Mandic? mandic je YU-udbaski kurac od ovce, dugogodisnji dousnik UDBA-e, skupa s joste nekih 2000 tzv. ‘hrvatskih’ velizdajnickih govnara i smradova, koje je UDBA redovito novacila i ciklicki ‘okretala’, onako, reda radi, i po potrebi. sve te mandice i njima slicne treba nogom u prkno nabit u neke od E-YUnijskih getoa, da im azijati i afrikanci razmazuju govna po facama cim im se digne ranom zorom. srbi su kroz stoljeca dokazali da su balkanski divlji, nasilni, nesrbomorni koljaci i ubojice, mrzitelji svega hrvatskoga, lopine, lazovcine i muljatori bez casti. kada ih jebu bugari manji su od makova zrna, a slicno je i s rumunjima i madjarima, eh, ali onda se osvecuju manjim narodima iz nesretnoga susjedstva poput hrvata, makedonaca, i drugih.

   Ovakav tekst, pa i da je lektoriran, teško bi propustila ijedna novinarska redakcija u Hrvatskoj. Ona »Novog lista« ponajmanje. Ali zato se taj tekst može pronaći na Portalu Novog lista među komentarima. U njemu ima klevete, govora mržnje, šovinizma, rasizma…, i da je izrečen autorizirano, autor bi najvjerojatnije zaradio nekoliko tužbi. Do takvog teksta, i mnogih sličnih, može se doći u samo nekoliko minuta »klikanja« po domaćim mrežnim portalima, od najmanjih do najvećih. Posljednjih dana osobito je bilo aktualno sipanje anonimne mržnje i degutantnosti po preminuloj glumici Dolores Lambaši. Portali su vrvjeli komentarima od kojih su se ledile žile.

Smrad fašizma

Tome je prvi u Hrvatskoj radikalno odlučio stati na kraj portal Net.hr. Oni su naime prvi od vodećih hrvatskih mrežnih portala ukinuli opciju komentiranja tekstova svojih autora. Neki smatraju da je to zatiranje demokratskog prava na slobodu izražavanja. Predsjednica Piratske stranke Hrvatske Maša Čorak tako npr. kaže da je nužno poticati slobodu govora i da je pravo svakog pojedinca da zadrži mrežnu privatnost ako to želi. Na pitanje ima li smisla čitateljsko komentiranje tekstova kada su oni prečesto tek poligoni za izražavanje netrpeljivosti, neprijateljstva i mržnje po rasnoj, nacionalnoj, svjetonazorskoj i inoj osnovi, Čorak odlučno odgovara da je sloboda govora na prvom mjestu.

   – Koliko to ima ili nema smisla nije bitno, odnosno manje je bitno kad se suprotstavi pitanju slobode govora i tome da svaki pojedinac ima pravo na izražavanje pod »nikom« ili drugim identitetom, pa makar ono za nekog bilo uvredljivo ili degutantno. Svakako nisam za to da se komentari brišu i cenzuriraju; ja slobodu javnog govora i pravo svakog pojedinca na mišljenje stavljam na prvo mjesto – kaže Čorak, dodajući da u slučaju prekoračenja dozvoljene granice, a ona je određena zakonima Republike Hrvatske, nadležnost prelazi u ruke policije i institucija države.  

   Suprotno od Čorak problematiku komentiranja sagledava književnik Miljenko Jergović.

   – U socijalistička vremena na novinskim stranicama s pismima čitatelja pisalo je: »Anonimne i nepotpisane komentare i reakcije ne objavljujemo.« Tada su septičke jame bile zatvorenog tipa. Ne razumijem zašto se danas u Hrvatskoj, na internetu, insistira na septičkim jamama otvorenog tipa. Ako ne uživaju u smradu fašizma – kaže Jergović.

   Dva suprotstavljena stava, svaki sa svojim argumentima, otkrivaju složenost pitanja komentara konzumenata medija u eri koja je komentiranje omogućila. A to je »dot-com« era, kaže stručnjak za nove medije s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Domagoj Bebić. Bebić smatra da je na njenom početku postojalo uvjerenje da će komentari pridonositi kvaliteti članaka, no da danas neki smatraju da se to nije dogodilo. Posljedica je odustajanje mnogih svjetskih medijskih kuća od dozvoljenog komentiranja tekstova.

Web 2.0 model

Jedna od takvih u posljednje vrijeme je i veliki Huffington Post, no ima i druga strana priče. Bebić tako navodi tezu jednog domaćeg izdavača o zadržavanju komentara čitatelja jer je svjestan da on putem svoga medija napada druge pa da je pošteno i da oni mogu napadati njega. Tako i Hrvatska ima dvije ravnopravne uređivačke politike prema komentarima, smatra Bebić, no pritom valja uzeti u obzir i to da politika uklanjanja komentara nije nužno komercijalna, dok politika koja komentare omogućuje pod egidom »slobode za…« koincidira s komercijalnošću. Da to nije mit, potvrđuje savjetnik za online komunikaciju Nebojša Grbačić.

   – Komentari na portalima povećavaju čitanost. Ljudi se vraćaju čitati komentare, dulje se zadržavaju na stranici i veća je mogućnost da ćete im uvaliti reklamu na koju će oni kliknuti – kaže Grbačić. No ni tu nisu stvari jednostavne. Za moderiranje komentara i održavanje suvislih rasprava potrebni su ljudi, smatra Grbačić, a troškovi i zarada pritom se poništavaju.  

