Na takav način govoriti o tragediji koju je Mandić proživio – to mogu samo monstrumi. Čovjek koji je napisao citiranu rečenicu je upravo to – monstrum
Govor mržnje ponovo se udomaćio u Hrvatskoj. Na meti su uglavnom Srbi, ali i svi oni koji usude svijet sagledavati iz šire perspektive od one što je uokviruje isključivo pripadnost hrvatskoj naciji. Društvo se pritom sve manje uzbuđuje na najstrašnije riječi što ih, primjerice, upućuju alergični na ćirilično pismo i istospolnu ljubav. Po tom pitanju država i društvo ne rade gotovo ništa. Valjda se čeka da se s riječi pređe na djelo. Forumi rezervirani za komentare pod tekstove objavljene na internet portalima strašni su deponiji ljudske mržnje i zloće. Zalutate li u te predjele bezumlja neizostavno ćete zapitati kakav vas svijet zapravo okružuje. Kad se otvori rasprava na ovu temu, nerijetko će se naći onih koji su spremni banalizirati takav govor mržnje. Ma to vam pišu nedozreli balavci, frustrirani ljudi skriveni iza anonimnosti i tome ne treba pridavati nikakvu pažnju, reći će optimisti. Dobro, ako takve komentare i pišu nedozreli balavci, to su balavci koji će sutra dozrijeti. U što će se pretvoriti ti ljudi i hoće li razina nametnute korektnosti biti dovoljna da naš svijet sutra ne bude za korak, deset ili stotinu koraka bliže do svijeta u kakvom pristojan čovjek jedva ima što tražiti. Ako ih pišu frustrirani ljudi skriveni iza anonimnosti, kakav doprinos ovo društvo sutra od njih može očekivati? Na žalost, komentari i poruke koje bi morale vrijeđati svakog razumnog čovjeka ne nalazimo samo na tim deponijama mržnje, nego i u tiskovinama. Najstrašnije riječi koje smo u posljednjih nekoliko godina imali prilike pročitati objavljene su u listu Hrvatski tjednik. U rubrici »fusnote« tamo je najprije citirana ova izjava novinarskog doajena Igora Mandića: »Ustašija se probudila, nije ni zaspala, ni bila pokopana kako smo mislili. I taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću, tako da će uništiti i samo to biće. To je kao rak koji jede svoga vlastitelja. Stara ustašija i neoustašija su isti rak-fenomen u Hrvatskoj i vode nas u letalno stanje, u smrtnost. (…) Ali nije ćirilica problem u Vukovaru, ona je samo izgovor da se maknu preostali Srbi.« Ispod ovog Mandićevog citata Hrvatski tjednik ostavlja rečenicu koju je citirati grozno, ali potrebno da bi se uvidjela slika bezumlja i bešćutnosti onog tko ju je napisao, kao i uredništva koje je dopustilo objavu takve monstruonosti. – Da nije, bre, toliko mržnje u ovom čoveku, ni sopstvena kćerka mu se ne bi ubila, glasi ta rečenica, potpisana imenom lista – Hrvatski tjednik. Kakav um je to osmislio? Čija je ruka to napisala? Tko se na takav način usudi govoriti o neizrecivoj tragediji koja se dogodila jednom čovjeku? U Hrvatskom tjedniku objavljivane su različite gadarije, ali nešto poput citiranog do sad nije viđeno. Na takav način govoriti o tragediji koju je Mandić proživio – to mogu samo monstrumi. Čovjek koji je napisao citiranu rečenicu je upravo to – monstrum. Taj monstrum neometano objavljuje u listu koji je moguće kupiti na kiosku. Tko nas od takvih može zaštiti? Tko od tog monstruma može zaštiti Mandića? Čini se – nitko. Nitko nas niti ne pokušava zaštiti od vatre mržnje koja guta ovu zemlju. Naprotiv, mržnju se neprestano raspiruje, na ulicama se urla protiv Srba, pedera, cigana, crnaca… Gradske fasade pune su kukastih križeva, ustaških simbola, uvreda… U što se pretvorila ova zemlja? Ovo je kotao mržnje u kojem se govore i pišu najstrašnije stvari, ali gotovo da smo na to oguglali. Ako smo oguglali na takve strahote, što je sljedeće? Što se mora dogoditi da bi se probudila savjest društva, da bi se nakon rečenice kao što je ona monstruoznost iz Hrvatskog tjednika cijela javnost podigla na noge i rekla – dosta je? Na žalost, ne vidimo da bi se nešto slično moglo dogoditi i iskreno rečeno – bojimo se ovog u što se pretvara zemlja u kojoj živimo.
