Sintagma »hrvatsko tržište knjiga« najvjerojatnije izaziva facijalni grč onima koji na tom području domaćeg gospodarstva pokušavaju ostvariti svoje poslovne ambicije. Uoči još jednog istraživanja ovdašnjih navika čitanja i kupovanja knjiga, koje ćemo po svemu sudeći dobiti uoči Noći knjige 23. travnja, stvari se sigurno neće popraviti. Optimistično je očekivati da neće biti puno drugačije otprije godinu i pol kad je provedeno slično istraživanje s ne baš sjajnim rezultatima.

 Nedavno je Gradska knjižnica Rijeka pokrenula program Od-e-Ri!, javno predstavljanje riječkih elektroničkih projekata iz područja kulture i obrazovanja. Vi ste održali predavanje o svojim iskustvima s e-nakladništvom. Kako se ono pozicionira prema klasičnom?

  – Mislim da e-nakladništvo neće potisnuti klasično, niti bi to tako trebalo biti, a niti mislim da je ono bolje od klasičnog. Ono je nova niša na tržištu. Klasično i e-nakladništvo će supostojati još dugi niz godina. Prednost (i mana) e-nakladništva je što demokratizira sustav objavljivanja knjiga i svakom tko ima kompjutor, a nešto je napisao, omogućuje da to objavi. 

 Izbor platforme

Ali omogućuje li mu i vidljivost?

  – Ne nužno. Govorim o mogućnosti da se nakon nekoliko klikova vaš tekst pojavi svugdje u svijetu i bude dostupan za kupnju. To nikad prije u povijesti ljudske vrste nije bilo moguće. Ali interesantno je i nešto drugo, a tiče se vidljivosti. Obzirom da je položaj pisaca u Hrvatskoj zaista sramotan, a nije puno drugačije ni drugdje, piscima se otvara mogućnost da prevedu svoje knjige i objavljuju ih, primjerice, na engleskom jeziku koji globalno ima milijardu govornika. Tu već govorimo i o ozbiljnom tržištu. 

 Vi ste počeli tako da sami financirate prijevod vaše knjige na engleski jezik. O kojoj knjizi se radi i kakvi su vam planovi s njom?

  – Prevoditeljica Petra Pintarić prevodi zbirku kratkih priča koju zovem »Old stories« (Stare priče) jer su napisane prije pojave mobitela i mobilnog interneta. To je, kao, bilo davno. One su dosad objavljene pojedinačno u raznim publikacijama, ali ne i u zbirci. Odlučio sam ih prevesti i objaviti da vidim kako će ići, prije nego objavim roman »Noć uz Rijeku«. To je što se tiče prijevoda na engleski. Hrvatski je druga priča. 

  U posljednjih sam godinu dana puno propagirao ideju e-nakladništva, ali ljudi s kojima sam pričao bili su vrlo skeptični. Tako sam shvatio da ne mogu očekivati od drugih da naprave ono što mislim da treba napraviti pa sam krenuo sam. Poslije Nove godine objavio sam roman »Smeće« koji smo pod Creative Commons licencom Enver Krivac, Mišo Novković i ja objavili 2005. kao prvu knjigu u ediciji »Katapult«. Htio sam, zapravo, vidjeti kako taj proces izdavanja izgleda i stvarno je lako. 

 Koju platformu ste koristili?

  – Smashwords, jer njezin konverter konvertira tekst u sedam različitih e-formata koje onda SW distribuira na sve ostale distribucijske platforme i e-čitače poput Nooka, iBooka, Koboa, Sonyja itd. Može se obavljivati i na svakoj toj platformi zasebno, ali onda je to prolaženje iste procedure više puta. Samo objavljivanje je gotovo ekspresno. Nekoliko klikova mišem i to je to. 

 I on je sada u virtualnom svijetu. Gdje se zapravo nalazi, kako ljudi do njega mogu doći i je li besplatan?

  – Da, besplatan je. SW nudi opcije: besplatno, odredi cijenu i neka kupac sam odredi cijenu. Amazon primjerice, ne – tamo sam pokušao objaviti »Smeće« besplatno, ali nisam uspio. Ne znam zašto. Amazon je kompleksna multinacionalna kompanija i ima otvorene web podružnice za različita tržišta, a svako je to tržište malo drugačije. Na Smashwordsu tekst je dostupan odmah. Ako je sve u redu s njim nakon tehničke provjere, oni vas uvrste u premium katalog i knjiga postaje dostupna na svim platformama – u Apple storeu, na Kobou, Sonyju, Barnes and Nobleu, Smashwordsu i Amazonu. 

 Koliko je dosad skinutih primjeraka »Smeća« i u kojem periodu?

  – Dosad ima 110 downloada u dva mjeseca. 

 Osim što ste pisac, vi ste ovdje i izdavač, marketinški stručnjak i prodavač. Koje aktivnosti i kanale koristite za postizanje vidljivosti?

