Robert Prosinečki u Antalyji s obitelji uživa u blagodatima mediteranske klime na zalasku lipnja kao dar predsjednika »Kayserispora« Recepa Mamura, koji mu je na simboličan način uzvratio na odanosti. Prosinečki je nedavno na stolu imao izdašan ugovor s »Bešiktašom«, ali nije ga želio potpisati. Umjesto njega to će danas napraviti Slaven Bilić. Zašto Bilić, a ne Prosinečki?

– Čuo sam se sa Slavenom, pitao me kakvu »Bešiktaš« ima momčad. Bio sam iskren prema njemu, rekao sam mu da treba dosta toga promijeniti, ali… »Bešiktaš« je »Bešiktaš«. Ja se nadam da je to još uvijek dobar klub, ha, ha… – kaže Prosinečki.

Zašto niste postali trener »Bešiktaša«?

– To je već bila gotova stvar, ali na kraju sam odlučio da ne idem. U prvom redu zato što me ugovor s klubom vezao još godinu dana, a s druge strane »Kayserispor« zaista ima neviđenu perspektivu, dobru momčad i odlične uvjete za rad. Mislim da ćemo u novoj sezoni napraviti još jedan pomak na bolje. Meni je ovdje odlično, to je osnovni razlog što nisam otišao u »Bešiktaš«. Bit će mi još draže zbog te odluke ako Slaven danas postane trener »Bešiktaša«. Otići će u veliki klub.

…kojeg je Prosinečki odbio?

– Imam neke svoje razloge o kojima sam prethodno govorio, procijenio sam da mi je u ovom trenutku bolje ostati u »Kayserisporu«, što ne znači da će Slaven pogriješiti ako postane trener »Bešiktaša«, iako tamo nije baš bajna situacija kao nekad. Međutim, rekao sam već, »Bešiktaš« je još uvijek pojam u Turskoj. Što se mene tiče, velika je stvar što je meni »Kayserispor« dao mogućnost dokazati se i napraviti neki posao. Ja sam strašno zadovoljan prošlom sezonom, preuzeo sam momčad kad je bila petnaesta, a na kraju smo završili na petom mjestu. Promijenio sam igru iz korijena, napravili smo veliku seriju rezultata i klupski čelnici su stvarno željeli da ostanem. Uostalom, ponudili su mi ugovor na još godinu dana više. Sve to sam uzeo u obzir i odlučio ostati.

Naučio na pritisak

Vi ste zapravo na početku svoje samostalne trenerske karijere imali tu sreću ili nesreću raditi u sredinima gdje ste svakodnevno bili izloženi silnim pritiscima kojima mnogi podlegnu. Vi ste uspjeli isplivati?

– Istina je. Ja sam se u Crvenoj zvezdi dvije godine mučio s nekim stvarima koje ne bi trebale imati veze s trenerskim poslom. Došao sam u velik klub koji je bio u financijskom kaosu, ali sam u dvadeset mjeseci uspio osvojiti Kup i napraviti šestoricu A reprezentativaca i zbog toga sam presretan. Međutim, u jednom sam trenutku procijenio da više ne mogu. Uprava financijski više nije mogla pratiti mene kao trenera i igrače, ljudi po devet mjeseci nisu dobivali plaću i u takvim je uvjetima zaista bilo teško raditi. »Kayserispor« je nešto sasvim drugo, igrači su adekvatno i na vrijeme plaćeni, ali i u takvim uvjetima susrećete se s pritiscima. To je normalno u nogometu, pod pritiskom si borio se ti za prvo mjesto, za Europu ili za ostanak u ligi. Međutim, uspio sam u prvoj sezoni napraviti dobar rezultat i ljudi u klubu i oko njega to jako cijene.

Ispada da ste uspješnom lanjskom sezonom sami sebi stvorili imperative pred početak nove?

– To je točno. Sada više nema nazad. Iako je u nogometu sve moguće, mislim da imam momčad koja će biti u samom vrhu turske lige. Uostalom, uzima li se u obzir samo drugi dio protekle sezone, bili smo druga momčad u Turskoj. Dakle, imamo ambicije napraviti korak više u odnosu na lanjsku sezonu. Imamo odličan kamp i najljepši stadion u Turskoj, ambicije su vrlo visoke i želimo biti turska »Braga«. Kao cilj smo zacrtali iduće godine igrati Europu, mislim da je to moguće.

Postali ste hrvatski hit-trener koji trenutačno radi najbolji posao od svih kolega. Osjećate li se tako?

– Zadovoljan sam, volim ovaj posao i trudim se raditi ga najbolje što mogu. Svjestan sam da će biti uspona i padova, to je normalno u ovom našem poslu, ali sretan sam što radim u jednom uistinu organiziranom klubu koji mi je omogućio najbolje moguće uvjete za rad i trenerski napredak. 

Potrošna roba

Je li vam, poslije uspjeha sa »Crvenom zvezdom« i »Kayserisporom«, žao što niste ranije počeli graditi samostalnu trenersku karijeru?

