Još je u veljači iz Dine put nadležnih otišlo pismo upozorenja, s pobrojanim svim opasnim kemikalijama koje se u pogonu nalaze, dok je mjesec dana kasnije, u ožujku, održan sastanak županijskog stožera za zaštitiu i spašavanje na kojem je zaključeno kako treba napraviti inspekcijsku kontrolu svih uskladištenih kemikalija, i ostalog. To do sada nije učinjeno, kao ni novo atestiranje opreme, koje si Dina ne može priuštiti. U to vrijeme župan i čelnik županijskog stožera za zaštitu i spašavanje, Vidoje Vujić napominje za naš list kako je tada »sve bilo pod kontrolom«. Odgovorna se uprava, kaže, mora pobrinuti za atestiranje. Na pitanje kako, ako novaca za to nema, Vujić odgovara kako u tom slučaju treba djelovati inspekcija, i državna uprava za zaštitu i spašavanje. 

   – Ipak, ne vidim razloga za dizanje panike, i suzdržat ću se od daljnjih komentara, zaključuje Vujić. Iz PGŽ-a našem je listu pak odgovoreno kako su upit o stanju i situaciji u Dini, te o poduzetim mjerama, poslali upravi Dine, ministru zaštite okoliša Mihaelu Zmajloviću, kao i Državnoj upravi za zaštitiu i spašavanje.

Upravo je VCM postrojenje u Dini i najrizičnije jer u tankovima i sustavu tog postrojenja nalaze se najagresivnije i najreaktivnije kemikalije. Između ostalog, i više od četiri tone klora koje je ostalo priključeno na sustav. Da popusti samo koja brtva, a nitko ne zna u kojem su stanju jer ih nitko nije provjeravao, na udaru ovog otrovnog plina koji se, spomenimo samo, u 1. svjetskom ratu koristio kao bojni otrov, našli bi se stanovnici Rijeke ili Baške, ili Cresa, ili Lošinja. Da ne spominjemo obilžnji gradić Omišalj ili Njivice. Pitanje je samo smjera vjetra i atmosferskih prilika, a simulacije koje su radili u Dini pokazale su da bi u slučaju havarije bilo ugroženo cijelo područje Kvarnera.

  Posljednji Mohikanci

Kako doznajemo od Mihaljevića, od nekadašnjih 280 zaposlenih, u Dinu ovih dana, tjedana i mjeseci dolazi njih četrdesetak. Kada se od tog broja oduzmu oni koji rade u glavnoj zgradi, ispada da tek dvadesetak njih pokušava držati pod kontrolom postrojenja i opremu u cijeloj Dini. Ljudi su zadnji put vidjeli plaću u rujnu prošle godine, pa je ova malobrojna skupina »posljednjih Mohikanaca« jedina koja još dolazi na posao. Kompletno rasulo u Dini ogleda se i u Mihaljevićevim riječima kako više nitko ne može biti siguran da netko biva u postrojenjima u noćnim satima. 

   Kao i kolega mu Galanto, i šef smjene postrojenja za proizvodnju polietilena Dean Brus svjestan je da svakog dana nosi »glavu u torbi«. I u ovom je sustavu preostalo oko četiri kontejnera, u kontaktu sa zrakom, lako zapaljivog peroksida. Mora se čuvati na temperaturi od minus 5 Celzijusa, ali svijest o isteklim atestima stalno, kao šaka u glavu, lupa sa »što ako«. Neprovjereni uređaji izbacuju parametre, ali im više ni sami Dinaši ne vjeruju. 

   Unatoč medijskim napisima o alarmantnom stanju Dininih postrojenja, u kojima se još uvijek nalazi oko 900 tona opasnih kemikalija, jučer nitko od nadležnih inspekcijskih službi nije došao u Omišalj da se na licu mjesta provjeri koliku opasnost predstavljaju za stanovnike Primorsko-goranske županije. Mihaljević kaže da osim par neslužbnenih poziva nikakve druge reakcije i povratne informacije nije dobio. 

   – Krajnje je vrijeme da država preuzme odgovornost i nešto poduzme jer ova agonija već predugo traje i ugrožava sve nas, zaključio je Dinin sindikalac Mihaljević. 

Umorni od čekanja

Nakon što je Novi list jučer objavio priču o upozorenjima radnika mogle su se čuti i primjedbe kako radnici s katastrofičnim najavama pokušavaju skrenuti na sebe pozornost nakon što je, opet, odgođen nastavak predstečajnog postupka za Dinu, a ministar Vrdoljak gradnju LNG-a na Krku najavio za neka bolja vremena. 

   Bez obzira na motive radnika, činjenica je da se u omišaljskom pogonu nalaze ogromne količine opasnih kemijskih supstanci, o kojima se ne brine nitko drugi do tih radnika – ojađenih i ogorčenih, umornih od čekanja. Da bi se, u slučaju stečaja tvrtke, omišaljski pogon sanirao, trebalo bi oko pet milijuna eura, napominju »dinaši«, dodajući kako je nastavak proizvodnje ovdje, na kraju, najjeftinija solucija. 

   – Klor je, primjerice, sada na sigurnom, no s opremom koja nije provjerena i atestirana, kako da mi budemo sto posto sigurni u to?, ističe Predrag Mihaljević, predsjednik Sindikata Dine. Tridesetak ljudi, među njima oko pet vatrogasaca, koji ovdje svakodnevno dolaze na posao, kaže sindikalist, ne smiju s neatestiranom opremom raditi, jer će u slučaju nekog zla krivica biti njihova.