Brojnim separatističkim pokretima koji već godinama stavljaju na kušnju odlučnost i autoritet središnje talijanske vlasti – Padanija, Veneto, Južni Tirol, Sardinija… – odnedavno se pridružio i pokret Slobodni Trst – Trieste Libera – koji negira suverenost Italije na području zone A nekadašnjeg Slobodnog teritorija Trsta (STT). 

   Naime, odvjetnici pokreta Slobodni Trst otkrili su da, zapravo, zona A Slobodnog teritorija Trsta nikad nije prestala postojati, jer države potpisnice Pariškog mirovnog ugovora nikad nisu donijele valjan pravni akt o poništenju akta kojim je osnovana. 

   S tim nesvakidašnjim slučajem bavi se i sud. Naime, u jednom sudskom procesu u Trstu, pokrenutom zbog klevete, jedan član pokreta Slobodni Trst prigovorio je sudu da ne priznaje jurisdikciju talijanskog pravosuđa u Trstu, tako da će sud morati otvoriti pitanje suvereniteta talijanske vlasti u Trstu. 

   Iako je prije nekoliko dana sudnica u Trstu bila premala da primi više stotina pripadnika pokreta Slobodni Trst, koji su zato ostali demonstrirati ispred sudnice, sudska odluka koja bi napokon trebala razriješiti ponovo probuđenu dilemu o neovisnosti Trsta odgođena je za 22. siječnja, jer je predmet dodijeljen novom sucu. 

  Londonski ugovor

Slobodni teritorij Trsta bila je neutralna politička tvorevina formirana voljom velikih sila, ne bi li se umanjile napetosti oko tog strateški važnog područja, s Trstom kao njegovim središtem, a kojeg su svojatale i Italija i nekadašnja Jugoslavija. 

   Iako je slobodna država Trsta postojala od 1947. do 1954. godine, odnosno od Pariškog do Londonskog ugovora, kojim je određeno da zona A Slobodnog teritorija Trsta pripadne Italiji, a zona B Jugoslaviji, zagovornici oživljavanja »slobodnog Trsta« kao područja izvan suvereniteta talijanske države uvjereni su da Londonski ugovor, kao ni Osimski ugovor iz 1975. godine, kojim su Italija i Jugoslavija međusobno priznale suverenitet nad zonama A i B, nisu iznad Pariškog mirovnog ugovora. Drugim riječima, da Italija ne može odlučivati o sudbini »slobodnog Trsta«. 

Velike sile suglasne

Ugledni talijanski profesor međunarodnog prava Giorgio Conetti, koji je svojedobno bio na čelu mješovite slovensko-talijanske komisije povjesničara, takve teze u nedavnom razgovoru za Primorski dnevnik odbacuje kao pogrešne i apsurdne. Naime, kako objašnjava Conetti, Londonski je ugovor poništio odredbe Pariškog mirovnog ugovora koje s njim nisu bile u skladu, s čime su se, pored Italije i Jugoslavije, suglasile i velike sile: Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Sovjetski savez i Francuska. Italija i Jugoslavija, upozorava Conetti, od 1954. godine ponašale su se kao suverene države na području zone A, odnosno zone B, što je i UN uzeo na znanje. Iako 1954. godine Rim i Beograd nisu odmah od UN-a tražili povlačenje točaka koje se odnose na STT s dnevnog reda Vijeća sigurnosti UN-a, učinile su to 1975. godine, kad je potpisan Osimski ugovor. 

  Kompliciranje odnosa

Slično misle i hrvatski akademik Petar Strčić i tršćanski povjesničar Jože Pirjevec, koji je za Primorski dnevnik objasnio da je popularnost pokreta Slobodni Trst još jedna iluzija stanovnika Trsta koji su shvatili da Trst za Italiju ne znači puno. 

   Pirjevec upozorava i na opasnost da bi otvaranje pitanja suvereniteta nad zonom A moglo povući i pitanje suvereniteta nad zonom B, što bi pak moglo zakomplicirati odnose sa Slovenijom i Hrvatskom, kojima je nakon raspada Jugoslavije pripala zona B: Sloveniji sjeverni dio Istre, a Hrvatskoj južni. 

   No unatoč brojnim, bučnim i dobro posjećenim zborovanjima, koja se u Trstu i okolici nižu osobito u ovim vrućim tjednima i mjesecima – a nedavno su pripadnici pokreta demonstrirali i u Beču, zahtijevajući od austrijske države »pomoć u okončanju talijanske okupacije Trsta« – malo je vjerojatno da će se pokret kojemu je cilj osamostaljenje Trsta izvan granica Italije izroditi u nešto više od još jednog živopisnog političkog pokreta, kakvih je u Italiji puno.