Politka cijena

  – Blog Departed pokrenut je s ciljem da se generira publika engleskog govornog područja kroz određeno vrijeme, no ubrzo sam shvatio i da imam puno toga za reći, da mi je zanimljivo pisati postove, širiti i povezivati horizonte. Nije to lako, traži vremena jer blog mora imati dinamiku, morate imati barem jedan post tjedno. Ozbiljnije sam s tim krenuo tek od prosinca, a sad pokušavam održavati neki ritam. 

 Imate li statistiku, koliko se prati i iz kojih zemalja?

  – Na 100 posjeta iz Hrvatske dolazi 50 iz Amerike. Mislim da će s vremenom strani posjetitelji prevagnuti. 

 Kakvu strategiju imate za promociju izdanja na engleskom?

  – Moj primarni cilj je staviti čim više naslova gore. Zasad imam dva, a do ljeta će biti četiri na hrvatskom i tri na englekom. S količinom od devet publikacija mogu početi razmišljati o ozbiljnijem marketingu. 

 One vjerojatno neće sve biti besplatne, jer cilj je i zaraditi?

  – Apsolutno. Politika stavljanja cijena na knjige je posebna priča. Postoje razne statistike poput toga koje knjige po kojim cijenama se najbolje prodaju i slično, ali nema čvrstih pravila. Treba probavati, griješiti, učiti, eksperimentirati. Nekidan sam objavio kratku priču i stavio cijenu 0,99 dolara da vidim kako će ići. 

 Koliko vi dobijete od tog jednog dolara?

  – Što se tiče postotaka, različiti su. Na Amazonu se nudi 35 i 70 posto od prodajne cijene. Ako hoćete 70 posto, cijena mora biti najmanje 2,99 a najviše 9,99. SW daje do 85 posto ako je prodano s njihovog weba, a 60 posto ako je preko posrednika. 

 Na vama je onda prijaviti zaradu u Hrvatskoj i na to platiti koliko?

  – Trideset posto poreza na dobit, prema informacijama koje sam dobio od ljudi koji prodaju aplikacije u Apple Storeu. Pri objavljivanju na Appleu, izjavite da niste Amerikanac i oni vas tom izjavom oslobađaju njihovog poreza te vas ljubazno upute da porez platite u svojoj državi. No kako nisam još ništa zaradio, nemam direktno iskustvo pa ne mogu to tvrditi sa sigurnošću. Javim za koju godinu (smijeh). 

 Znate li možda neke primjere hrvatskih autora koji zarađuju?

Poticati produkciju

U klasičnom izdavaštvu izdavač se bavi svime onime što dolazi nakon pisanja teksta. Ovdje morate biti sve u lancu proizvodnje knjige, budući da se u Hrvatskoj premalo izdavača uopće bavi e-izdavaštvom. Ostaje li vremena za kreativnost uz sve te druge poslove?

  – Bilo bi idealno osloboditi pisca tih distributorsko-prodajno-marketinških aktivnosti, ali ne znam koliko je to moguće. U sadašnjim uvjetima odnosa prema piscu, nikako. Jasno je da u Hrvatskoj nemamo tržište za beletristiku i vjerujem da bi ona prestala izlaziti kad bi je Ministarstvo prestalo finacirati. 

 Kako onda izdavačima pomoći da shvate da je e-izdavaštvo možda odgovor na te probleme?

  – Ne znam. Možda uspješnim primjerom iz prakse? Možda kada vide da je netko drugi nešto uspio napraviti to bude i njima poticaj. Sama priča, nagovaranje i uvjeravanje, pa čak i neke ozbiljne političke mjere koje bi moglo donijeti Ministarstvo kulture, ne bi dale rezultate. Mislim da bi se nakladnike tim nekim »prisilnim« mjerama čak i odbilo od e-nakladništva jer bi se osjetili napadnutima i samo bi se opirali i pokušavali dokazati kako te mjere ne funkcioniraju. Moraju na neki način sami vidjeti u e-nakladništvu priliku za sebe. 

  No mislim da bi se puno više trebalo poticati direktnu produkciju teksta i prijevode, nego nakladnike. Mišljanja sam da je za hrvatsku književnost i kulturu od esencijalne važnosti da se počne masovno prevoditi i distribuirati na svjetsko tržište, na svim jezicima. U e-formatima to je puno jeftinije i jednostavnije nego u klasičnom nakladništvu. Jedna stvar je kad imamo prijevod pa objavljujemo fizičku knjigu, to je skupo, ali domaći izdavači mogu izdavati e-knjige na stranim jezicima i biti dostupni na njihovim tržištima. 

  Zašto izdavač ne bi imao svoju FB stranicu, Twitter račun, dinamičan interaktivan web, grupni blog za svoje autore… i tu uložio energiju koju inače ulaže u klasične kanale za promociju? No kada bi to i postojalo, to ne bi značilo da i autori ne bi trebali imati svoju mrežu i svoje kanale kojima će širiti informacije o svom radu. To mora postojati jedno s drugim.