Weiss godinama objavljivao angažiranu kolumnu, te utemeljitelj Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu i obrazovanje SINKO, pa je taj institut objavio Weissovu knjigu.

Bogato izdanje

Objavio, s punim uspjehom: to je bogato ilustrirano izdanje na kvalitetnom papiru i velikom formatu, koje svjedoči o posvećenosti i poštovanju prema sadržaju koji objavljuje. Uz ostale zanimljive fotografije iz života virovitičkih Židova objavljena je, i time sačuvana od nestanka, vjerojatno jedina postojeća fotografija virovitičke sinagoge. Hram je sagrađen 1863., kao jedna od najreprezentativnijih zgrada ondašnjega centra Virovitice. Kad su ustaše preuzeli vlast, najprije je 1941. spaljena, a potom 1942. i sravnjena sa zemljom. Deset godina poslije rata, Savez jevrejskih opština Jugoslavije prodao je parcelu državi, i od tada na njoj stoji siva stambena zgrada s trgovinom obuće Borovo u prizemlju. Godine 1998. na zgradi je postavljena spomen ploča s tekstom na hrvatskom i hebrejskom, u znak sjećanja da je tu nekad stajala sinagoga – podatak koji ni mnogi Virovitičani nisu znali.

Gazdek je za naš list objasnio okolnosti objavljivanja ovog dragocjenog djela. »Ljubo je cijelim svojim habitusom i javnim djelovanjem posljednjih godina svoga života kao aktivni član Židovske općine i rasni novinar-komentator ostavio neizbrisiv trag u virovitičkom društvenom životu. Svoj je vijek posvetio nastojanjima da iz sjećanja ne izbrišemo Židove koji su u Virovitici živjeli, radili, stvarali i stradali, kako se strašni zločini više nikada i nikome ne bi ponovili. Bio je to smisao njegovog života, a ova knjiga vrhunac tog rada – njegovo životno djelo«, kazao je nam Gazdek, koji najavljuje i nova izdanja na srodne teme.

»I koncepcija našeg portala i instituta zasniva se na jednakosti i pravdi. Smatramo da nikada nije dovoljno pisati o temama Holokausta i antifašizma. Ljubina knjiga prva je u nizu s tom tematikom. Istraživat ćemo anifašističku povijest Virovitice, pripremamo još nekoliko naslova«. Hoće li Gazdeku itko pripomoći?