Izdao je peti album, »Vino i gitare«, a u posljednje vrijeme s kolegicama Sabrinom ili Zdenkom uglavnom svira glazbu širokog spektra – za narod. Imaju i do 150 nastupa godišnje, a nedavno je u jednom danu nastupio tri puta
Dječački osmijeh, neukrotiva fizura koju je protok vremena u cijelosti obojio u sivo i zanesenost na rubu odsutnosti tako imanentna istinskim umjetnicima. Mario Šimunović, poznati, priznati gitarist koji je mirnoću baranjske ravnice prije više od dvadeset godina zamijenio burnim sjevernim Jadranom, ovih dana izdaje svoj peti CD – vrlo tradicionalnog naziva »Vino i gitare«. Majstor klasične gitare, sposobni i spretni menadžer i iznad svega potpuno, sveobuhvatno socijalno biće predano glazbi i svim onim mjestima gdje je ona omiljena: od klasičnih dvorana do konoba i restorana.
Novi CD, stare metode ili neka druga priča?
– Moj peti po redu »nosač zvuka« nastavlja priču započetu 2007. godine s albumom »Gitara mediterana«. Dakle glazbene standarde, često domaćih autora, novim aranžmanima te svojim doživljajem poznatog predloška pretvaram u svoju interpretaciju, novo autorstvo. Želja mi je stvarati ugodnu, lijepu glazbu u kojoj će uživati svi oni koji cijene klasičniji glazbeni izričaj.
OSMOSATNA SVIRKA
Skoro vam je pedeset godina života trebalo kako biste izdali prvi CD, a nakon toga skoro pa jedan godišnje?
– A valjda sam takav. Mene prvenstveno treba ponijeti neka ideja, neka strast da bih joj se nakon toga u cijelosti predao. Sjećam se, praktično još dok sam bio klinac, srednjoškolac. Vratio bih se kući, oko osam, devet sati uvečer pa bih uzeo gitaru u ruke. Prvi sljedeći prizor koji sam ugledao izvan svoga glazbenog svijeta bila je – zora na prozoru. Znao sam svirati osam i više sati bez prestanka.
Meni je valjda bilo suđeno doći u Rijeku. Dok sam živio u Osijeku, osamdesetih godina, često su me znali zvati na svirku i poduke u osječke kasarne. Znao sam tamo nastupati i s Oliverom Marković, al’ nastupio sam i s mladim vojnikom Voljenom Grpcem iz Rijeke. Suradnja se nastavila i nakon njegovog okončanja vojnog roka tako da smo tih godina, ljeti nastupali i na brojnim kvarnerskim destinacijama, priča Šimunović.
Da, poznato nam je da ste već s 19 godina imali svoj samostalni koncert, da ste osamdesetih godina u zoni klasične glazbe dobivali najznačajnije nagrade na zahtjevnom jugoslavenskom nivou. Kako to da niste završili na akademiji?
– Jer da se to dogodilo, to ne bih bio ja, Mario Šimunović. Ne bježim od toga da sam bio iznimno nadaren. Glazbene sam gene naslijedio od oca, maestralnog osječkog trubača koji je svirao kako u kazališnim orkestrima, tako i u jazz bandovima, ali valjda sam naslijedio i još neke druge, neobične gene. Uvidjevši moj talent, majka me upisala u glazbenu školu. Ali ja sam više volio nogomet i društvo nego ono što propisuju osnovni glazbeni programi. Pa me iz škole i ispisala. No, izrastao sam, potpuno samouk u, kako su tvrdili, iznimnoga gitarista. Pa sam čak i postao predavačem u glazbenoj školi bez standardne glazbene naobrazbe. Osamdesetih sam godina silno mnogo svirao, isključivo klasiku, a onda se pojavio rat.
I vaš dolazak u Rijeku?
– Nakon pada Vukovara, svoju sam osječku, točnije baranjsku adresu jer sam svoju mladost proveo nedaleko Bilja, dakle s druge strane Drave, zamijenio ne riječkom nego lovranskom. Prihvatio sam poziv Ine Mirkovića, predavao sam u villi Frappart, tamo sam i živio. No, ne zadugo. Teško je mene natjerati na stroge protokole.
MIĆI ROKERI
Sve vam je bilo osigurano, radili ste što volite, a opet – sve ste napustili?
