Nije zlato sve što sja – u to se uvjerio Csanad Szegedi, čiji slučaj može ući u bogate kartoteke »ironije sudbine«. Ovaj čovjek, drugi po redu u mađarskoj neonacističkoj stranci Jobbik, koja je treća politička snaga zemlje i koja puše u antisemitska jedra, otkrio je da je je Židov. Crni humor, kao umiranje od žeđi u pustinji s vodom u koljenu. Vele da je samo Gabor Vona u stranci imao više karizme od njega i jače oratorske privlačnosti za dovlačenje masa. Tada se odjednom sve to promijenilo, Csanad Szegedi je u ovom mađarskom itekako pikantnom političkom senfu otkrio da je izrastao iz židovskih korijena. Što mu je drugo preostalo u ovom političko-nacionalnom »Traganju za izgubljenim identitetom« nego davanje ostavke u stranci. Izašao je iz Jobbika kao neka vrsta pokajnika, u ovom slučaju onog etničkog. Svoj neonacizam i antisemitizam je naime gradio na židovskim temeljima. Cinici bi se smijali.

   Dojučerašnji stranački drugovi su zatečeni nakon primljenog autogola, ne znaju da li mu zaprijetiti podcjenjujući ga ili ga samo ignorirati da bi koliko-toliko smanjili nastalu štetu koju je imidž stranke dobio nakon saznanja da jedan od njezinih čelnika predstavlja dio nečega protiv čega su ovi neonacisti rogoborili. Sve se događa u trenutku dok Vlada nacionalkonzervativnog usmjerenja euroskeptika Viktora Orbana i njegova stranka Fidesz popušta pod snažnim presingom Angele Merkel, Baracka Obame i Josea Manuela Duraoa Barrosa. Pritisci na medije su slabiji, pristup stranim investitorima je malo topliji, također su tu i novi, oštri zakoni protiv antisemitizma i negiranja nacističkih zločina.

   U takvom gubljenju terena i inicijative Jobbiku je ovaj slučaj »kišenje na mokro«, sol na ionako preslanu kašu. Csanad Szegedi je, naime, slovio kao jedan od najžešćih antisemita u zemlji. Bio je među osnivačima Magyar Garde, organizacije paramilitarnog tipa s odgovarajućim uniformama kojoj nisu mrske akcije-pogromi protiv Roma kao ni nostalgija za takozvanim »Zlatnim desetljećima«, savezništvu Mađarske iz doba autoritativnih režima Miklosa Horthyja pa Imre Szalasija s Njemačkom Adolfa Hitlera.

   Szegediju samo izvlače ranije nastupe kao onaj kada je prilikom kritiziranja raznih aspekata židovskog načina života govorio protiv uzdržavanja od konzumiranja svinjetine jer je to »mađarska tradicija«. Bio je i protiv financijskih zakona Vlade jer su »napravljeni da osiromaše sve izuzev Židova«. Šok, hladni tuš, to su riječi kojima javnost opisuje rasplet ove političke tragikomedije: »Bio sam osoba koja je uzrokovala bol drugima i još gore, kada sam govorio o Romima i Židovima. Navodio sam na mržnju protiv djece iz tih skupina«. Povezao se i s rabinom Shlomom Koevesom, pokajao se u SMS poruci. »Nije to pitanje onoga što želim biti, genealoško stablo to jasno kaže, ja sam Židov«.

   Za utjecajnu židovsku zajednicu u Budimpešti te za Rome diljem zemlje slučaj »pokajnika« Szegedija s promjenom kursa Vlade su sve redom dobre vijesti, neonacisti su poraženi u vlastitim redovima.