Referendum je sutra, a jako mnogo ljudi još uvijek ne bi znalo točno reći o čemu to glasamo. Pred pitanjem za što bi bilo dobro biti, a protiv čega, zamucat će čak i oni građani koji žele biti elementarno informirani o suštini društvenih događaja i kretanja pa su u njihovo razumijevanje spremni uložiti određeni trud, a o pasivnima da se i ne govori.
Između dviju suprotstavljenih strana proteklih se tjedana vodio zaglušni verbalni rat, ali izlazak na birališta mnogi u publici svejedno dočekuju sasvim zbunjeni. Kad ne bi bilo političkih stranaka, crkvi, ili udruga da sufliraju nesigurnima i neodlučnima što je ispravno, pitanje je što bi se sutra odlučilo.
Prosječnom čovjeku i nije se lako opredijeliti kad on, dakako, ne može biti upućen u bitne znanstvene radove, istraživanja te u stavove suvremene medicine i psihologije koji rasvjetljavaju osjetljivu temu ovog referenduma.
A s druge strane, kako biti siguran kad se i zagovornici i protivnici referenduma, frkćući jedni na druge kao psi i mačke, postavljaju kao najbolji zastupnici interesa obitelji, dobrobiti djece, roditeljstva i doma, kad se svi pozivaju na zaštitu prava, na ljudskost, normalnost i demokraciju.
Da. Argumenti za i protiv slili su se kod većine u kakofoniju. I to što većina danas vidi na pozornici sliči na krležijanski postav likova koji groteskno izvikuju svoje uloge i bacaju se crnim blatom na svoje rivale.Čini se, dakle, da je ipak vraški teško odlučiti da li ti se, pod broj jedan, u svemu tome uopće da sudjelovati, a onda presjeći jesi li »za« ili »protiv« i pritom se osjećati dobro.
Ali cijela ta stvar je zapravo mnogo jednostavnija i plitkija nego što izgleda. Jer ovo nije neki referendum o novcu, iako će nas ova bezumna avantura koštati mnogo novca. Niti o cestama. Ni o tome treba li prodati Inu. Nego samo i jedino o tome kako će ljudi živjeti u svojim vlastitim kućama, odnosno kakva će im imena dopustiti ovo naše zajedničko društvo uz blagoslov većine.
A budući da je tu riječ o privatnim životima naših sugrađana, koji se ne razlikuju od nas »normalnih« ni po čemu osim po seksualnoj orijentaciji, odluka je vrlo laka. Treba samo pitati srce.
Ne Željku Markić i biskupe koji traže da spasimo tradiciju jer znamo da je tradicija nekad bila da žene ne idu u školu i da se dijete rođeno izvan braka zove kopile.
Ne Kalmetu i Karamarka koji su napustili svoje prve obitelji s djecom i osnovali nove, a glume velike vjernike i katolike koji imaju pravo krojiti kapu drugima i propisivati kakva je obitelj ispravna. Ne akademika Slobodana Novaka koji mržnjom arbitrira u pitanja ljubavi.
Nema tu, dakle, potrebe ni za kakvim mistifikacijama. Srce će znati što da radi ako ga pitamo. Pa onda ga pitajmo. Recimo: zašto bismo željeli zlurado zabraniti brak gay parovima kad se za naše brakove time ništa ne mijenja? Želimo li, kao prijeki suci, kažnjavati ljude koji ni za što nisu krivi? Tko sam ja da drugima određujem kako će živjeti? Sviđa li mi se ideja da se djeca koju odgajaju gay obitelji oduzmu tim obiteljima i pošalju u domove? Želim li svima u Hrvatskoj omogućiti da se osjećaju prihvaćeni i poštovani? Bih li se odrekla svoga djeteta da se ispostavilo da je gay?
Jednostavno je to zar ne? E pa zato je lako i glasati.