   Bebićevu dot-com eru mediolog s Kulturologije u Rijeci Hajrudin Hromadžić naziva erom tzv. web 2.0 modela, koji se najčešće definira kao internet s korisnički generiranim sadržajem, čega su najreprezentativniji primjeri društvene mreže, YouTube, MySpace i sl. Klasični mediji stoga preuzimaju taj trend, ne bi li ostali konkurentni. Hromadžić, pak, i u ukidanju komentiranja naslućuje komercijalnu poslovnu logiku, pretpostavljajući da se portali na taj način (re)pozicioniraju spram potencijalnih oglašivača.

   Kakva god bila politika prema anonimnom komentiranju i Hromadžić u tome vidi primjer platformi za lingvističko nasilje, promociju isključivosti i mržnje koja se često krajnje agresivno i vulgarno artikulira upravo pod plaštom navodne anonimnosti. No od internetskih portala, kao poduzeća na medijskom tržištu, ne očekuje da primarno vode računa o promociji vrijednosnih načela. To bi po njemu trebalo biti u nadležnosti politike, odnosno državnih regulatornih agencija namijenjenih tom sektoru, čime se približava stavu Maje Čorak.

   Nebojša Grbačić od medija očekuje više. Postavljajući pitanje trebaju li se oni ulizivati čitateljima tako što će ih otvorenim komentarima pitati za mišljenje, odgovara da vidimo kako to završava.

   – Pitaš čovjeka što je njemu bitno, on te pljune u oko. Osobno sam u karijeri bannao desetke stotina budala po raznim portalima. Ne jer su oni bili više lijevo ili više desno od mene i mojih stavova, nego zato što su njihovi komentari bili ispod svake komunikacijske razine. Komentare treba ukinuti, makar i na vlastitu financijsku štetu. Ili razviti sustav pre-moderacije s dovoljnim ljudstvom koje bi ih filtriralo. Ali to je izuzetno sklizak i skup teren – kaže Grbačić.

   Jedan od mogućih modela za rješenje tog problema Grbačić vidi u naplati sadržaja, no smatra i da je to kod nas još daleko. U postojećim okolnostima civilizacijski korak naprijed desit će se tek kada prva medijska kuća koja ima svoj privatni brend za informiranje, tuži čitatelja zbog znemiravanja, vrijeđanja, širenja mržnje i sl., te tu tužbu dobije.  

Tri dileme

   Prema Domagoju Bebiću postoje tri dileme kada se odlučuje o komentiranju: na jednoj su strani anonimni komentari, zatim Facebook komentari, koji su vezani uz ime i prezime (iako i tu može biti lažnih profila), a na trećoj se komentari ukidaju, odnosno novinar ih odobrava. Najpoželjniji model rješenja prema Bebiću je potonji, no ističe i da je njega teško uskladiti s trendovima koji su se razvili u 21. stoljeću.

   A ti trendovi se prema Hromadžiću pokazuju i kao svojevrsni perverzni dualizam liberalno-kapitalističke epohe i demokratskog poretka. S jedne strane propagira se internetska »virtualna Agora«, dok se s druge raznorazni šovinizmi i isključivosti formalno osuđuju, a u konačnici i cenzuriraju. Za Hromadžića pritom nisu problematične osude po sebi, već lažno moraliziranje i zgražanje koje bi po njemu trebalo nadomjestiti uvidima o uzročnicima za poplavu takvih pojavnosti.

   Određeni dio tih uzročnika sigurno su i sami mediji. Bebić upozorava na veliku odgovornost medija.

   – Što je niža razina odgovornosti u medijima, i što oni lakše prikazuju priče koje se temelje na komentaru i emociji, a ne na činjenicama, to je niža i razina komentiranja. Mediji odgajaju medijsku publiku. Mene je npr. odgajao Branko Kockica. »U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drgarstvo…« Mediji moraju shvatiti svoju odgovornost u tim komentarima. Oni su odgojili svaki konstruktivni, ali i svaki cinični, negativni komentar – zaključuje Bebić.

   Da stvari nisu jednostavne, pokazuje i forma ovog teksta. Pita se u njemu o (ne)opravdanosti anonimnog komentiranja, nude se teze za i protiv, od kojih ni najradikalnije »za« nisu za dopuštanje izricanja bilo kakvih utuživih konstrukcija, ali on ipak započinje anonimnim (utuživim) citatom, prepunim mržnje, šovinizma i degutantnosti, a završava komentarom i gomilom upitnika. Je li baš bilo potrebno citirati sve to smeće? Jesu li se mogle teze i protuteze izreći i bez tog primjera? Sigurno jesu, ali postavlja se onda i pitanje koju odgovornost mediji imaju prema priči, a koju prema društvu? Bi li više ili manje čitatelja pročitalo ovaj tekst bez tog uvoda? I je li takav uvod uopće kontroverzan ili medijska kloaka polako neutralizira svaki oblik kontroverznosti? Konačno, valja postaviti i pitanje: bi li ovaj tekst bio bolji bez tog senzacionalističkog uvoda i pretencioznog zaključka koji s novinarstvom nema puno veze, ali zato ima sa suvremenim diktatom komentara i Hromadžićevim web 2.0 dobom? Dobom koje, između ostalog, dekonstruira i novinarske forme.