Na Cres me doveo posao. Tražili su muškarca, i to srodnog, primorskog mentaliteta. Prije mene su došla dvojica arheologa, ali nisu dugo izdržala. Na kraju su otočani dobili mene, ženu potpuno drukčijeg mentaliteta, i ja sam ostala, priča arheologinja splitsko-zagorskih korijena koja je najveći dio života provela na Cresu i zadužila ga, a svojim potezima često je »lomila« stereotipe ukorijenjene u otočnoj sredini
Međunarodni dan žena idealna je prilika za razgovor s Jasminkom Ćus-Rukonić, arheologinjom i heraldičarkom koja je ostavila dubok trag u istraživanju kulturno-povijesne baštine cresko-lošinjskog otočja, ali prije svega odlučnom i uspješnom ženom koju život nije štedio. Prva je žena koja je došla na otok, udala se za otočanina i, na sveopću sablazan, zadržala vlastito prezime, čime je predvodnica emancipacije otočanki. Iako je u mirovini od 2016. godine, ne miruje, već se još uvijek povremeno bavi arheologijom koja joj je oduvijek bila i životni poziv i hobi.
Rođeni ste u Splitu, odrasli u Zagrebu, kako ste uopće završili na Cresu? Obično su razlozi za tako nešto ljubav ili posao.
– Razlog za dolazak na otok bio je posao koji mi je tu ponuđen. Doduše, tražili su muškarca, i to srodnog, primorskog mentaliteta. Prije mene na otok su došla dvojica arheologa, ali nisu dugo izdržala. Na kraju su otočani dobili mene, ženu potpuno drukčijeg mentaliteta, i ja sam ostala na otoku. Lokalni dužnosnici dali su mi stan u Cresu, odakle sam vodila Creski muzej, Arheološku zbirku Osor i u Lošinju zbirku Piperata koja je zahvaljujući meni ugledala svjetlo dana. Nije tim uglednicima bilo lako sa mnom jer sam uvijek bila žena drčna, uvijek sam im u lice rekla što mislim. Znali su za mene mještani govoriti da sam »kao crni vrag«, ali nije bilo druge, ili tako ili nikako. Svi su ti ljudi bili patrijarhalno odgojeni, teško su prihvaćali ženu koja se s njima odnosila ravnopravno. Ja sam odrasla na elitnom Medveščaku, išla u drugu, Križanićevu gimnaziju, nedjeljom me mama vodila u kazališta i muzeje. Kad sam znala da sam u pravu, nisam popuštala!
Nisam otočanka
Najveći dio života proveli ste na otoku. Smatrate li se otočankom?
– Ne, ne smatram se otočankom jer to nisam. Nemam nikakav otočni element. Ja poštujem ovdašnje ljude, ljudi imaju u mene veliko povjerenje, ali ja nisam dio ove sredine, niti je ona dio mene.
Kako su vas prihvatili otočani za koje se kaže da su zatvoreni i ne vole baš »furešte«?
– Jako se razlikujem od njih, nisam dio njih, ali me poštuju. Nekad su me psovali i proklinjali, ali sad vide da nisam bila baš tako strašna, da ima i gorih. Ta podjela na domaće, venjske i furešte, kako se kaže na Cresu, je duboko srednjovjekovna, dio mentaliteta prije Francuske revolucije. Građani su se dijelili na punopravne cives, stanovnike okolnih naselja habitatores i doseljenike forenses. Ali, iako svi znaju da sam stroga, cijene moj rad za Cres. Ja sam bila jednako stroga prema sebi, prema svom sinu i prema drugima, jer ako nema reda, nema ni pravilnog odgoja, ni dobro odrađenog posla.
Osjeća li se vaš sin Davor kao otočanin?
– On je otočanin, ziheraš je i ne bi se nikom zamjerio. Živio je i odrastao na otoku, a i genetski je na svog oca. Sada je odvjetnik u Zagrebu, ima obitelj i dva sina, a prvog je krstio u Osoru.
