Stroga proračunska štednja, smatra Dubravko Radošević, nekadašnji ekonomski savjetnik predsjednika Republike, vodi u višu nezaposlenost koja za sobom povlači još viši deficit i još strožu štednju. Rezultat je svega, kaže, gubitak ekonomske ravnoteže, pri čemu se recesija pretvara u dugotrajnu ekonomsku depresiju. Sve to produbljava i nedjednakosti. 

  – Stroga štednja je ekonomska doktrina i politička ideologija koja opravdava socijalne nepravde. Radikalna proračunska prilagodba dovodi do velike preraspodjele koja služi interesima manjine, bankarske industrije, smatra Radošević. Politički akteri trebali se preusmjeriti na stvaranje radnih mjesta i na rast, jer je »nezaposlenost strašan problem, a njezino brzo smanjivanje je imperativ«. Zbog toga, smatra Radošević, vlasti bi trebale prijeći na nekonvencionalnu monetarnu politiku i na kontracikličke proračunske mjere, koje podrazumijevaju proračunske poticaje.

  Primjerice, Grčka je mjere štednje provodila nedovoljno, sporo i zakašnjelo, pa se na europskoj ljestvici oporavka nalazi na dnu, s lanjskim padom BDP-a od oko 6 posto. S druge strane, Latvija se odvojila od ostatka Europe i lani zabilježila primjeran rast od 4,3 posto, iako je isprva bila pogođena krizom još teže nego Grčka. Rješenje zagonetke, prema Aslundu, leži u tome što je vlada u Rigi provela snažnu proračunsku štednju, otpustila 30 posto državnih službenika, a plaće im smanjila za 25 posto, što je potaknulo konkurentnost gospodarstva i njegov oporavak, pa Latvija vraća povjerenje stranih kreditora. 

  – Usporedba Grčke i Latvije jasno pokazuje da se odlučnim reformama može vratiti povjerenje tržišta, a zemlja se može okrenuti rastu, zaključili su na temelju tih podataka Škreb i Jović. Znakovito jest da je baltičke države, kao uzor Hrvatskoj, nedavno spominjao i Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, zaboravljajući vjerojatno da medalja ima i svoje naličje. 

 Potemkinovo selo

Brojni inozemni i hrvatski ekonomisti ne slažu se s tim analitičarima i tvrde da Latvija ne može biti uzor nikome. Drastične mjere štednje dovele su tu zemlju u teške socijalne posljedice i u demografsku katastrofu. Latvija je prije dva desetljeća imala 2,7 milijuna stanovnika, a prema popisu stanovništva iz 2011. godine samo dva milijuna. Više od četvrtine stanovništva iselilo se iz zemlje, a emigracija se ubrzala osobito od početka krize.

O načinu »ozdravljenja« Latvije otvoreno su progovorili američki ekonomisti Jeffrey Sommers i Michael Hudson, koji su svojedobno bili savjetnici vlade u Rigi, ali joj nisu preporučili drastičnu štednju, a nisu bili ni uslišani. U londonskom Financial Timesu, a potom na svojim blogovima, Sommers i Hudson su upozorili da je priča o uspjehu Latvije zapravo »Potemkinovo selo« koje su oblikovali neoliberalni lobisti poput Andersa Aslunda, za potrebe uvjeravanja novinara i političara koji o Latviji malo znaju. 

  – Kao uspjeh označava se to što je Latvija sada doživjela rast, nakon što je od 2008. do 2010. godine njezin BDP potonuo 25 posto, upozoravaju Sommers i Hudson. Nakon tolikog srozavanja gospodarstva, rekordnog u svijetu, bilo je neizbježno da ekonomija malo odskoči, iako će joj trebati možda jedno desetljeće da se vrati na razinu prije krize. Nezaposlenost je s 20 posto pala na 15 posto, i to zato što je 10 posto stanovništva nakon 2004., kad je Latvija ušla u EU, napustilo zemlju. Iseljavanje mladih i obrazovanih se ubrzava, pa je nedavno u glavnoj zračnoj luci u zemlji osvanuo transparent – »Pogasite svjetla: Posljednji student je ušao na aerodrom!« 

  Američki ekonomisti tvrde da su latvijske vlasti na početku krize mogle birati. Mogle su devalvirati nacionalnu valutu i tako djelomice povećati konkurentnost gospodarstva te ublažiti potrebu štednje. Taj su put izabrale Češka i Poljska, pri čemu je Češka jako ublažila krizu i nezaposlenost, a Poljska je jedina u Europi izbjegla recesiju. No, latvijska je valuta čvrsto vezana uz euro, jer država želi ući u eurozonu, pa su se vlasti opredijelile za postizanje konkurentnosti isključivo putem »interne devalvacije«, što je najteži i socijalno najdramatičniji put. 

Pogrešna doktrina

Isključivoj politici stroge štednje, koja se dokazuje štetnom u članicama EU, pa i u Hrvatskoj, protivi se i Dubravko Radošević, nekadašnji ekonomski savjetnik predsjednika Republike. 

  – Politika smanjivanja deficita, u uvjetima pada BDP-a, imat će negativne posljedice u kraćem i duljem roku, a može pogoršati čak i problem kreditne vjerodostojnosti zemlje. Radikalne mjere štednje su samoporažavajuće. Posljedice radikalne proračunske redukcije jesu niži rast i viša nezaposlenost, koja problem proračunskog deficita čini još i gorim, napisao je Radošević u članku »Proračunska politika u krizi: preispitivanje stroge štednje«, objavljenome potkraj prošle godine u časopisu zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. 

  Nobelovac Paul Krugman je prije dva tjedna uočio da zagovornici stroge štednje u svijetu »grčevito pokušavaju naći primjer neke zemlje, u kojoj je ta politika uspjela«, ali to im nikako ne polazi za rukom. 

  – Ta doktrina, koja je prevladavala u elitnim ekonomskim raspravama u protekle tri godine, pogrešna je na svim frontovima. Ona nas je zaplašivala nepostojećim opasnostima i obećavala nagrade koje nisu došle, a nikad ih neće ni biti. Vrijeme je da se opsesija deficitom makne u stranu i da se pozabavimo realnim problemom, a to je neprihvatljivo visoka nezaposlenost, napisao je Krugman u kolumni u New York Timesu. Mislio je na SAD, gdje »neprihvatljiva« stopa nezaposlenosti iznosi 7,5 posto. Za usporedbu, u Hrvatskoj je dvostruko viša i prema međunarodnim kriterijima iznosi oko 15 posto.