Da je košarka puno izgubila pogibijom Dražena Petrovića, naravno da jest, ali generalno mislim da pad hrvatske košarke nije počeo time, koliko činjenicom da današnji košarkaši nemaju usađene radne navike
Kose je manje nego u igračkim danima, leđa su možda nešto pogrbljenija, koljena definitivno nisu u funkciji kao prije 20-ak godina, ali kad Dino Rađa u svoje ruke uzme veliku crvenu loptu, sve se te stvari zaboravljaju. Jedno od najvećih košarkaških imena s ovih prostora, a i šire, 90-ih godina prošlog stoljeća, boravio je minulih dana u Umagu kao jedan od trenera u košarkaškom kampu »B4U« u kojem je mladim polaznicima prenosio nešto od svog bogatog igračkog iskustva.
Premda mnogi od njih nisu bili ni rođeni kad je danas 46-godišnji Splićanin punio koševe diljem Europe i SAD-a, ta im činjenica nije puno smetala da pokušaju upiti sve ono što im je Rađa pokazivao na kampu koji je organizirao njegov bivši suigrač Aramis Naglić.
Dok je bio član Panathinaikosa, Rađa je nakon jedne utakmice, kad je stao u obranu trenera Subotića, udario jednog agresivnog i bezobraznog navijača. Pokazalo se da je to bio Dimitri Giannakopoulos, čiji je otac Pavlos bio vlasnik Panathinaikosa. Urbana legenda kaže da je, kad se nakon godine dana provedene u Zadru opet vratio u Grčku, ovoga puta u Olympiacos, Rađa od vlasnika kluba tražio da mu prije potpisivanja ugovora pokaže slike svoje djece da mu se kojim slučajem ne bi ponovio slučaj s Giannakopoulosom.
– Ta priča sa slikama nema veze s istinom. Točno je da sam u Panathinaikosu imao incident s predsjednikovim sinom, nakon čega sam mu se ispričao jer se stvari ne rješavaju šakama nego na druge načine. Premda, da se danas nađem u takvoj situaciji, opet bih napravio isto, uvjeren sam u to.
Svi su zvijezde
– Aramis i ja smo stari pajdaši. Igrali smo skupa još u Jugoplastici, potom i u hrvatskoj reprezentaciji i kad me pozvao da dođem u Umag i pomognem mu u radu s djecom, nisam previše razmišljao – rekao je Dino Rađa kojega tri posljednje godine, otkad je odstupio s mjesta predsjednika KK Split, nije baš bilo u javnosti.
– Iskreno, nigdje nisam bio i ništa nisam radio. Košarku ne pratim niti malo, a sve je manje i igram jer tijelo, posebice koljena, sve više reagiraju na napore. Došlo je takvo vrijeme, godine su tu i sad se sve svodi na malo basketa s prijateljima u Splitu i to je to. Ne gledam utakmice, da mi sad neko ponudi kuću u Umagu u zamjenu za petorku Cibone koja je osvojila titulu prvaka, nema šanse da bih znao odgovor. Sa svjetskom košarkom još je gora priča, nju pratim i manje od domaće.
Nakon sedam godina provedenih u predsjedničkoj fotelji trostrukog prvaka Europe, stekao se dojam da je Rađi »pun kufer« hrvatske košarke i da mu ne pada na pamet u skoro se vrijeme vratiti u to okrilje.
– Jednostavno, ne vidim se u toj priči. Mogu raditi s klincima individualno kao ovdje u Umagu, a s hrvatskom košarkom i ljudima koji je vode ne pada mi na pamet da se više bakćem – rezolutan je Rađa, kojemu smetaju još neke stvari pod domaćim obručima.
– Takva su vremena došla da se svatko proglašava zvijezdom, a nitko neće raditi. Vrlo je malo onih koji dolaze prije treninga i ostaju poslije njega. Nekad se radilo, danas se ne radi i onda izgubiš volju i udaljiš se, nema ti druge. To je sigurno bio jedan od razloga zašto sam otišao s mjesta predsjednika kluba, ali nagomilale su se i druge stvari. Nije bilo novaca i telefon mi je stalno zvonio samo zbog jedne stvari, a ja sam trošio vrijeme na sve, osim na ono što stvarno znam. Na kraju sam shvatio da od mene nema neke velike koristi i otišao sam.
Rađa je bio dio sjajne generacije koja je imala talent i taj je talent kroz mukotrpan rad pretopila u cijeli niz medalja. Današnji klinci također imaju talenta, no tu prestaje svaka sličnost i to je jedan od razloga što Hrvatska na košarkaško odličje s velikih natjecanja čeka već punih 18 godina, kad je na europskoj smotri u Grčkoj osvojena bronca. Put prema dolje je, mnogi se slažu s tim, krenuo pogibijom Dražena Petrovića prije točno 20 godina.