S obzirom na dalmatinsko-zagorske korijene i otok Cres kao prebivalište – što volite kuhati?
– Sve volim jesti. Kako je mama Splićanka, a tata iz Hrvatskog zagorja, ona je počela tati kuhati blitvu i ribice i drugu dalmatinsku hranu. Tati se to nije svidjelo, rekao je da »ne bu jel ono kaj njegova mama kuha svinjama«, misleći na blitvu. I onda je tata prepustio mami čišćenje, a on je preuzeo kuhinju, pa sam ja odgojena na zagorskoj kuhinji, uz tu i tamo neki dalmatinski specijalitet. Kad sam se udala na Cresu, moja svekrva je kuhala primorska jela i talijansku kuhinju i ja sam u svom braku isto tako kuhala. Na kraju se mom tati, kad je dolazio kod mene nakon što je mama umrla, najviše sviđala upravo ta primorska kuhinja koja je nekako između lagane dalmatinske i teške zagorske. Primorsku kuhinju sam naučila od žena ispod lože ili u ribarnici od kojih sam kupovala namirnice i usput ih znala pitati kako ih one pripremaju.
Odmah po dolasku na otok uključili ste se u arheološka istraživanja u Osoru, prvo uz Branka Fučića. Začetnik ste arheoloških istraživanja u Cresu. Koje ste najznačajnije lokalitete istražili? Što smatrate svojim najznačajnijim doprinosom otočnoj arheologiji?
– Moj najveći doprinos su upravo istraživanja u Cresu jer se do tada smatralo da je samo Osor otočni arheološki lokalitet. Dokazala sam postojanje antičkog i prethistorijskog Cresa, pala je u vodu teorija da je Cres nastao na lokalitetu Sv. Bartolomej i o tome sam napisala knjigu »Najnovija arheološka nalazišta u gradu Cresu«. Praktički sam uvela u znanost Cres kao arheološki lokalitet. Naravno da to nije Rim ili Venecija, mnogo je skromnije, ali je za otočnu povijest važno. Kao drugi značajan doprinos istaknula bih organiziranje skupa Hrvatskog arheološkog društva 1979. i skupa o stotoj obljetnici Arheološke zbirke Osor 1989. godine. Na tim se skupovima otočna baština počela istraživati i objavljivati i u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj literaturi, a ne samo u talijanskoj kao do tada. Time sam konačno priključila otoke Cres i Lošinj Hrvatskoj i Jugoslaviji jer do tada su se ovim granama znanosti bavili samo talijanski znanstvenici. Treći doprinos je bio izrada arheološke topografije otočja koja je mnogima kasnije bila temelj za daljnja istraživanja.
Puno ste objavljivali, vaša bibliografija broji oko 300 radova?
– Mene su pametni ljudi naučili da sve što radim, moram objaviti jer onda to ostaje zabilježeno. Kad sam došla na otok, prvo što sam napravila je topografija cijelog otočja – obuhvaća prethistoriju, antiku, rano kršćanstvo, srednji vijek, sve do najnovijeg doba. Da ja to nisam napisala, moj bi rad otišao u vjetar. Gledajte, što je najvažnije kod spomenika? Ne može ih se sve sačuvati i konzervirati. Život teče. Dolaze potresi i požari, ratovi, promjene vlasti, ali kad si nešto objavio, ti si to ipak na neki način sačuvao i zaštitio.
Uz arheologiju, značajna su i vaša istraživanja grbova. Kako ste se zainteresirali za heraldiku? Smatrate li da je Cres posebno bogat grbovima?
– Knjižica o grbovima bila je narudžba tadašnje Turističke zajednice Cres-Lošinj koja je pokrenula Malu turističku biblioteku. O heraldici nisam znala ni »h«, ali sam skupila literaturu i, uz pomoć Đanina Sučića Mornarića, u tri mjeseca napisala knjigu; izdana je na četiri jezika, za kulturne turiste. U istoj biblioteci je Branko Fučić objavio Apsyrtides, a ja sam mu radila arheologiju. Onda je došao rat i biblioteka je stala, ali ja sam nastavila proučavati i obrađivati grbove na otoku.