– Da, ma koliko to bio naizgled iracionalan potez, u meni je tada zapravo proradio racionalni dio. Koliko god djelovalo boemski, bio sam odgovoran. Uz mene su uostalom bili supruga Jasminka i kći Latica kojoj je tada bilo samo sedam godina. Nakon godina glazbe, počeo sam se baviti, nazovimo to tako, glazbenim menadžerstvom. Držao sam i satove gitare, organizirao nastupe glazbenika po svim mogućim i nemogućim mjestima, živio sam od tog posla i to sasvim solidno.
A onda su vam se dogodili – Mići rokeri.
– Na satove poduke stigao mi je Daniel Beni. Bilo je to negdje 1997. godine. Shvatio sam odmah o kakvom se talentu radi, a bio je tu i njihov sastav Mići rokeri. Vrlo smo ih brzo preobratili u Teense, a od 1999. godine svjedočili smo najvećoj hrvatskoj tinejdžerskoj glazbenoj atrakciji svih vremena! Svoja tri albuma Teensi su prodali u više od 30 tisuća primjeraka, a klubovi obožavatelja nicali su u svim gradovima Hrvatske.
Nakon toga, na valu velikog uspjeha Teensa, slijedi još jedan vaš iznimni, neobični uspjeh?
– Pretpostavljam da mislite na plasman Klaudije Beni na Eurosongu 2003. godine?
Da, naravno, čini mi se da je bila i ostala najmlađa hrvatska predstavnica na tom natjecanju?
VINO I GITARE MOJ SU ŽIVOT
Bilo je u to vrijeme otkrivanja još zanimljivih talenata?
– Sabrina. I ona je bila čudo neviđeno. U sedmom osnovne došla je na poduku iz pjevanja Danielu Beniju. Odmah me nazvao i rekao – što da ja nju učim, pa mala fenomenalno pjeva! Sabrina uistinu s glasom može što god poželi, k tome ima i vrlo specifičnu boju. Sjećam se da me tih godina Vinko Škaron pitao imam li nekog taleniranog mladca za nastup na Grobničkoj skali, uz uvjet da ima najmanje 16 godina. Ponudio sam mu Sabrinu, ali kad je čuo da još ide u osnovnu školu, odbio je. Nedugo zatim MIK, na kojem je vrlo uspješno nastupala Sabrina, gostovao je u Čavlima. Sabrina je oduševila sve prisutne, mislim da je čak i pobijedila, a čini mi se i to da mi Škaron do danas nije oprostio što mu nisam uoči Grobničke skale pustio neku Sabrininu interpretaciju. Jer da ju je čuo, vjerojatno mu ne bi smetalo što ima 15, a ne 16 godina.
No, tu već polako počinje vaše popuštanje u tom »sektoru«?
– Nakon Teensa bio sam vrlo tražen. Primjerice, za suradnju su me tražili Miro Buljan i Nenad Ninčević, a danas je malo poznato da sam ja bio u korijenima nastanka danas vrlo uspješnog Luke Nižetića.
I onda ste se posvetili sebi, snimanju CD-a i nastupima na ekskluzivnim eventima, u luksuznim hotelima uz Sabrinu Hebiri i Zdenku Žibert.
– Cilj svakoga glazbenika mora prije svega biti sviranje za narod. Pružiti ljudima ono što im je srcu drago. Ali naravno na jedan maksimalno dobar način. Da, u zadnje vrijeme s kolegicama Sabrinom ili Zdenkom uglavnom sviram glazbu širokog spektra – za narod. Imamo i do 150 nastupa godišnje, a nedavno mi se desilo da sam u jednom danu nastupio – tri puta. Vrlo smo traženi, pretpostavljam zbog naše kvalitete, raznolikog repertoara i činjenice da strahovito volimo ljude i druženje s njima. Što nam nije teško potegnuti i do duboko u noć ako je atmosfera dobra, ljudi veseli i glazbe željni. Da, baš kao što sam nazvao i svoj najnoviji CD – vino i gitare moj su život. Jeste to i moja obitelj, Latica koja uspješno vodi Udrugu Gitara Mediterana, sin Filip, srednjoškolac koji će kako stvari sada stoje glazbenim putem kroz život ili moja strpljiva Jasminka, ali ma što mislili – vino i gitare, baš ta i takva životna radost moj su smjer, moj su put zauvijek.