U 18 godina svoje profesionalne karijere Rađa je igrao uz bok mnogih i protiv mnogih poznatih košarkaških imena. Teško mu se odlučiti tko mu je bio najzahtjevniji protivnik, ali zato je lagan izbor najboljeg suigrača.
– Toni Kukoč. Možemo mi pričati što god hoćemo, ali nas dvojica smo mogli igrati zatvorenih očiju i s Tonijem mi je definitivno bio najveći gušt igrati. Što se tiče protivnika, impresivan je spisak odličnih košarkaša protiv kojih sam imao čast igrati. Igrao sam protiv Hakeema Olajuwona, Patricka Ewinga, Karla Malonea i Michaela Jordana, kao i protiv jednog Arvidasa Sabonisa koji bi, da nije imao problema s ozljedama, bio bolji od svih njih zajedno.
Zbog loma noge ostao bez svjetskog zlata
Rađa u svojoj kolekciji nema zlato sa Svjetskog prvenstva koje je njegova generacija osvojila 1990. godine u Argentini.
– Na zadnjoj pripremnoj utakmici, dan prije odlaska na SP, slomio sam nogu i tako otpao. Sedam godina kasnije, kad sam bio u Celticsima, operirao sam koljeno i Amerikanci su mislili da mi je karijera gotova, da više neću moći. Stoga su me u Bostonu željeli poslati u Philadelphiju, ali ja nisam prihvatio »trade« i vratio sam se u Europu gdje sam odigrao još četiri vrhunske godine i dokazao da im prognoze nisu bile dobre.
– Dražen je bio najbolji košarkaš u povijesti europske košarke i mislim da je suvišno bilo što dalje elaborirati. No, košarka je momčadski sport i jedna reprezentacija ne ovisi isključivo o jednom igraču. Da je košarka puno izgubila njegovom pogibijom, naravno da jest, ali generalno mislim da pad hrvatske košarke nije počeo time, koliko činjenicom da današnji košarkaši nemaju usađene radne navike – naglasio je Rađa, koji smatra da se u njegovo vrijeme igrala puno kvalitetnija košarka.
– Ne može se uspoređivati košarka nekad i sad. Danas nema kvalitete, sve su samo fizikalije. Nijedan visoki igrač ne zna danas igrati leđima prema košu i dovoljno je imati jednog ekstra igrača da postanete prvak Europe, što je nekad bilo nepojmljivo.
Tijekom cijele svoje karijere Rađa je nosio broj 14, osim u Boston Celticsima za koje je odigrao 224 utakmice uz prosjek od 16,7 koševa i 8,4 skoka za 32,6 minuta provedenih na parketu i ostvarenih 70 »double-doubleova«, a sve to u dresu s brojem 40 na leđima.
– Počeo sam još kao klinac nositi broj 14 i on mi je ostao tijekom cijele karijere. Nosio bih ga i u Bostonu da Celticsi nisu umirovili taj broj u čast Boba Cousyja, pa sam stoga odabrao broj 40 jer su me Celticsi izabrali kao 40. igrača na NBA-draftu.
Naslov s težinom
Kad to kaže igrač koji je dvaput bio klupski prvak Europe te ima isto toliko reprezentativnih naslova, to definitivno ima svoju težinu. Upravo taj prvi klupski naslov, osvojen s Jugoplastikom 1989. godine u Münchenu, Rađa je istaknuo kao jednu od najdražih uspomena, pretpostavivši je i olimpijskom srebru iz Barcelone 1992. godine kad je Hrvatska u finalu poražena od SAD-a.
– Barcelona je bila splet okolnosti. Dream Team se prvi put pojavio, kod nas je bio rat i prvi smo se put pokazali kao Hrvatska. Bio je jedan golem nacionalni naboj i sve su se te stvari poklopile. Da se to dogodilo dvije godine prije ili kasnije, sigurno ne bi imalo tu težinu. S druge strane, u taj München smo stigli kao potpuni autsajderi, da bi potom dobili Barcelonu i Maccabi i osvojili prvi od tri naslova prvaka Europe u nizu – istaknuo je Rađa koji se, gdje god je igrao, uvijek borio za neku titulu. Osim u NBA ligi.
– To je bio i jedan od razloga zašto sam otišao iz SAD-a, uz činjenicu da mi njihov mentalitet nikako nije legao. Bez obzira dobili ili izgubili, oni bi ušli u autobus, smijali se, zajebavali, kockali, što je mene najviše smetalo. Jednostavno, nisam bio tako baždaren da mi bude svejedno nakon što izgubim i nisam to mogao dalje trpjeti, bez obzira na sav njihov novac.