Koliko je važno imati muzej? Nemaju ga svi gradovi, neki veći upravo se trude osnovati ga, a Cres ga ima više od 100 godina.
– To je odlika pravoga grada – muzej, knjižnica i škola. Važno je reći da je Cresanin Bolmarčić osnovao Arheološku zbirku Osor, a creske plemenitaške obitelji su, uz Creski muzej, osnovale i arheološki muzej u Puli. Pripadnici tadašnje talijanske vlastele na otoku bili su izuzetni intelektualci. Cres je i danas ostao takav, sa značajnim kulturnim institucijama, za razliku od nekih drugih gradova u okruženju. To je beskrajno važno i u tome Cres prednjači.
Pravi multitasking
Dugi niz godina bili ste jedini djelatnik Creskog muzeja, a radni vijek zaključili ste na mjestu ravnateljice te ustanove. Kako se tijekom tog vremena mijenjao Creski muzej? Kakvu mu budućnost predviđate?
– Radila sam sve sama i to je bilo odlično, odgovaralo mi je. Bavila sam se problemom tonjenja zgrade, vodom u prizemlju, a osam godina sam bila smještena u hotelu Cres dok se zgrada muzeja obnavljala. Nikad nismo došli do toga da radimo stalni postav. Prvo su rekli da ćemo imati i kulu pa pripremaš jedan scenarij, pa su nam rekli da ćemo imati i palaču Moise pa pripremaš drugi scenarij, a sve zapne kad se počne pričati o novcima.
Radila sam sve – vodila obnovu zgrade, provodila zaštitna arheološka istraživanja na raznim gradilištima, objavljivala radove, organizirala stručne skupove. To je bio pravi multitasking. I to sve na raznim lokacijama, pa kad dođem u Osor optužuju me da radim za Cresane, u Cresu mi kažu da samo brinem za Osorane, u Lošinju se žale da za njih ništa ne radim. A nitko ti ne daje ni podršku, ni prostor, ni sredstva jer ne razumiju moj rad niti ga smatraju važnim.
Najveći problem Creskog muzeja je što je smješten u povijesnoj zgradi, a tom prostoru treba prilagoditi muzej po svim suvremenim pravilima koje nosi 21. stoljeće. Većinu svog radnog vijeka posvetila sam adaptaciji palače Arsan koja je bila vrlo zahtjevna, dočim se moja nasljednica usredotočila na izgradnju i opremu muzejske čuvaonice te opremu glavne zgrade muzeja suvremenim tehničkim pomagalima i muzejskom opremom. Teško je predvidjeti budućnost neke institucije, no kako mi se danas čini, ona je sjajna, s puno potencijala koje pružaju nove multimedijalne mogućnosti.
Rano vas je zadesila obiteljska tragedija – brod »Dunav« na kojem je plovio vaš suprug Mario nestao je na Dalekom istoku. Kako je to utjecalo na vaš daljnji razvoj kao osobe?
– Smatram da se i s lošim kartama može odigrati dobra partija. Imala sam na brizi sina Davora i četvero staraca, moje i suprugove roditelje, ali sam odlučila da neću plakati nego ću višak energije posvetiti karijeri. Da sam imala normalan obiteljski život, pitanje je bih li toliko istraživala i pisala. Nisam htjela da o meni govore »brižna ona«, da me netko žali. Nema smisla zaviti se u crno i plakati, ništa se time ne bi promijenilo
Prednost mirovine
U leksikonskoj rubrici na jednom otočnom portalu odgovorili ste da vas nadahnjuju uspješne i samostalne žene. Smatrate li i sebe takvom?
