Sapunica započeta otvaranjem Veletržnice 2007. godine i pompoznim najavama o dokidanju sivog tržišta i šverca ribe, doživjela je brodolom na ljeto prošle godine, kada je poslovanje naprasno ugašeno, nakon čega su radnici dobili otkaze, a Veletržnica u prosincu završila u stečaju. Valja se podsjetiti da su tada pomoćnik ministra poljoprivrede Ljubomir Kučić, obnašatelj dužnosti primorsko-goranskog župana Vidoje Vujić i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel za propast optužili isto ono sivo tržište ribom kojemu je Veletržnica trebala stati na kraj. Od velebnog projekta u koji je u startu ulupano deset milijuna kuna ostao je samo porezni dug od pola milijuna kuna iz mandata prvog direktora, sada već bivšeg pomoćnika ministra mora Nikole Mendrile, kaznena prijava zbog pronevjere protiv njegove nasljednice Dolores Margan Kastrapeli i dug od sedam neisplaćenih plaća za sedmero bivših zaposlenika.

– Dobio sam presudu prema kojoj su mi dužni isplatiti 75 tisuća kuna, plus kamate i sudski troškovi, ali s tim ne mogu ništa jer je Veletržnica u stečaju, a stečajna upraviteljica mi je rekla da iako su radnici u prvom isplatnom redu, nema od čega isplatiti naša potraživanja, jer tvrtka ne raspolaže nikakvom imovinom, kaže ogorčeni Krmpotić koji, unatoč takvom odgovoru vodi i drugi spor s Veletržnicom, oko isplate otpremnine prema kolektivnom ugovoru.

Kolektivna amnezija

Njegove riječi potvrđuje i stečajna upraviteljica Višnja Rosenberg-Volarić, ipak uz ogradu kako će sve meritorne odluke oko stečaja donijeti skupština vjerovnika koja će se održati idućeg tjedna.

– Zgrada u kojoj je Veletržnica djelovala je u vlasništvu Lučke uprave Rijeka. Pokretna imovina već je prije stečaja zaplijenjena ovrhom zbog dugovanja Poreznoj upravi, tako da od imovine praktički nije preostalo ništa, kazala je Rosenberg-Volarić.

Za svoje neisplaćene plaće radnici su se obraćali i osnivačima Veletržnice – Ministarstvu poljoprivrede, Primorsko-goranskoj županiji i Gradu Rijeci, no svuda su naišli na zatvorena vrata. Odgovorni u Ministarstvu, Županiji i Gradu kada se spomene Veletržnica uglavnom i inače pate od kolektivne amnezije, a za propast su im krivi svi osim njih samih. Tako su i ovoga puta, na naše pitanje kane li poduzeti odgovarajuće korake za isplatu plaća radnicima Veletržnice u ministarstvu pokazali zadivljujuću količinu nezainteresiranosti i licemjerja.

Iz Ministarstva tako poručuju da u svojim proračunskim sredstvima »ne raspolažu sa stavkom namijenjenom pokrivanju plaća u bilo kojem trgovačkom društvu pa tako i za pokrivanje plaća bivših djelatnika Veletržnice ribe Rijeka.« 

Prvi na listi

Ministarstvo, nadalje, »kao jedan od suosnivača, izražava svoje razočaranje(!?) što ova veletržnica nije za sada uspjela u ciljevima za koje je osnovana, a što je imalo za posljedicu i neisplaćivanje plaća« – kao da je Veletržnica »umrla« nesretnim slučajem, a ne zbog nesposobnih uprava koje su postavljali suvlasnici, među kojima i ministarstvo, u kombinaciji s inertnim službama istog tog ministarstva koje su propustile poduzeti bilo kakve korake u suzbijanju sivog tržišta ribom. Vrhunac ipak stiže na kraju odgovora gdje kažu kako su radnička potraživanja »u postupku za namirenje duga prva na listi tako da se iskreno nadamo da će se ovaj problem uskoro riješiti«.

Ovakvim odgovorom iz Ministarstva pokazuju da u stvari nemaju blage veze o tvrtki koju su sami osnovali, jer u suprotnom bi znali da nema imovine iz koje bi se radnici naplatili, uz potpuni izostanak osjećaja odgovornosti prema vlastitim bivšim zaposlenicima.

U ime Grada Rijeke odgovor šalje pročelnik Odjela gradske uprave za poduzetništvo Andrija Vitezić koji tvrdi da je Grad podržao prijedlog privremenog upravitelja prema kojem je tvrtka trebala nastaviti s radom, ali uz preustroj.

Izostala podrška

– Ideja je bila da se iznajmljivanjem opremljenog prostora pokuša zadržati imovina u funkciji te da se postupno rješavaju obveze. No, za provedbu ovog modela trebala je suglasnost svih suvlasnika koja je izostala, optužuje Vitezić, koji je bio predsjednik Nadzornog odbora Veletržnice sve do njene konačne propasti, napominjući da je »Grad Rijeka spreman, zajedno s drugim suvlasnicima, pronaći rješenje za namirenje radničkih potraživanja«,  no bez riječi o tome što je Grad posuzeo da se to rješenje doista i pronađe.

O tome kakvu poruku neisplatom plaća radnicima tvrtke u vlasništvu države, županije i Grada šalju ostalim poslodavcima, ni iz Grada niti iz Ministarstva poljoprivrede – ni riječi, jednako kao i iz Županije, odnosno od obnašatelja dužnosti župana Vidoja Vujića, koji se potpuno oglušio na naš upit.

Poruka državne, regionalne i lokalne uprave time postaje jasna – radnici su potrošna roba prema kojoj ne treba imati nikakvog obzira. A kad se tako ponašaju tijela državne vlasti, zašto bi radnike bolje tretirali ostali poslodavci.