– Mislim da ne, imam 44 godine, u najboljim sam godinama. Ovo mi je treća godina samostalnoga rada, zadovoljan sam kako je išla moja trenerska putanja. Nadam se da će i dalje ta putanja biti uzlazna. Do sada sve ide onako kako bih ja htio da ide. Normalno, uvijek može bolje.

Što jednog dana poslije Turske?

– Zadovoljan sam u Turskoj, imam još dvije godine ugovora, a poslije toga… U nogometu se nikad ne zna. Evo, uzmimo primjer Slavena. Trebao je biti još u »Lokomotivu«, nije išlo, morao je otići… Evo, dolazi u »Bešiktaš«. Želim reći, u nogometu nikad ne znaš što se može desiti. Nadam se da će netko prepoznati moj rad i da će jednoga dana za mene biti posla u nekoj drugoj sredini.

Kad već spominjete Slavena Bilića, je li vas iznenadio prijevremeni završetak njegove epizode u »Lokomotivu«?

– Pričao sam sa Slavenom o tome. Na žalost, takve se stvari u nogometu događaju, mi treneri smo potrošna roba. U nogometu su treneri ili zaslužni ili ih tjeraju iz klubova, toga mora biti svjestan svatko tko se bavi ovim poslom. Slaven ne smije to shvaćati tragično, uostalom uvjeren sam da će u »Bešiktašu« pokazati da je veliki trener.

Hoće li Igor Štimac kao hrvatski izbornik pokazati da je veliki trener?

– Šticu ja volim, ima hrabrosti i znanja. Ne slažem se s nekim stvarima u njegovu radu, ali svatko gradi svoju sreću. Igor mora znati da će proći put od silnoga hvaljenja do kritiziranja. To je tako. Ja u svakom slučaju nisam i ne želim biti njegov kritičar, ali kad me pitaju za neke stvari što se tiču reprezentacije, ja moram biti ono što jesam, iskren do srži.

Kult reprezentacije

Pritom mislite na vašu tezu o tome da Sammir i Halilović nisu zaslužili biti u reprezentaciji?

– Upravo tako. Ne kažem da Sammir i Halilović nemaju kvalitetu, ne pričam o tome, ali u ovom trenutku nisu zaslužili biti u reprezentaciji. Znate zašto? Zato što postoje neka pravila. Preskaču se pravila, a to nije dobro. Ne može Halilović preskočiti sve mlade selekcije i doći izravno u A selekciju. I to zato da ne bi odabrao Bosnu i Hercegovinu. Ne mo’š vjerovati. Da, rekao sam što mislim i o Sammirovom igranju za reprezentaciju, jer o njemu ionako govore njegovi postupci koji nemaju veze s nogometom. I još kao nagradu za sve to dobije poziv u reprezentaciju.

Možda moje izjave neće nekome sjesti baš najbolje, ali nastojim, kao i uvijek, biti maksimalno iskren. Nisam nikoga želio kritizirati, to je jednostavno moje viđenje. Ništa drugo. Jer, najlakše je iz nekog turskog kafića srati o nečemu dok pijem kavu. Nije to baš tako. Možda to moje mišljenje nije točno, ali ja tako vidim neke stvari. Rekao sam i ponovit ću još jednom, nije mi se svidjelo ozračje oko reprezentacije uoči utakmice sa Škotskom, stvorila se atmosfera kao da smo  već pobijedili i to nam se obilo o glavu. Međutim, takve se stvari u nogometu događaju, ova reprezentacija ima kvalitetu i mora ići na Svjetsko prvenstvo. Da li izravno ili kroz dodatne kvalifikacije, ali Hrvatska će sigurno igrati u Brazilu.

Kako tumačite činjenicu da zbog učestalog negativnog ozračja oko HNS-a počinje dolaziti u pitanje kult reprezentacije?

– Mi ne smijemo dovesti u pitanje kult reprezentacije. Ni pod koju cijenu. Uostalom, moje izjave o Sammiru i Haliloviću i jesu išle u tom smjeru. Reprezentacija mora biti svetinja, svi mi moramo biti u službi reprezentacije, koja ne smije biti poligon za nečije interese osobne prirode. Stalno toj reprezentaciji moramo davati podršku i željeti joj samo najbolje.

Što se mora dogoditi da se Robert Prosinečki jednoga dana vrati reprezentaciji?

– Ja u ovom trenutku na to pitanje ne mogu odgovoriti. Međutim, svaki trener bio bi ponosan da može voditi svoju reprezentaciju i nikad nisam rekao ne kao što sam to rekao za »Dinamo«. Reći ću i sad, ja stvarno nikad neću biti trener »Dinama« i stojim iza toga. Netko me u tom kontekstu želio odvući i od reprezentacije, međutim ja nikad nisam rekao da ne bih bio niti da neću biti trener reprezentacije. Ja u ovom trenutku ne razmišljam o reprezentaciji, uostalom imamo izbornika koji će nas odvesti u Brazil. A jednoga dana u nekoj dalekoj budućnosti… Nikad se ne zna.