Jasminka Ćus-Rukonić rođena je u Splitu 1950. godine, ali odmah nakon rođenja seli s majkom u Zagreb, gdje su joj roditelji otprije živjeli. Tu pohađa osnovnu školu, potom II. gimnaziju, a 1977. godine diplomira arheologiju i povijest na Filozofskom fakultetu. Već godinu dana nakon diplome zaposlila se kao arheologinja pripravnica u Creskome muzeju i Arheološkoj zbirci Osor, gdje je dvadeset i tri godine radila sama i vodila sve muzejske zbirke i podzbirke. Uz rad napreduje i u stručnim zvanjima, sve do zvanja muzejske savjetnice u koje je promaknuta 1994. godine. Od 2001. voditeljica je Creskog muzeja, Arheološke zbirke Osor i Lošinjskog muzeja pri Pučkome otvorenom učilištu Mali Lošinj. U tim ustanovama djelovala je sve do mirovine koju je dočekala 2016. godine na dužnosti ravnateljice Creskog muzeja.
Još od studentskih dana bila je sudionica brojnih arheoloških istraživanja u Podravini i Slavoniji, a na cresko-lošinjskom otočju provela je niz značajnih istraživanja i terenskih rekognosciranja na lokalitetima u Osoru, Lubenicama i drugdje, zaštitna arheološka istraživanja u Belom, Cresu, Osoru, Velom Lošinju i na otočiću Susku. Uz rad na terenu, stručno je obradila zbirke u Creskome muzeju, Arheološkoj zbirci Osor, Umjetničkoj zbirci Maloga Lošinja i Muzejsko-galerijskom prostoru Kula u Velom Lošinju. Autorica je i suautorica brojnih izložbenih projekata i stalnih postava na cresko-lošinjskom otočju. Napisala je nekoliko knjiga s temama iz otočne arheologije i heraldike, a oko 300 radova joj je objavljeno u raznim stručnim i znanstvenim časopisima u Hrvatskoj i u inozemstvu.
– Smatram, iako nakon svega imam stan od 38 kvadrata i mizernu mirovinu. Usprkos tome smatram se sretnom i uspješnom osobom koja je sve radila za opće dobro. Tek sad u penziji radim malo u fušu. Bilo bi strašno da sam otišla u mirovinu, a da nitko nije sve to naslijedio. Kakvi će biti moji nasljednici, koliko će raditi, hoće li ići istim smjerom kao ja ili nekim drugim, to ćemo još vidjeti.
Pred odlazak u mirovinu Grad Cres dodijelio vam je najveće gradsko priznanje »Pro insula«. Tada ste najavili da kroz godinu dana želite dovršiti i objaviti još neke rukopise i zatim uživati u zasluženoj mirovini. Međutim, još uvijek se bavite arheološkim istraživanjima, redovito vas se vidi na svim kulturnim događanjima u mjestu. Može li se zaključiti da vi tako, aktivno, uživate u mirovini?
– Prednost mirovine je da možeš birati što ćeš i kako raditi, a ja to sada činim i u tome uživam. Još nisam sve objavila što sam planirala. U suradnji s Creskim i Lošinjskim muzejom završavam monografiju o grbovima Cresa i Lošinja, što će biti »točka na i« mojem bavljenju otočnom heraldičkom baštinom. Najesen ću sudjelovati na VI. kongresu hrvatskih povjesničara koji će se održati u Rijeci, i to s jednom heraldičkom temom: Pomoračka zanimanja na grbovima i znakovima cresko-lošinjskog otočja. Redovito nastupam na znanstveno-stručnom skupu Creski anali te za njih pripremam prigodne članke. Posebno me raduje suradnja s udrugom turističkih vodiča Sidar iz Cresa kojima svojim stručnim savjetima i vodstvom pomažem da što bolje javnosti promoviraju otočnu baštinu.
Poduži je popis Vaših aktivnosti, čak i sad u mirovini. Kako se opuštate?
– Odem na kavu i čujem creske tračeve. Nemam neko posebno opuštanje, ništa posebno. Živim običan mali život.
